Demistificiranje veličina

Demistificiranje veličina

Željko Špoljar, Moj brat Felix Krull, Ex libris, Zagreb, 2003.

Iako Maupassant reče da javnosti pripada književno djelo, a ne osoba pisca, ipak su mnoge osobe pisaca (pa i Maupassantova) objašnjavale njihova djela. Da nije bilo gomile psihologa, psihijatara, biografa, nikada ne bi bio otkriven drugi Maupassant, koji je, kao duhovni fenomen, nadvladao onoga školskog Maupassanta, navodno hladnokrvna naturalista koji je fotografski bilježio vanjski svijet. Maupassantovo ludilo (koje se razvijalo nakon njegove desetogodišnje slave, od 1890), ali i mnoge druge intimne povijesti (poput Boudelaireova demonizma), postale su dio povijesti književnosti, u onim dijelovima gdje se prepleću literatura i psihoanaliza. Nisu samo osobe, nego su i likovi katkada dio povijesti književnosti. Tko neće zamisliti, kada se sjeti Oscara Wildea, njegove razvratne pustolovine i njegovu čudnovatu, ekscentričnu figuru, koja hoda gradom sa štapom koji na vrhu ima veliku zlatnu kuglu.

Škare režu priči rep

Mala zbirka autorskih biografija (klasika i domaćih autora) jest i knjiga kratkih priča Željka Špoljara Moj brat Felix Krull, čija vanjska jednostavnost, fragmentarnost, ne treba ipak zavarati brzopleta čitatelja. Na prvi se pogled čini da su to neki izmišljeni fragmenti iz života pisaca, neke epizodice koje dobro krenu, a završe bez poente, kao da je netko škarama odrezao priči rep. No, ta knjiga jedna je od onih koje zahtijevaju i drugo čitanje i onda se učine boljima, kao da su se presvukle iz jedne košulje u drugu. Zašto? Zato što ona nije puka maštarija, nego je autor, iza tih kratkih slika, ozbiljan biograf (poznaje živote pisaca), istraživač koji piščev život (odnosno njegov karakteristični dio) ležerno romansira i obogaćuje ga još fikcijom te tim postupkom daje dublji smisao naizgled ležernoj prozi.

Uz Špoljarovu knjigu dobro je imati Hergešićevu knjigu Književni portreti i dosta leksikona, kako bismo za tren riješili dvojbu da li je riječ o izmišljenu ili stvarnu podatku. U ovome slučaju to je važno znati, jer mnoge banalne zgode djeluju na prvi pogled kao fiktivne igre, katkada bliske Harmsovu apsurdu, kao zgode napisane onako, bez određena konteksta i smisla. No, to uopće nije tako. Špoljar zapravo, na maštovit način, istražuje stvarna pisca, osjećajući da je doživljavanje književnosti bogatije, zagonetnije, uz doživljavanje osobe pisca. Špoljar je literarni biograf, onaj koji ne stvara dosadne kronologije, nego duhovne zagonetke, preplećući osobu pisca i njegovo osobenjaštvo. Da bismo ušli u Špoljarov labirint, moramo imati neko predznanje.

Na primjer, kada čitatelj površno pročita priču Bel Ami, o Maupassantovoj okultnoj seansi, ništa mu nije jasno. No, znamo li da je Maupassant bio učenik Flaubertov, onda ukazivanje Flaubertova duha u toj priči daje svemu neki sarkastični ton, kojim se veliki Maupassant pokazuje kao slabić i povodljivac, odnosno, kojim se demistificira slavna ličnost.

Demistificiranje veličina i jest smisao cijele zbirke, koja pokazuje smiješnu razliku između slave i nesigurnosti, između intelektualne snage i duhovne slabosti, a pisac te razlike ne iznosi na patetičan, nego na blagi lirski ili umjereno humoristički način. Nekada je riječ i o bolnoj groteski, kao što je priča o Donadiniju (Kokot,) u kojoj se njegova profesorska karijera i samoubojstvo u duševnoj bolnici prikazuje kao lakrdija, kao opscena i klaunovska predstava, čime Špoljar opet želi razbiti onaj patos tragičnih sudbina. Pisci su smiješni, banalni, obični, izgubljeni, iza paravana svojih slava.

Tajne društva mrtvih pisaca

Mnogo je duhova prizvao Špoljar — Kamova, Kafku, Ujevića, Tolstoja, Babelja, Baudelairea, Slavu Raškaj itd. stvorivši društvo mrtvih pisaca, puno malih tajni, kompleksa, ne trudeći se dati neko objašnjenje. Knjiga ostaje zagonetna. Ritmična je izvana (niz je kratkih formi, lako čitljivih), ali je iznutra usporena, nedovršena. Neke su priče odlične, kratke i zaokružene, stilski i misaono sočne (poput one o Ujeviću, Gauguinu), a neke su ipak ostale tek skice nečega što se nije razvilo do kraja. (Što, na primjer, znači priča o Boudelaireovoj mački, koja se na kraju omacila?) Ono što je u knjizi najzanimljivije jest ideja, njezina neuhvatljiva imaginacija, samosvojnost, nešto što je miljama udaljava od navodno aktualne urbane proze, od tematike grada koji je opsjeo našu književnost i medije devedesetih, toliko jako, da čovjek poželi pobjeći u okultno, obnoviti trend fantastike, pokriti se svojom, literarnom haljom. Eto, Špoljar je našao potpuno svoj svijet u kojem se nije predao trenutku, nego ideji. Stil mu je dobar, pripovjedački tečan, ali neke priče nije protegao dalje. A neke je, pak, tako lijepo zaokružio kao minijature, da će nam zauvijek, kada čitamo toga pisca, kroz glavu proći slika nekog interijera, neki krik ptice ili neko dojmljivo lice. Priča o Tolstojevu umiranju (koji je zaista umro na željezničkoj postaji) kratki je prizor jedne smrti, ni lirski ni epski uzvišen, ali dojmljiv, usputan, nedorečen, nekako ljudski.

Špoljar je knjigom Teškoće pri gutanju stekao simpatije književne kritike. Već tada otkrivena je njegova snaga u kratkim, autentičnim slikama. Ovdje je pokazao sposobnost imaginacije, poigravanja s groteskama, apsurdima, ali se mogao više pozabaviti i tekstom. Jer, te priče imaju unutarnji život, mnogo zanimljivosti i živih dijaloga, i šteta je neke od njih pretvarati u apsurde, prekidati ih, ostavljati ih pod upitnikom. Špoljar ih je, sudeći po potencijalu, mogao nastaviti, još razbarušiti, još mistificirati, i dobili bismo prave literarne novele. No ima i velikog u malom. Ima i dobrih i jako neobičnih priča. Carstvo gorskih patuljaka možda je najbolja, najmističnija, pravi sažetak Špoljarovih vrlina.

Lada Žigo