Intelektualni ljetopis

»Europski glasnik, gl. ur. Dražen Katunarić, br. 8, god. VIII, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2003.

»Europski glasnik« na standardnih tisuću stranica u ovogodišnjem broju donosi četiri zanimljive tematske cjeline. Četiri dossiera ekstenzivno se bave problemom Zapada, Haškim tribunalom, povratkom emocija i raspravama na francuskoj intelektualnoj sceni. U prvom dossieru, naslovljenu Što je Zapad?, prevedeno je šest relevantnih tekstova kojima je zajednički nazivnik pokušaj artikulacije zbiljske ideje Zapada na kraju 20. stoljeća. Svijet globalne neravnoteže moći, raspad političkog univerzalizma te ponovno promišljanje pojma zapadnih vrijednosti osnovne su teme tekstova. Naglasak je u velikoj mjeri stavljen na pitanje o mogućnosti dijaloga Europe i Amerike u kontekstu ekonomske distanciranosti te sukobljenih geopolitičkih interesa, no prilozi također dotiču kulturološku problematiku suprotnosti Orijenta i Okcidenta, navlastito kad je riječ o detektiranju opasnosti od današnjeg religijskog fundamentalizma. »Napravili smo Europu, sada treba napraviti Europljane«, duhovita je parafraza talijanskog preporoda, ali i lajtmotiv ovoga temata. Ključna teza u osnovi je filozofijske naravi: da bi napredovala, Europa se u svakom trenutku svoje povijesti uvijek mora pitati o sebi.

Vrhunac intelektualne sramote

Dossier Handke u Haagu sastoji se od dva teksta: Handkeova koji govori o suđenju Miloševiću te reakcije Louise L. Lambrichs, koja austrijskog pisca potonulog u »amoralno-političku komu« nemilosrdno secira i psihoanalitički prokazuje. Handkea domaćoj javnosti ne treba posebno predstavljati, ne stoga što bi joj bio poznat njegov književni opus, nego stoga što je bio dugogodišnji zagovornik velikosrpske agresije. Čitajući ovdje preveden tekst, čitatelj se ne može negoli zapitati »kako je moguće da književnost u raskorjenjivanju zla u svijetu preuzme na sebe upravo dijaboličku funkciju samoga zla?«. Handkeova Pravda za Srbiju, a sada i reportažni prikaz suđenja Slobodanu Miloševiću, vrhunac je intelektualne sramote i iracionalnog impulsa koji se uporno priklanja ideologiji etničkog čišćenja, a Louise Lambrichs ne preostaje ništa drugo nego da u svom znalački napisanom komentaru skenira Handkea te lucidno analizira njegovu biografsku i intelektualnu pozadinu ne bi li pronašla uzroke tom ideološkom sljepilu.

Treći dossier iznimno je zanimljiv jer se pod naslovom Povratak emocija bavi rehabilitacijom emocija u današnjem svijetu hladne racionalnosti i ekonomske učinkovitosti. Poticaj za dossier međunarodni je bestseler američkog neurologa Antonija Damasija Descartesova greška u kojem on dekonstruira čisti kartezijanski razum kao još jedan zapadnjački mit te postavlja tezu o ravnopravnosti emocionalnih i kognitivnih procesa. Progon emocija koji u zapadnoj kulturi traje već gotovo pola milenija danas je doveo do nove opasnosti, a ona se nalazi u hipostaziranju emocionalne inteligencije i stvaranju kulta emocija. Prava je svrha dossiera ukazati na to da je povratak emocija ujedno i bogatstvo i opasnost, jer u današnjem svijetu živimo prenapeti emocionalni život i mogu nas dirnuti još samo snažna i silovita iskustva, žestoke emocije i uzbuđenja, a ne više osjećajnost i senzitivnost. Probijajući nataložene društvene barijere, emocionalnost se pojavila kao represivno stanje imperativnog užitka u kojem »ljudi postaju nesretni zato što nisu sretni«. Tekst filozofa Michela Lacroixa Kult emocije izvrsna je analiza ovoga problema te paradigmatski primjer analize, a neizostavno treba pročitati i razgovor koji su o toj temi vodili Bruckner, Michea i Finkielkraut.

Kronika duhovnih događanja

Posljednji temat europski je politički dossier Novi reakcionari i sastoji se od polemičkog teksta Daniela Lindenberga Poziv na red te velikog broja odgovora na nj. Taj pamflet usmjeren je protiv »neprijatelja republikanskoga poretka«; iako uzrokovan velikim političkim uspjehom Le Pena i događanjima na socijalističkoj ljevici, umnogome je elaborat o propasti ideologije ’68. Socijalist Lindenberg u njemu žestoko napada poznata imena francuske javne scene poput Houellebecqua i Finkielkrauta, optužujući ih za izdaju demokratskih vrednota, zagovaranje nacionalne države te kapitulaciju pred neoliberalnim kapitalizmom. Lindenbergov je tekst nesuvisla i neuspjela platforma očito propala socijalističkog obrata, a domaćem čitateljstvu bit će zanimljiv kao tipična francuska rasprava o ulozi intelektualaca u doba globalizacije i sumraka ideologija, još jednom ponavljajući tezu kako svibanj 1968. ostaje i dalje posljednji tabu francuske intelektualne scene.

»Europski glasnik« u ovom je trenutku možda najbolji domaći časopis, ako ga uopće možemo nazvati tim imenom. Naime, s obzirom na izbor tema, profesionalne prevodilačke i uređivačke kriterije te upućenost u suvremene društvene i političke rasprave, on je više neka vrsta ljetopisa intelektualnih zbivanja i povijesnih kretanja te zapravo znači kroniku duhovnih događanja i književnih trendova na europskoj, ali i svjetskoj sceni. Kriterij izbora priloga i dossiera nije proizvoljno popunjavanje praznih stranica pristiglim materijalom, nego pokazuje želju da se suvremeni trendovi i aktualne rasprave u reprezentativnom obliku predoče domaćoj javnosti.

Tonči Valentić