Djevojčice i dečki sa šibicama

Djevojčice i dečki sa šibicama

Produkcija animiranih filmova pokazuje očiglednu nebrušenu energiju, kaleidoskop izvrsnih propitivanja, sjajnih likovnih upitnosti i diletantskih primjena. Koliko se god to nekomu činilo pretjeranim, ovi su Dani još jedan korak naprijed

Danas sam sigurniji no onda kad su mi još neke ritualne šarene laži titrale pred nosom: svrha ovih filmova jest ulaganje u kreativne potencijale, u ohrabrivanje zaplašenih talenata, to je pružena ruka potpore onima koji slute da znaju više i mogu dalje. Riječju, film u maloj zemlji komičnoga tržišta jest dio školovanja najvrednijih i najperspektivnijih koji će pomoći, a zašto ne, i nama što smo hrmbali po radničkim savjetima i 35-milimetarskim kamerama, doživjeti nešto humaniju starost od, na primjer, moga oca, koji je mirovinom mogao platiti struju. Koji će ključno pripomoći novoj generaciji hrvatske mladosti naći vlastiti razlog sudjelovanja u grandioznom projektu globalizacije. Ravnopravnije, mirnije i ideološki relaksiranije no što je to mogla moja, krajnostima izmučena generacija.

Što nam o tome kažu ovogodišnji filmovi?

Metahead Branka Farca tek je impresioniran mogućnošću pomicanja likovnih predložaka, što je teoretsko nedonošče animacije. Animacija je naime, oživljavanje, i ovaj film ostavlja svoje grafičke sudionike u inkubatoru toga projekta. Tipično za slikare koji su često uvjereni kako je animacija prirodna afirmacija njihova kreativnog svjetonazora, a nitko im nije (a i tko bi to mogao u današnjem Zagreb filmu?) objasnio kako je animacija autentična umjetnost gdje se likovni predlošci reinterpretiraju pokretom. A ne tek pomicanjem lijevo-desno, koliko god nam danas računalna tehnika pružala bezbroj mogućnosti raznih pretapanja, poput jela u gostionicama brze hrane.

Složeni predosjećaj Duška Gačića odlučio se za psihološko-dramaturšku koncepciju: malo ljudi razumije Maljevičevu umjetnost, pa zašto bi i moj film! No film, koliko god nadahnut drugim umjetničkim izvorištima, ima vlastitu logiku kako percepcije tako i poetike. Ali, kako mu je to mogao objasniti supervizor Borivoj Dovniković, koji je čitav život pričao priču o mandleku, komičnom grafičkom znaku? Svejedno, imponiraju vizualna kultura i sinkretički sklad u filmu, ali samo za dobronamjerne koji su spremni filmu posvetiti više pozornosti no što je zaslužio.

Hlad i mir, koji dolazi iz Zaprešića, tipični je pacifistički klišej, napravljen u tehnici plastelina. Film bi zaslužio moje ovacije da je riječ o Reviji filmskog stvaralaštva djece i mladeži, no kako je pripušten na Dane hrvatskog filma, bolje da se suzdržim.

Djevojčica sa šibicama u tom smislu kod mene će dobiti nešto veći kredit jer sam se iskreno smijao... Tipu probuđenu usred noći koji mumlja »...majku ti jebem...« mala, promrzla curica nudi na prodaju kutiju na kojoj piše »Matches«! Doista, da bi razumio današnji medijski svijet, moraš poznavati psovke i ponešto engleskog.

Noa Svena Pavlinića simpatična je priča o djetinjstvu koje se premeće u tehnološku moru. Odlično ispričana storijica, možda likovno odveć koketira s flash-animacijom.

Korak naprijed

Pigs, ETC tipični je proizvod Nicole Hewitt. Razbarušena autorica dosljedno traži mogućnosti eksperimenta, čak i po cijenu potpune zbunjenosti glede motiva i nakana.

Ciganjska Meštrovića i Međurečana film je kojem predviđam sjajnu festivalsku budućnost. Autori izvrsno kombiniraju sirovu emociju, grafičku redukciju i računalne poklone. Sasvim sam siguran da će ovaj iznenađujuće poticajan film imati odjeka u svijetu, više no što se i sam nadao.

Sub Rosa Štaltera, Šimunića i Markovića tipičan je film proizašao iz divljega braka slikarskih ambicija i animacijskih zabluda. Rađen je punih šest godina, a po dometima poruka i emocija mogao se napraviti za šest tjedana. No, autori su se učili i učili, na kraju im se zanat zgadio i sve je spasio legendarni Pavao Štalter, čistač naše animacije. Čistači — to su vam oni u američkim kriminalističkim filmovima koji dolaze nakon traljavo obavljenih pljački i ubojstava i ognjem i mačem zameću sve tragove.

Kruh naš svagdašnji Ane Marije Vidaković hvale je vrijedan kolaž-film, pošteno napravljeno djelce, no darovita autorica trebala bi se ambicioznije pozabaviti vlastitom karijerom. Hvala bogu da se ljudi igraju animacijom, no čini mi se da je već minuo čas kad bi autorica trebala postaviti sebi neka pitanja koja sam ja pokušao u uvodu ovoga teksta.

Kyrie Eleison Meštrovića i Međurečana trebao je biti bombon lutka-animacije. Iz prve ruke znam kako je Ministarstvo kulture bilo dobrohotno prema toj nakani (platilo je poseban studijski boravak autora u Češkoj i Mađarskoj), no umjesto da se pozabavi (teškim i izazovnim) žanrom, autor djetinje naivno i neodgovorno bježi u petencioznost. Nedostatak znanja o animaciji nastoji prikriti pompoznom režijom, a onda vidimo da je zapravo istodobno njegova energija bila usmjerena u jedan drugi film. Aj’ k vragu.

Produkcija animiranih filmova pokazuje očiglednu nebrušenu energiju, kaleidoskop izvrsnih propitivanja, sjajnih likovnih upitnosti i diletantskih primjena.

Koliko se god to nekomu činilo pretjeranim, ovi su Dani još jedan korak naprijed. Nestrpljivo očekujemo uratke prve generacije institucionalno školovanih i poticanih animatora. Onda će i moje analize postati suvišnima. Stvari će se logično početi uspoređivati i definirati po sebi samima.

Joško Marušić