E-mail za adolescente

E-mail za adolescente

Tony White, Foxy-T, prev. Borivoj Radaković, AGM, Zagreb, 2004.

Ukoliko znamo da se ime britanskoga pisca Tonyja Whitea javlja među petnaestoricom autora čije su pripovijesti objedinjene u zborniku Pozdravite svi nove puritance, tada nije teško barem dijelom predvidjeti o kakvu je romanu riječ. Pripadnost novim puritancima autora obvezuje da slijedi poetiku toga smjera, pa ovaj roman, viđen kao povijesni dokument, pričom o ljubavnom trokutu ponajprije nastoji prikazati svakodnevicu života mladih u Istočnom Londonu.

No, spomenuta je svakodnevica daleko od one s kojom su nas upoznali likovi poput Adriana Molea — jedna od temeljnih oznaka današnjega Londona njegova je multietičnost, u kojoj su se imigrantski običaji i jezik toliko udomaćili da se smatraju dijelom engleske kulture, a nove generacije rođene su daleko od matičnih zemalja i ne znaju mnogo o njima. Takva etnička slika snažno utječe i na književnost, stoga će, posve u skladu s puritanskim zahtjevom za vjernim prikazom zbilje, u ovome romanu five o’clock tea i jorkširski puding biti zamijenjeni lassijem i dahlom, dok će umjesto engleskih središnje mjesto zauzeti likovi pakistanskih tinejdžera.

Slika predgrađa

Unatoč promjenama, slika predgrađa ostaje ista — sitni kriminalci, droga, izlasci i želja za lakom zaradom kao tipični elementi života na ulici zapravo prelaze kulturološke barijere. U takvu će ambijentu živjeti glavne junakinje, poduzetna Ruji-Babes i sanjarski raspoložena tajnovita ljepotica Foxy-T, koje, unatoč kulerskim nadimcima koji sugeriraju suprotno, u kaosu predgrađa, između jedne i druge provale lopova, pokušavaju sebi organizirati miran život, radeći u internetskom dućanu iznad kojega i stanuju. Odbijajući novitete u poslovanju koji bi poremetili teško uspostavljen mir i sklad, žive gotovo izolirano nalazeći sitna zadovoljstva u ukusnoj večeri ili ženskim razgovorima. Uskoro nenadano u njihov život ulazi mladić Zafar koji je tek izašao iz zatvora te ostaje kod njih radeći kao zaštitar u njihovu dućanu. Njegova rastuća opsesija spram Foxy-T rađa napeti ljubavni trokut između glavnih likova, koji će završiti neobičnim i okrutnim razrješenjem.

Prikaz urbane kulture odražava se putem piščeva tretiranja jezika kao snažna sredstva dočaravanja svakidašnjeg života. Današnji ulični londonski jezik, gotovo dijalekt koji poneki nazivaju benglish, dočaran je uspjelim prijevodom Borivoja Radakovića, spretnim, ali i dobro odmjerenim prebacivanjem na domaći govor ulice, koji je tek u pojedinim pojmovima izraženije obojen slengom. Oslobođenost gramatičkih opterećenja i pravila, s čestim namjernim stilskim pogreškama kao i ponavljanjima koja bi u svakom drugom slučaju djelovala redundantno, obilježje je koje u ovom romanu rezultira time da jezik djeluje prirodno i spontano. Uz ulični jezik, roman preuzima i obilježja internetske komunikacije koja također zanemaruje interpunkcijska i druga pravila. Napisan tako da nalikuje dugom e-mailu, zbog čega se priča doima ispričana u jednom dahu, roman u cjelini djeluje živo i koherentno.

Nepristrani promatrači

Ipak, životnost je ponajprije postignuta specifičnim izborom pripovjedača, što se pokazuje najvažnijim postupkom u romanu. Naime, o svim događajima saznajemo na osnovi pripovijedanja nepristrana promatrača, anonimnoga surfera iz internetskog dućana, koji nam iznosi vlastito tumačenje svega što se događa u njegovoj okolini, često nepouzdano i zasnovano na subjektivnim zapažanjima. Upravo je ta nepouzdanost ključ koji otvara mogućnost ostvarivanju dojma vjerno preslikane svakodnevice. Bez dubljeg poznavanja likova — u vezi s kojima nas ne može točno obavijestiti ni o njihovim pravim imenima, nagađanja pripovjedača posve su nalik situaciji u kojoj i sami svaki dan susrećemo određene osobe koje poznajemo tek površno. Baratajući tek fragmentima njihova života i sami smo skloni povezivati i slagati ih, konstruirati tuđe životne priče, a upravo će tu karakteristiku White iskoristiti u svome romanu pa se, suprotno realističkom principu po kojemu lik djeluje to stvarnije što se više pouzdanih detalja o njemu iznosi, ovdje događa paradoks u kojemu likovi djeluju to stvarnije što manje o njima znamo. Nemogućnost dubljega pronicanja u psihu likova onemogućuje i detaljniju karakterizaciju, pa se njihovo opisivanje zaustavlja na pojavnoj razini — oni su određeni tek temeljnom osobinom (a to nas ponovo podsjeća na vlastitu sklonost prosuđivanja drugih kroz određene stereotipe), primjerice lijepa Foxy ili naivni Zafar, što nas sprečava u razumijevanju motivacija njihovih odluka i postupaka. Čitatelj se tako nalazi u poziciji u kojoj nastoji povezati informacije iz druge ruke, a na nepoznanicama na koje nailazi temelji se zanimljivost ovoga romana, kao i njegov dodatni sloj — napetost.

Zanimljivo je načas razmisliti i o tome kako ovakav izbor (subjektivnoga) pripovjedača funkcionira u sklopu zahtjeva novih puritanaca za odsutnošću pripovjednog glasa. Naime, iako autorova glasa ili komentara doista nema u djelu, svođenje pripovjedača na lik čija tajnovitost (mi ne znamo o kome je riječ sve do kraja romana) postaje itekako intrigantna, rezultira upravo našim pojačanim zanimanjem i osviještenošću o toj razini romana, što dovodi do toga da, suprotno namjerama tih pisaca, forma (pripovjedni sloj) postaje itekako zamjetna, čak i dominirajuća nad sadržajnom komponentom.

Unatoč svojim kvalitetama, knjiga će se svidjeti ponajprije onim čitateljima koji u novoj britanskoj prozi nalaze užitak čitanja. Jednostavnost i čitljivost s jedne strane njezina su prednost, no s druge utječu na to da roman na trenutke djeluje prebanalno. Također, priča o lutanju i traženju sebe kroz odrednice žiža-internet-luda ljubav ipak će ponajprije zadovoljiti — adolescentski ukus.

Ljubica Anđelković