Individualna korektnost

Individualna korektnost

Triler se gleda u jednom dahu, jer smo neugodno svjesni činjenice da ovi ljudi zaista mogu sve izgubiti. Pa je riječ o rijetkom slučaju u kojem se žanrovska vještina njegovih tvoraca sretno poklopila s temom koja je vrijedna tolika truda. Strahovito mi je drago da takav film postoji, jer to znači da barem Stephen Frears još nije zaboravio mudre lekcije Grahama Greenea

»Mi smo oni koje ne vidite. Mi smo oni koji vam voze taksije. Mi vam čistimo sobe... And suck your cocks«, kaže nigerijski imigrant Okwe u ključnom trenutku novoga filma Stephena Frearsa. Prezreni, obespravljeni, prisiljeni na poniženja duha i tijela, londonski imigranti u ovoj priči nalaze način da povrate svoje ljudsko i individualno dostojanstvo — i to ne samo zato što su postali tema jednog prestižnog filma, nego ponajprije zbog toga što scenarist Steven Knight — koji je za ovaj rad bio nominiran za Oscara — uspijeva izbjeći u pripovijedanju njihove priče sve uobičajene zamke politički korektnoga filma.

Pripovijedanje, a ne propovijedanje

Okwe je Nigerijac, doktor medicine, koji je bio prisiljen pobjeći u Britaniju; ondje se bavi nizom poslova gotovo cjelodnevno, ne bi li skrpao kraj s krajem i nadvladao nesnosnu nesanicu. Glumi ga Chiwetel Ejiofor, koji ima jedno od onih lica koja naprosto morate gledati dokle god su na ekranu. U njegovoj pojavi počinje proces individuacije lika koji bi u politički korektnom smislu bio samo simbol — simbol rase, prognaništva, Afrike, poniženja i još ponečeg. Okweov citat s početka teksta jedino je mjesto na kojem se Slatke prljave stvari izričito približavaju nekoj vrsti manifesta: ali ma koliko ta izjava bila točna, zvučala bi kao puki proglas kad ne bi bila zaslužena. Imanentno, unutar filma sama — jer drama pripovijeda, a ne propovijeda. I za divno čudo, dok najveći dio današnje osviještene europske kinematografije tako elementarnu lekciju ne može naučiti, Frears, Knight, Ejiofor, sjajna — i, nakon Amélie, prilično hrabra — Audrey Tautou u ulozi Turkinje Senay, te vrhunska ekipa predvođena snimateljem Chrisom Mengesom, sve svoje napore ulažu u to da spomenuta imanentnost izbija iz svake pore filma.

Riječ je, naime, o trileru — ne o očekivanoj socijalnoj drami koja će nam nos trljati u sve nepravde suvremenog svijeta. Svaki iskorišteni aspekt situacije kojom se film bavi — a ona je mučna i crna do te mjere da bi manje snažni kreativci pokleknuli pred izazovom da joj pristupe s isključivog motrišta socijalne kritike — podređen je priči: možda znate o čemu je riječ, ali ne namjeravam vam kvariti doživljaj. Reći ću samo da uz to što uspijeva izbaviti svoj milje iz prihvatljivog, angažiranog, ali i duboko dramski nezanimljivog načina interpretacije, ovaj film uspijeva spasiti i triler od nizanja prežvakanih klišea. Ti likovi nemaju namjeru obogatiti se na brzinu ili prevariti nekog drugog: cijela je njihova egzistencija svedena na borbu za ono što mi ostali, koji se nalazimo na korak od njih dok u isti mah pripadamo nekom drugom svijetu, smatramo svojim neotuđivim pravom.

Vraćanje individualnosti

Da, Slatke prljave stvari vraćaju individualnost osobama koje su zbog današnje slike svijeta primorane obitavati kao dio socijalnoga stratuma: ali film ih ne idealizira, ne apstrahira, ne koristi se njima za izazivanje melodramatskih reakcija u publici, čak ih i ne pretvara u moralne suce svih nas ostalih — ako je Okwe u svojim postupcima iznimno nesebičan, to je samo zato što zna do koje je mjere prisiljen oslanjati se na druge, jer ga jedan pogrešan korak može dovesti do potpuna pada.

Plod je svega toga triler koji se gleda u jednom dahu, jer smo neugodno svjesni činjenice da ovi ljudi zaista mogu sve izgubiti. Pa je riječ o rijetkom slučaju u kojem se žanrovska vještina njegovih tvoraca sretno poklopila s temom koja je vrijedna tolika truda. Strahovito mi je drago da takav film postoji, jer to znači da barem Stephen Frears još nije zaboravio mudre lekcije Grahama Greenea.

Vladimir C. Sever