Kvaliteta ispred kvantitete

Kvaliteta ispred kvantitete

Vrlo solidna ponuda kategorije dokumentarnoga filma, koja se možda pokazala i općenito najkvalitetnijom na Danima

Dokumentarni program 13. dana hrvatskog filma bio je oskudniji no inače. Naime, svega devet naslova u odnosu na prošlogodišnjih sedamnaest, odnosno pretprošlogodišnjih (čak) trideset i tri; no zato se povećao broj igranih, a osobito namjenskih filmova i glazbenih spotova.

Dokumentarci su tradicionalno predstavljeni u kratkometražnoj (La Strada, Novska listopad, studeni... 1991, Savršeno društvo, Zagreb te zove, Uvozne vrane) i srednjometražnoj formi (Sve o Evi, Osti, Peščenopolis), pri čemu je potonja od ove godine otvorena i duljim oblicima (dugometražno Sretno dijete). Od snimateljskih tehnika primat je (nad Betom i VHS-om) počela preuzimati DV-tehnika, a uz producentsku kuću Factum Nenada Puhovskog, kao jednu od najzanimljivijih odnosno nezavisno najvažniju, provokativnim, svježim, modernim i dinamičnim stilom sve se više nameće i studio za videoprodukciju Fade in Hrvoja Mabića.

Vjerojatno i zbog manjeg broja filmova, tematski je ove godine dokumentarni program teže svrstati i selektirati u određene, zadane tematske okvire; odnosno uz uvijek prisutnu socijalnu osviještenost autora, njihovim filmovima ipak češće dominira bilo intimističko, bilo refleksivno-angažirano viđenje istog.

Najrazvikaniji i u kinima već dobrano posjećen film, i prije samih Dana, jest Mirkovićevo Sretno dijete — o rock and roll novovalskom dobu na ovim prostorima. Smithsi, The Cure, Joy Division bendovi su nedavno proglašeni iscjeliteljskima za depresivce, no ujedno i oni koji nasljeđe vuku upravo iz new wavea — glazbenoga pokreta koji se u bivšoj Jugoslaviji iskristalizirao kroz bazno slovenske Pankrte, potom beogradske Idole, Električni orgazam i Šarla Akrobatu, te zagrebačku Azru, Prljavo kazalište, Film. O svima njima, i mnogima drugima, progovara novinar i politolog te ugledni dokumentarist (Orbanići Unplugged, Novo, novo vrijeme) Igor Mirković, s aspekta ondašnjeg očaranog tinejdžera, vješto kombinirajući arhivske materijale s intervjuima sudionika i tvoraca pokreta, te i uz poneke (uglavnom posvemašnje sporedne) nedostatke, stvara sugestivan film koji publika itekako hrli pogledati u kinodvorane, na taj način otvorivši vrata hrvatskome filmu — posebice dokumentarcu, u svijetlu budućnost.

Metafore ljudskoga naličja

Kinodvorane mogle bi se nasmiješiti i Peščenopolisu cijenjene mlade autorice Katarine Zrinke Matijević Veličan, koji je u danu prikazivanja ispunio ne samo sva mjesta u dvorani nego i čitav njezin prostor (zainteresirani su se naguravali na podu ili stajali tijekom čitave projekcije). Film je to koji je naime mnogo prašine podigao svojim interesnim subjektom — Željkom Malnarom — novinarom, putopiscem, utemeljiteljem alternativne antitelevizije Nightmare stagea, te samoprozvanim predsjednikom siromašna zagrebačkog industrijskog predgrađa, parkiralištima prekrivenih parkova, čergi i životarenja svakojakog polusvijeta — Peščenice. Redateljica i scenaristica Veličan za film je utrošila tri godine (dvije na snimanje i jednu za postprodukciju), a parodičnost imaginarne državotvorine Peščenopolisa prikazala je kroz, uz Malnarovu, priče još tri individue — čistačice i bivše estradne pjevačice Ljiljane Bulješić, učitelja romske škole Halila Beriše te kazališnog redatelja Marija Kovača; njihovo izražavanje sebe kroz kreativnost, pomaganje drugima i nepresušan optimizam.

U kategoriji srednjometražnoga dokumentarnog filma prikazane su i Osti Tomislava Šange, koje, našavši se na redu prikazivanja isti dan kad i Peščenopolis, i nisu imale šansu kod publike željne Malnarovih kultnih junaka, koje vrlo smirenim pristupom ponešto predugo (34 minute) prikazuju okrutan lov na hobotnice u noćnom ribolovu, koji iako po riječima sama autora oslikava izraz kulture jedinstven za određeni prostor i njegovo kolanje s koljena na koljeno, okrutnost lova prikazuje grafički eksplicitno te znači mučenje kako poklonicima prava životinja (pogotovo stoga što film ne stoji kao komentar toga pokolja), tako i gledateljima osjetljivijih živaca.

