Biljke i jezik

Biljke i jezik

Nada Vajs, Hrvatska povijesna fitonimija, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2003.

Novi prinos hrvatskomu jezikoslovlju izašao je potkraj prošle godine u istoimenoj biblioteci Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kao njegova šesta knjiga. Riječ je o knjizi Nade Vajs, kojom se prvi put u hrvatskoj jezičnoj kroatistici sustavno predstavlja stanje i postanje hrvatske povijesne fitonimije. Pod fitonimijom (grč. fytón — biljka, raslina + ónoma — ime) najčešće podrazumijevamo znanost o nazivima biljaka, a zaogrnemo li biljno nazivlje povijesnim kontekstom, počevši od 15. do kraja 18. stoljeća, dakako u hrvatskim okvirima, dolazimo do pojma hrvatske povijesne fitonimije, sadržana u naslovu knjige.

Kao temelj jezične analize autorica je uzela fitonimijsku građu iz rukopisnoga rječnika Lexicon Latino-Illyricum Pavla Rittera Vitezovića, nastala na početku 18. stoljeća, a danas sačuvana u Metropolitani, pod signaturom MR 112. Nazive biljaka iz Vitezovićeva rječnika autorica je usporedila s odgovarajućim nazivljem u našim starim leksikografskim djelima, pokušavši utvrditi na koje se biljne vrste odnose Vitezovićevi latinski i hrvatski ekvivalenti, a isto je tako nastojala pružiti sliku o (dugo)trajnosti hrvatskoga biljnog nazivlja od najstarijih zapisa do danas. Botanički kodeks Liber de simplicibus (oko 1450) Nicole Roccabonelle najstariji je izvor odakle se crpe fitonimijska građa i uspoređuje s onom u Vitezovićevu rječniku. Slijede rukopisni ili tiskani rječnici nastali na štokavskoj ili čakavskoj osnovici rječničara Fausta Vrančića, Bartola Kašića, Jakova Mikalje, Ivana Tanzlinghera Zanottija, Ardelija Della Belle, Đure Matijaševića, Josipa Jurina, Dragutina A. Parčića, kao i kajkavski rječnici Jurja Habdelića, Ivana Belostenca, Andrije Jambrešića, Franje Sušnika i Adama Patačića kojima se zatvara suodnos s bogatom fitonimijskom građom iz Vitezovićeva Lexicona.

Tri kriterija

Na temelju triju kriterija, prema općem izgledu biljke, mjestu rasta i njezinoj uporabnoj vrijednosti, autorica je fitonimijsku građu iz Vitezovićeva rječnika podijelila u osam skupina: drveće i grmlje, drveće jestivih plodova, samoniklo ljekovito bilje, korovno bilje, začinsko i jestivo bilje, cvijeće, ratarske kulture i gljive. Natuknice, preuzete iz Vitezovićeva rječnika, navode se na latinskom jeziku, hrvatski se fitonimi donose u transkripciji i konačno, određuje se značenje latinskoga naziva. Kadšto se latinski nazivi uspoređuju s potvrdama klasičnih pisaca kako bi se utvrdilo na koju se biljku latinski naziv odnosi. Osim Vitezovićevih i inih hrvatskih potvrda iz preostalih rječnika, u obradi natuknica opisuje se ustroj biljnoga nazivlja i njegovo jezično postanje. Primjerice, uzmemo li natuknicu sambucus, s desne strane nailazimo na hrvatske ekvivalente bazg, baz, bezg, potvrđene u brojnim hrvatskim rječnicima, s vrlo iscrpnim određenjem jezičnoga podrijetla. Na kraju knjige navode se kazala hrvatskoga i latinskoga biljnog nazivlja i respektabilna literatura.

Autorica je učinila iznimno velik trud u analizi građe, imamo li u vidu da je, listajući stare hrvatske dopreporodne rječnike, skupila oko četiri tisuće hrvatskih potvrda za biljni svijet. Obradi građe pristupila je multidisciplinarno, ispreplećući botaničku, fitonimijsku, jezičnopovijesnu, etimološku, leksikografsku i leksikološko-semantičku dimenziju. Hrvatska povijesna fitonimija nije samo prinos hrvatskomu jezikoslovlju nego je i zrcalo budućim monografijama o drugim zatvorenim sastavnicama hrvatskoga leksika u povijesnom razvoju.

Boris Kuzmić