Emocije u slikama

Emocije u slikama

Želja mi je bila da prestanem prikazivati stvarnost, nego da prikažem osjećaje

Borisa Berca u posljednjih nekoliko godina zapazili su likovni kritičari posebno zbog izložbi Ogledalce, ogledalce, koja se sastoji od maštovite still-life fotografije i Tri male priče izrađene u alternativnoj fotografskoj tehnici image-transfer, odnosno preslikavanja polaroida na akvarel-papir kojom se postiže posebna intimistička atmosfera. Dosadašnjim se opusom Boris Berc (Zagreb, 1960) uvrstio u sam vrh hrvatske umjetničke, ali i profesionalne komercijalne fotografije. Započeo je fotografsku karijeru krajem osamdesetih nakon završene Više grafičke škole. Trenutno je predsjednik fotografske sekcije ULUPUH-a (Udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske) u ostavci.

Kako ocjenjujete trenutno stanje u hrvatskoj fotografiji? Jesu li se po vašem mišljenju neke ključne stvari promijenile unatrag nekoliko godina?

— Mislim da je hrvatska fotografija u ovom trenutku na višim razinama nego što je ikad bila. Nekad su se likovni umjetnici kao Vlasta Delimar, Darko Fritz ili Kristina Leko sa svojim konceptualnim pristupom mogli koristiti fotografijom kao sredstvom i izlagati je, i to je bilo priznato kao umjetnost. Čista fotografija na takva mjesta tada nije imala pristupa, izuzev Toše Dapca. Ovoga trenutka događa se nešto drugo. Fotografi Jasenko Rasol i Ana Opalić izlažu na izložbi HDLU sa slikarima, prije toga su Ana Opalić i Boris Cvjetanović predstavljali Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu, koji ima svjetski ugled. Osobno na to gledam kao priznanje našoj fotografiji. S druge strane, ako razmatramo sam status Arhiva Toše Dapca, fotografija se baš i ne cijeni... Također, nedostaju nam velike izložbe kao što su bile Roberta Mapplethorpea ili Josefa Sudeka. Mislim da sama hrvatska fotografija počinje dobivati na cijeni kao umjetničko djelo. Početkom rata i sredinom devedesetih stanje nije bilo nimalo zadovoljavajuće, ali sada ide prema mjestu kakvo fotografija zapravo zaslužuje.

Možemo li se uopće uspoređivati s fotografskom scenom u europskim centrima fotografije ili nama bližim Pragu i Bratislavi?

—Opće je poznato da je fotografija u Pragu uvijek bila jaka, no ne mislim da se možemo uspoređivati s njima. Nedostaju informacije o velikim izložbama na primjer u Grazu ili Beču. Ovdje se može postaviti mnoštvo drugih pitanja, koja bismo zapravo trebali postaviti kustosima. Na njima bi bilo da dovedu velika imena izvana.

Kako gledate na događanja na tržištu fotografije u Hrvatskoj?

— Ljudi su zainteresirani za afirmirana imena. Sad već postoji određeni interes za kupnju, ali je upitna plaćevna moć građanstva, pitanje je dopušta li ona kupnju fotografije. Ipak, počinje se shvaćati da je fotogafija nečiji osobni izraz. Na primjer, otvorena je Galerija Lang u Samoboru, Šime Strikoman vodi galeriju u Vodicama. Mislim da Galerija Lang ima šansu da preraste u mjesto gdje će se nalaziti ljubitelji fotografije i znalci. Manje galerije koje se pokreću trebale bi dobiti potporu sredine.

Kad radite dnevnu i dok snimate umjetničku fotografiju, primjenjujete drukčije metode i tehnike snimanja.

— Mislim da moram tako raditi. Što se tiče tehnike kojom je rađena nova serija Šuma samu sam tehnologiju precesa ispitivao još prije petnaest godina. Razmišljao sam da bi se priroda trebala raditi na taj način još 1995. Želim samo istaknuti koliko dugo traje sam proces. O image transferu priča započinje dok sam radio katalog pokućstva. Shvatio sam način na koji se to radi i prvi sam test isprobao na običnoj žutoj omotnici. Već sam se u seriji portreta Imitacija života koristio tehnikom separatnoga toniranja, gdje sam rukom tonirao pojedine dijelove slike. Pomogao mi je i Zoran Osrečak s materijalom, da ne moram razmišljati o cijeni. Naime, fotografija je skup sport. Ciklus Ogledalce, ogledalce snimao sam na crno-bijelom filmu u nedostatku polaroida, jer ogledalca omogućuju igru s kontrastima unutar slike. Radio sam velika povećanja, metar na metar, i osobno mi je ta izložba vrlo draga.

Koje je vaše stajalište prema digitalnoj fotografiji?

— Digitalu fotografiju doživljavam kao još jednu mogućnost da budem kreativan. Mislim da u komercijalnoj fotografiji ona definitivno ima svoju svrhu, i u tom je smislu otvorila još jedna vrata. Bilo bi žalosno da ona zaguši industrijski i komercijalni aspekt fotografije pa da klasična fotografija počne nestajati. Kao što su nestale neke tehnike i kemikalije, isto bi se moglo dogoditi i s klasičnim papirom. Pitanje je što će se dogoditi s filmom.

Pripremii ste izložbu fotografija prirode Šuma u samoborskoj Galeriji Lang...

— Zbog ove izložbe sam vrlo uzbuđen. Mnogo sam toga otkrio dok sam izrađivao fotografije. Bilo je stvari kojih nisam bio svjestan ni dok sam ih snimao, pogotovo u crno-bijelim fotografijama. Što će se poslije događati s ovom serijom, vidjet ćemo, možda najbolje stvari još nisu napravljene. One zahtijevaju od promatrača koncentraciju i predanost, kontemplativne su. Serija u boji lakše se čita. Mnogo je mojih emocija u tim slikama. Želja mi je bila da prestanem prikazivati stvarnost, nego da prikažem osjećaje.

Razgovarala Iva Mostarčić