Suprotan mu je u tom smislu dobitnik Grand Prixa festivala Uvozne vrane Gorana Devića, koji kreće od premise iz doba Jugoslavije, kada je direktor sisačke željezare Norbert Veber zbog obrane od najezde kukaca uvezao vrane, do danas namnožene u mjeri koja mještanima ide na živce. Uvozne vrane gorljiva su metafora ljudske koristoljubivosti (otkad im ptice ne trebaju, hladnokrvno ih ubijaju), uskogrudnosti (pobožni se bogobojaznici s grančicama masline pojave na Cvjetnicu uz istodobno rušenje gnijezda s majušnim ptićima bešćutno bačenima na pod), egocentrizma (mentaliteta uvjerena u vlastitu žrtvu te posljedično otvoreno ’ogovaranje’ ptica (!) o njihovu zlom karakteru), licemjerja i nesuosjećanja (strastveno se potiče ubijanje nejakih vrana — klanjem, špricanjem, bacanjem sa stabla ili gaženjem) čak i ksenofobičnost (ptice nisu hrvatske, nego uvezene iz ne zna se koje zemlje, komunistički su potomci, a i — druga vrsta). Britko je to dokumentirana nacionalna nam svakodnevica, u ovom slučaju putem lokalna ocrtana ona širedruštvena.

Domaći Robert Frost

Dva inteligentna i društveno osviještena filma dolaze i iz ruku Hrvoja Mabića. Savršeno društvo pritom govori o diskriminaciji i netoleranciji u društvu nažalost marginaliziranih skupina — invalida (djevojka koja boluje od celebralne paralize Silvana i mladić koji pati od ukočenja zglobova Denis), nacionalnih manjina (Rom Muharem) ili osoba drukčijega spolnog izbora (homoseksualac Danijel). Zagreb te zove pak komplementarno ga nadopunjuje, jer progovara o temi nasilja općenito. Za svoje protagoniste ovaj put uzima borca ultimate fighta, redatelja Kristijana Milića, koji u svojim djelima razmatra o (be)smislu nasilja te dva navijača Dinama, od kojih je jedan iz tučnjave izišao kao invalid i čiji se život otad potpuno promijenio.

Sugestivni, sposobni gledatelja potaknuti na razmišljanje, te atraktivno snimljeni i montirani, Mabićevi su filmovi putokaz u kojem bi se smjeru trebale kretati socijalno angažirane televizijske reportaže.

Film posebne vizualne ljepote (kamera Borisa Poljaka — dobitnika nagrade Kodak za najbolji snimateljski rad) i mediteranske topline jest La Strada Damira Čučića — iznimno darovita mladog autora (koji je s Poljakom surađivao i na svom pretposljednjem prekrasnom filmu Zaboravljeni) vrlo svojstvena, dirljiva načina prezentacije teme, čiji ga specifičan rječiti senzibilitet sa smislom za ljepotu (i dubinu) u najjednostavnijem detalju pretvara u filmsku (i) domaću inačicu-presliku poezije Roberta Frosta. Snimajući u najduljoj vodnjanskoj ulici, Čučić majstorski prenosi njezin pulsirajući dnevno-noćni život, multikulturalnu atmosferu sklada svakodnevice ’maloga mista’.

Emotivna sugestivnost

Ipak, posebno emotivno ganuće u većeg dijela publike izazvao je film s uspjehom prikazan i na Zagrebačkom filmskom festivalu — Sve o Evi — režijski debi ugledna snimatelja Silvestra Kolbasa, zapravo svojevrsni kućni video kojim on bilježi borbu vlastite supruge oko trudnoće, proces umjetne oplodnje te konačno i porod. U prvome je redu to priča o shrvanosti i patnji redateljeve supruge dok iščekuje ispunjenje svoje najveće želje.

Jedini ovogodišnji uradak s temom Domovinskog rata bio je Novska listopad, studeni... 1991. Pavla Vranjicana, koji tematizira minobacački napad na Novsku za vrijeme transporta ranjenika do skloništa. Snimljen sa silosa trudom Željka Gašparovića, film samom činjenicom ratne autentičnosti, unatoč pojednostavnjenoj radnji koju promatra, prirodno postiže dinamiku i napetost činjenicom neposredne opasnosti. Film je dio većega projekta Revije kratkometražnog dokumentarnog filma Domovinski rat 1991-1995.

Sve u svemu, vrlo solidna ponuda kategorije dokumentarnoga filma, koja se možda pokazala i općenito najkvalitetnijom na Danima.

Katarina Marić