Esekeri za Osječane

Esekeri za Osječane

U Gospodinu lovcu Feydeauov plitki i često lascivni humor, bučna komika i nevjerojatni zaplet isprepleteni su s povijesnom zbiljom i atmosferom Osijeka između dva rata, a posebno se podcrtava prodor medija, radija, a potom i televizije, u građansku sredinu

O komedijama Georgesa Feydeaua teško da bi se moglo reći nešto novo: bez obzira bila riječ o djelima koja su već viđena na osječkoj pozornici (kao što su Mačak u vreći, Buba u uhu, Gospođa iz Maksimira), o upravo postavljenom Gospodinu lovcu ili drugima, osnovna je karakteristika da su im zapleti jednostavni, temeljeni na ljudskim slabostima, ali bez dubljih psiholoških karakterizacija, uglavnom na preljubu, laži i pohlepi te uprizoreni — za vodvilj tipičnim — scenama spoticanja i padanja, rušenja ljestvama, lascivnim pozama, pojavljivanjem likova na nekim drugim vratima od očekivanih i slično.

Premijerna izvedba Feydeauova Gospodina lovca, srećom, odstupa od do sada prakticiranih uprizorenja, što ne znači da redateljica Dora Ruždjak Podolski nije slijedila zakone vodviljskoga žanra, dapače, ali je radnju locirala u stari Osijek prilagodivši komad na svim razinama — od banalne promjene imena likova, do smještanja zapleta u povijesni kontekst grada između dva svjetska rata.

Retfala je (bila) selo

Najizraženija prilagodba jest jezične naravi. Naime, sve do sredine dvadesetog stoljeća jedno od nezanemarivih obilježja grada Osijeka bila je njegova etnička šarolikost te — kao logička posljedica suživota Hrvata, Srba, Nijemaca, Mađara, Talijana i ostalih nacionalnosti — višejezičnost stanovništva. Iako je vodeći jezik bio njemački, intenzivni kontakti brojnih jezika na relativno malom gradskom području uzrokovali su nastanak karakterističnog osječkog njemačkog idioma — esekerskog — u kojem su najintenzivniji tragovi bili oni iz hrvatskog i mađarskog jezika. Feydeauovi likovi tako na osječkoj sceni progovaraju esekerštinom pa nakon što izgube hlače tragaju za svojim houznama, dok slušaju radio, dogodi se da im nešto ne štima jer im šlandruje u ušima, da se smire ispijaju palinku i hosulepeš, a nakon povika »Pustite me na miru!«, da ne bude zabune, ponove to još jedanput »Lassen sie mich!«. Iako su esekerskim prije svega govorili pripadnici nižih socijalnih slojeva bez obzira na nacionalnu pripadnost, u predstavi je to jezik mondenih krugova: advokata Prašingera (Milenko Ognjenović) i njegove supruge Elizabete (Nela Kočiš), liječnika za priljepčive bolesti, ali i senzibilna pjesnika Trčka (Velimir Čokljat), vječnoga studenta Franje (Vjekoslav Janković), Geze Kovatcza (Augustin Halas), istražitelja Brigljevića (Mario Rade)... Sluškinja Juliška (Tatjana Bertok — Zupković) pak osim miješanja hrvatskog, mađarskog i njemačkog leksika brka i padeže i rodove (baš kao i moja baka koja me naučila mađarski te sam bez problema mogla razumjeti sve dijaloge, čak i na jasnom mađarskom izrečene Juliškine sočne psovke!). Osobit je i jezik upropaštene grofice Dragunske (Mira Perić-Kraljik), koja se nije oslobodila ruskog akcenta predaka.

Prilagodba se, međutim, ne zaustavlja na jezičnoj razini. U dijalozima su prepoznatljivi i lokaliteti; nazivi osječkih ulica, dijelova grada i okolnih sela te je Osječanima zabavno čuti da, na primjer, Elizabeta odlazi kumi na selo — u Retfalu — koja danas slovi za jedan od elitnijih dijelova Osijeka.

Reklama za munjaru

Da bi se društvenopovijesni kontekst grada što vjernije prikazao, originalnom Feydeauovu tekstu dopisana su i dva iza zastora skrivena lika: spikerica Mara (Radoslava Mrkšić) i spiker Laci (Slaven Spišić), koji osim čitanja autentičnih esekerskih vijesti, reklamiraju i osječku munjaru i dravine žigice te čitaju radio-romane, a pauze pune hitovi iz najnovije domaće i strane diskografije (uz klavir je Igor Valery)... U Gospodinu lovcu su, dakle, Feydeauov plitki i često lascivni humor, bučna komika i nevjerojatni zaplet isprepleteni s povijesnom zbiljom i atmosferom Osijeka između dva rata, a posebno se podcrtava prodor medija, radija, a potom i televizije, u građansku sredinu.

Osim toga, početak dvadesetog stoljeća prizvan je i scenografskim i kostimografskim rješenjima zasnovanim na secesiji: Ivo Knezović potrudio se da salon u kojem se odvija većina radnje prožme raznobojnom svjetlošću vitraja i oplemeni stiliziranim pokućstvom — koji dijelom ipak izgleda suvremeno — a i kostimografkinja Barbara Bourek odjenula je Esekere u tadašnje modne tokove, upotpunivši skupocjene materijale vezom, čipkom i aplikacijama u secesijskom stilu. Da nema prilagodbe esekerštini, tog nostalgičnog prizivanja vremena kada je Osijek i njegovo građanstvo bilo na svom vrhuncu, Gospodin lovac bila bi još jedna u nizu lakih komedija koja publiku pokušava zabaviti plitkim i vulgarnim humorom.

Kristina Peternai