Korijeni zla

Korijeni zla

Aleš Debeljak, Suvremeni fundamentalizam i sveti rat, prev. Jagna Pogačnik i Boris Beck, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

U recentnim raspravama koje s većim ili manjim uspjehom pokušavaju proniknuti u srž problema što zaokuplja kako intelektualnu zajednicu tako i moćne političke glavešine postrujanske Amerike, problem osnaživanja islamskoga fundamentalizma najčešće se tumači kao konzervativna reakcija na izazove modernizacije. Argument je u osnovi ovaj: fundamentalizam koji postaje sve važnija politička i društvena snaga na prijelazu u novi milenij javlja se kao posebni oblik religijsko-političkog aktivizma koji modernu i racionalnu postindustrijsku civilizaciju pokušava promijeniti u skladu s apsolutnim autoritetom Božje riječi. Taj argument želi reći da je sve ostalo sekundarno, te da su bombe, samoubilački napadi i mržnja spram korumpiranoga Zapada u potpunosti izvedeni iz tog počela. Sličnu interpretaciju nudi i poznati slovenski publicist i pisac Aleš Debeljak, koji u ovoj knjizi polazi od sličnih pretpostavki. Ono što knjigu čini zanimljivijom od ostale publicističke produkcije slične tematike njezina je metodologija i izbor referentnih autora. U tri kraća eseja Debeljak pokušava rasvijetliti genezu, oblik djelovanja i načine tumačenja fundamentalizma u suvremenom svijetu, uvelike se nadahnjujući nekim, na prvi pogled, manje aktualnim autorima.

Tipološke definicije

U prvom eseju Debeljak polazi od Eliadeove definicije čovjeka kao homo religiosusa, što je za njega jezgra svake simboličke, društvene i intersubjektivne veze, a ne samo tip religiozne intersubjektivnosti. Za Eliadea sveto je prisutno u svim društvenim formacijama i nije nužno povezano s božanskim u religioznom smislu: ono je ponajprije prostor tajne i skrivenosti, pa je stoga i čovjek definiran kao biće čiji je smisao želja za smislom koji je najlakše pronaći u religiji. Debeljak na vrlo zanimljiv način uvodi Eliadeova antropološka istraživanja u kontekst priče o bujanju suvremenoga fundamentalizma, pokazujući da prave korijene tog zla treba tražiti u gubitku smisla suvremenoga čovjeka koji je, prepušten sam sebi, prisiljen potražiti spas u borbi protiv racionalnosti i kartezijanstva kao dominantnih misaonih oblika Zapada. Kao što sam autor kaže na primjeru pristupa svetom i profanom, nije bitna količina građe, nego njezina uključenost u jedinstven interpretacijski okvir. A Debeljak ovdje nudi drukčiji pogled i preciznu metodologiju. U drugom eseju, sociološki i kulturalno intoniranom, on preispituje osnovne sadržajne razlike između pojmova konzervativizam, tradicionalizam i fundamentalizam u kontekstu religioznih stajališta, pokazujući da je nepoznavanje razlika između ta tri pojma jedan od osnovnih problema i nerazumijevanja u suvremenoj raspravi. U trećem eseju razmatra islam kao antropološku i kulturnu paradigmu na primjeru rascjepa između duše i tijela, pristupajući fenomenu džihada na razmjerno originalan način, istodobno se osvrćući na orijentalizam i raspravu o njemu, od Saida do Foucaulta.

Debeljak u svojim esejima nudi precizne i korisne tipološke definicije. Njegove su analize pomalo nekonvencionalne jer problemu suvremenoga fundamentalizma (još jednom treba ponoviti, ne samo islamskog) pristupa s pozicija koje nisu ograničene na političku ili kulturalnu interpretaciju, nego uključuju širok raspon od kreativne hermeneutike do fenomena tjelesnosti. Te tri kratke, ali ozbiljne studije nude odgovor na pitanje iz naslova: mase se priklanjaju fundamentalizmu jer ne prihvaćaju jezik pluralnih postmodernih identiteta, čime se precizno detektiraju simptomi raspada društvene solidarnosti i pouzdanih vrijednosti. Restitucija religije u javnom životu posljedica je raspada društvenih veza i čvrstog uporišta tvorbe identiteta. To ne znači da je fundamentalizam ispravan ili da donosi prave odgovore na izazove modernizacije. No za razliku od većine zapadnih pokreta, on barem postavlja pitanja o smislu svijeta bez nade i čovječanstva bez onoga svetog. Upravo nad tom činjenicom trebali bi se ozbiljno zamisliti svi oni opsjednuti divljim kapitalizmom i tehno-znanstvenom civilizacijom, koji si takva pitanja još nisu ni počeli postavljati.

Tonči Valentić