Horor kao medij

Horor kao medij

Denis Peričić, Krvavo: okrutne priče, Disput, Zagreb, 2004.

Od objavljivanja Krležinih Balada Petrice Kerempuha Hrvati se baš ne mogu pohvaliti nekim kapitalnijim književnim djelom ispisanim kajkavskim narječjem. Najveći su jezični domet u tom smislu, tako, tek sporadični izrazi i rečenice ubačeni u tzv. zagrebački slang pojedinih suvremenih romana / priča te pokoja pjesma namijenjena specijaliziranim književnim natječajima. Jedan od rijetkih koji danas pokušavaju nekako spasiti ukaljanu kajkavsku književnu čast jest Varaždinac Denis Peričić. Upućeniji prepoznat će ga kao etablirana kajkavologa, iskusna dramatičara i pjesnika te velikog obožavatelja spomenutih Balada. Šira publika, pak, mogla bi njegovo ime povezati s jednim od provokativnijih romana iz protekle godine — Hrvatskim psychom. No, čini se da je Peričić tek sa svojom najnovijom zbirkom priča Krvavo napokon uspio na nešto pristupačniji način spojiti dvije najdraže zanimacije — kajkavštinu i žanr horora odnosno fantastike, koje je do sada bio udružio tek u svojim dvjema dramama od prije pet godina.

Krvavo različito

Krvavo donosi sedamnaest okrutnih priča od kojih deset u ovoj knjizi doživljava premijeru. Nakon prve priče smještene u relativno suvremeno okružje i ispisane svojevrsnim jezičnim standardom uskoro postaje jasno da Peričićeva glavna namjera ovdje nije bila samo zastrašiti ili šokirati, nego ponajprije poigrati se jezikom, stilom i simbolima. Tako je gotovo polovica njegovih horor-pripovijesti napisana na kajkavštini, u jednoj se u potpunosti koristi srpskim slengom (s rimom!), a jednu, pak, krasi autentičan jezik iz vremena NDH. I teme se, također, kreću u prilično široku rasponu — od povijesnih i narodnih kvazilegendi do suvremenih krvavih fantazija. Velik dio priča čitatelja tako upoznaje s postojanjem raznih fantastičnih i zlokobnih bića — divovske zmije (Kača), mršavka koji doslovno guli ljudima kožu kako bi ostao živ (Kostikoža), medvjedića-ubojice (Cocolino Abnormal) te dječaka s pipcem hobotnice umjesto nogu (Nakot od kmice). A tu su i nešto klasičnije horor-pojave: Sotona (Zlo i naopako), Anubis — egipatski bog podzemlja (Sjaj), zombiji (Techno Tito), duhovi (Liepa plavka, Železni zastor) te naposljetku i sama Zvijer glavom (Diptih z doktorom). Naravno, nekoliko je priča posvećeno i isključivo ljudskoj i nimalo fantastičnoj okrutnosti, koja, zapravo, izaziva najveći šok i zgražanje. Titulu svojevrsnih čudovišta od krvi i mesa zaslužili su tako jedan zagorski muž, jedan seksualno poremećen beogradski policajac te Mustafa — jedan od posljednjih janjičara na ovim prostorima. Tri različite priče o spomenutom Mustafi zapravo se nastavljaju jedna na drugu tvoreći bizarnu biografiju u kojoj se miješaju rat i umjetnost.

Enciklopedija bizarnoga

Već sam naslov te definicija priča koje slijede kao »okrutnih« nameću usporedbu ove zbirke s još jednom domaćom knjigom. Naime, 2001. Davor Špišić objavio je zapravo prvi pristojan suvremeni književni primjerak horor žanra. Njegove Kuke za šunke prošle su prilično nezapaženo, no književni sladokusci u njima su mogli pronaći neke od najkvalitetnijih domaćih krvavo-užasavajućih stranica posljednjih godina. No, za razliku od opisa većinom vrlo ljudskih i vrlo suvremenih zvjerstava iz Špišićeve zbirke te ujednačena književnog stila, Peričić se odlučio za nešto više poigravanja. Pred čitateljem se tako, jedno do drugog, nemilice nižu bizarni povijesni podaci i ličnosti, dojmljiva tumačenja simbola, literarni i ini citati te internetske adrese. Peričić pritom nije ni najmanje skrivao svoje brojne uzore — od velikana poput Krleže i Edgara Allana Poea do nekih suvremenijih trash autora, pa čak i stripova. U tom prilično ekstremnom manipuliranju jezikom, stilom i informacijama Peričić se definitivno dokazao kao iskusan književni majstor i poznavatelj najrazličitijih životnih područja. Zapravo, njegov Krvavi tumač i rječnik (zgodno povezan s malom engleskom jezičnom igricom koja se može iščitati i iz naslova knjige) u kojem je bilješkama popraćena svaka od priča gotovo je jednako zanimljiv kao i same priče te se može čitati i kao zaseban tekst.

Intrigantne književno-jezične igrice

Peričićevom prošlogodišnjem, realističnom romanu možda se i moglo prigovoriti pretjerivanje s bizarnostima i šokantnim detaljima, no tako je nešto malo teže zamjeriti zbirci horor priča. Pa ipak, čini se da je i ova knjiga malo prenapučena te čitatelju povremeno prijeti opasnost da među brojnim sporednim bilješkama i detaljima izgubi glavnu nit priče ili u punoj mjeri osjeti pravu atmosferu groze. No, prije svega, Krvavo je prilično teško promatrati kao cjelinu. Svaka priča tu ima vlastiti moto, književni uzor, jezik, fusnote i, definitivno, drukčiju kvalitativnu razinu. Pojedine se priče, tako, izvrsno slažu sa svojim jezičnim oblikovanjem (Nakot od kmice, Eseker, Liepa plavka, Železni zastor...), dok u drugih to ne djeluje baš tako idilično (Lun, kralj ponoći). Pojedine priče imaju izvrsne i efektne poente (Diptih s doktorom), dok su u drugih one njihove slabije strane (Zlo i naopako, Cocolino Abnormal, Jedna za put). Nekom ukupnom kvalitetom na kraju se možda najviše izdvajaju Živina, Nakot od kmice, Diptih s doktorom te Mustafin tercet. No, i ostatak zbirke nedvojbeno je inventivan — barem u jezičnom, stilskom i enciklopedijskom smislu, dok sam žanr ovdje najviše služi tek kao medij za neke, više ili manje uspješne, intirigantne književno-jezične igrice. U svakom slučaju, Peričićevo Krvavo definitivno popravlja suvremenu kajkavsku književnu sliku.

Jelena Gluhak