ASK atelijer

ASK atelijer

ASK atelijer čine arhitekti Sanja Gašparović, Krunoslav Šmit i Azra Suljić. Riječ je o skupini arhitekata koja će se autorski profilirati potkraj devedesetih godina u doba suradnje s vrsnim hrvatskim arhitektom Tihomirom Jukićem. Prvi važniji projekt kojim će se pojaviti u javnosti ostavit će bitan trag na njihovu budućem radu koji karakteriziraju suptilni zahvati unutar već postojećih urbanih struktura

Nedavna generacijska smjena na domaćoj arhitektonskoj sceni sa sobom je donijela niz promjena. Riječ je o promjenama koje u sebi ne nose isključivo generirajuće procese temporalnoga značenja — staro za novo, nego i bitne kvalitativne odmake kao temelj budućeg određenja hrvatske arhitekture 21. stoljeća. Glavni nositelji tih promjena mahom su mlađi arhitekti stasali u burnu razdoblju devedesetih godina prošloga stoljeća. To će stoljeće u svijetu označiti ubrzan razvoj novih tehnologija — ponajprije nano i digitalnih, ali i drastičan nerazmjer civilizacija tzv. razvijenih zemalja i zemalja trećega svijeta, koji će kulminirati u rujnu 2001. rušenjem njujorškoga WTC-a.

Suptilni zahvati

Iako stručna javnost još nije dovoljno zapazila smjenu generacija na domaćoj arhitektonskoj sceni postat će izvjesna tek nakon 28. salona arhitekture 2003. Između desetak autora i autorskih timova koji su se tom prigodom izdvojili iz uobičajene salonske prosječnosti među inima treba istaknuti ASK atelijer, koji čine arhitekti Sanja Gašparović, Krunoslav Šmit i Azra Suljić. Riječ je o skupini arhitekata koja će se autorski isprofilirati potkraj devedesetih godina u doba suradnje s vrsnim hrvatskim arhitektom Tihomirom Jukićem. U suradnji s njim izradit će natječajni projekt za uređenje Britanskoga trga u Zagrebu, za koji će im biti dodijeljena 1. nagrada. Taj prvi važniji projekt kojim će se pojaviti u javnosti ostavit će bitan trag na njihovu budućem radu, koji karakteriziraju suptilni zahvati unutar već postojećih urbanih struktura. Riječ je o pristupu vrlo blisku temi organske gradogradnje Radovana Delallea, odnosno tezi da je »grad organski prostorni fenomen kontinuirane forme«, u kojem su pojedinačni projekti samo dio slojevitoga urbarhitektonskog kompleksa. U tom duhu ASK-a će načiniti nekoliko zanimljivih natječajnih projekata, koji poput filmskog omnibusa, povezani lajtmotivom dvorišta, čine zaokruženu tematsku cjelinu. Najraniji među njima je projekt Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (1998), nakon kojega slijedi projekt uređenja dvorišta Banskih dvora Vlade RH (2001-03) te projekt uređenja vrta Nadbiskupijskog dvora (2002). Riječ je o tri natječajna rada čija se realizacija očekuje u skorije vrijeme, no koji nam već i u fazi projekta zorno svjedoče o novom odnosu prema zatečenoj urbarhitektonskoj strukturi, bitno različitoj od trendovskih nadriinterpolacija koje sve više i agresivnije zagađuju sliku uskoga gradskoga centra.

