Vijenac 262

Fotografija

Iz zbirke hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb: Nada Ditjo

Duh neovisnosti

Iz zbirke hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb: Nada Ditjo

Duh neovisnosti

Nada Ditjo rođena je 1943. u Zagrebu. Bila je državna službenica i radila u SDK. Članica je Fotokluba Zagreb od godine 1972.

Izlagala je na više od pedeset izložbi fotografije u zemlji i inozemstvu tijekom sedamdesetih godina i bila zapažena unutar svoje generacije, da bi onda iz osobnih razloga naglo prestala izlagati. Pripadala je skupini autora koji su u to doba preferirali crnine kao dominantne u fotografiji, po čemu su bili prepoznatljivi. Njezine su fotografije reproducirane u nizu novina (»Večernji list«, »Vjesnik«, »Oko«, »TV revija«, »Bazar«, »Studio«, »Delegatski vjesnik«, »Radničke novine«) kao i u katalozima izložbi.

Živi u Zagrebu.

slika slika

Vladko Lozić

Slike Nade Ditjo aktualnim jezikom vremena govore o društvenim odnosima, ističući duh neovisnosti primjeren ponašanju mladih i općoj klimi na svim razinama umjetničkog izražavanja, pa tako i fotografije. Njezin je opus sazdan od cjelina niza fotografija različitih interesa, ali ipak dovoljno čvrst da u njemu otkrijemo darovitu autoricu koja želi, a u tome i uspijeva, odbaciti goli pripovjedački realizam blizak fotografima koje je svojim dolaskom na fotografsku scenu zatekla. Ono što je kao vrlo mlada autorica isticala, duh slobode, naći će punu afirmaciju u mnogim njezinim radovima. Svaki od njih, na svoj način, predstavlja i ocrtava posebnost i prepoznatljivost, zvuči vlastitim i lako prepoznatljivim tonalitetom koji dominantno određuje i sam događaj i kompoziciju. Oni nam, pored svega, dokazuju kako je fotografija, u bilo kojem vremenu nastanka, samosvojan dio kulture od iznimna značenja, ne samo zbog masovnosti medija nego i zbog angažirana i promišljena stajališta autora prema mediju.

Neću pretjerati ako kažem kako je Nada Ditjo ostvarila djela bez kojih bi ukupni doživljaj fotografije u nas bio u mnogo čemu oštećen i nedorečen. Sažetost likovnoga govora obilježuje ta ostvarenja, svjetlo i duboka tama pojačavaju dramski učinak, potpomažući osjećaj neposrednog, uzbudljivog i neobičnog.

Dosljedne sebi, njezine fotografije korespondiraju i s promjenama koje se zbivaju u razvoju fotografske umjetnosti tog vremena u svijetu, što nas navodi na zaključak: autor koji je i nakon toliko vremena kadar privući našu pozornost, svakako je i zaslužuje.

Zdenko Kuzmić

Vijenac 262

262 - 18. ožujka 2004. | Arhiva

Klikni za povratak