Projekt kompleksa Katoličkoga bogoslovnog fakulteta jedan je od najsloženijih zahvata unutar postojeće gradske strukture, budući da je planiran na vrlo osjetljivu mjestu — na mjestu susreta Kaptola i Donjeg grada, na uglu Vlaške i Palmotićeve ulice. Prostor budućeg kompleksa, danas zapuštena dvorišta, jasno je definiran ranijom izgradnjom, koji sa sjevera u Vlaškoj ulici zatvaraju kuća Katehetskog Salezijanskog centra i crkva sv. Martina (1674), a sa zapada, u Palmotićevoj ulici, zgrada Svećeničkog doma (1910) i kuća Mihelić (1911) arhitekta Rudolfa Lubinskog. U tako skučenu prostoru arhitekti ASK-a uspijevaju komponirati kompleks začudne arhitektonike i slojevitosti iščitavanja, u kojem zatečena struktura nije isključivo sputavajući element, nego nulta točka organičkog izrastanja nove arhitekture. To složeno i slojevito organičko izrastanje i stapanje novoga sa starim najbolje iščitavamo u tlocrtu koji karakteriziraju dinamika, sumarnost i rahlost. Poput brzopotezno načinjena crteža. Tek s pokojom linijom naznačuju se osnovni obrisi pojedinih elemenata — segment luka usmjerava nas na prostor aule, iskošena puna linija na mogućnost postojanja zapadnoga trakta, tu i tamo naziremo konture unutrašnje raspodjele, i naprosto to je sve. Riječju, uzburkano i vrlo fleksibilno gibanje. U obrazloženju projekta autori će napisati: »Izmjenjivanjem zatvorenog sistema, onog trajnog i nepromjenjivog, koji predstavlja taloge i znakove i onog fleksibilnog, pokretnog i promjenjivog — struktuiramo kuću — organizam.« I doista, mehanička postindustrijska kuća stroj tim projektom ustupa mjesto fleksibilnom digitalnom data organizmu budućega teološkog središta s bibliotekom, čitaonicom, aulom, kabinetima, predavaonicama, polivalentnom dvoranom, podzemnom garažom i dvorištem. Jedina daleka asocijacija na tradiciju istočno je krilo kompleksa i dvorište, koje pobuđuju sjećanje na mjesto kretanja i duboke kontemplacije — samostanski klaustar. No, u našem slučaju istočni je trakt i mjesto dodira postojeće kuće u Vlaškoj ulici s nastajućom arhitekturom. Samo dvorište napeta je ploha, mjesto gdje se sudaraju i organički stapaju silnice staroga i novoga stvarajući snažan psihološki efekt.

Organičko oblikovanje

U kontrapunktu s Katoličkim bogoslovnim fakultetom nastao je projekt uređenja obližnjega vrta Nadbiskupskog dvora. Nasuprot dramatičnoj dinamici i psihološkim napetostima Bogoslovije, projekt revitalizacije nadbiskupskog vrta odlikuju, kako i sami autori ističu, »radost i mir i strpljivost i suzdržanost, umjerenost i blagost...«. Muzički rečeno iz allegra prešlo se u larghetto e staccato, nalik Handelovu koncertu za orgulje i orkestar op. 4 u g-molu. Princip je sličan, kao na prethodnom primjeru nova se struktura organički oblikuje iz postojeće. Ovaj put riječ je o uskom longitudinalnom prostoru između nadbiskupskog dvora što ga je 1729. dao podići biskup Branjug i srednjovjekovnoga kaptolskog zida uz Vlašku ulicu. Na tom je prostoru 1830. biskup Alagović uredio park koji će biti neznatno izmjenjivan tijekom 19. i 20. stoljeća. Nekako istodobno s uređenjem vrta Alagović je »maestru Cocconiju« povjerio izgradnju velike altane južnoga krila dvora čije će uređenje biti završeno tek s arhitektom Bolléom. Upravo će u okvirima tih slojevitih povijesnih datosti arhitekti ASK-a oblikovati (oponašati) prirodan, artificijelni ambijent, ograđenoga vrta prepuna simbolike i asocijacija. No, zahvati su minimalistički. U potpunosti su podređeni prostoru i imaju dvojaki karakter. Na prvom je mjestu oblikovanje, kao što je istaknuto, vrta, čiji je lajtmotiv tema srednjovjekovnoga zida, čijom se revitalizacijom otvara niz specifičnih doživljaja prostora i različitih ambijenata poput uzdignutih i otvorenih esplanada s kojih se pruža pogled prema gradu ili skrovitih puteljaka, odmorišta i sjenica. »Iako nam kontekst Kaptola i biskupske tvrđe«, napisat će autori o svom projektu«, kao vrhunskog arhitektonskog kompleksa duge povijesti te veličine nadbiskupskog dvora daje pozadinu za jaku gestu u prostoru, skloniji smo minimalističkom ili asketskom zahvatu i u oblikovanju i u izboru materijala, gdje će dominirati ono prirodno i povijesno...«. Drugi je važan trenutak cijeloga projekta oblikovanje prilaznoga puta i ponovnog otvaranja svečanog ulaza na južnom pročelju dvorca. Time ne samo što se južnom pročelju vraća nekadašnja reprezentativnost, nego se stvara komunikacija s nekadašnjim podgrađem, što nas dakako navodi i na nužnost njegove temeljite revitalizacije.

Nova generacija

Ako smo projekt izgradnje Katoličkoga bogoslovnog fakulteta označili kao allegro, a projekt uređenja nadbiskupskog vrta kao larghetto e staccato, onda bismo posljednji među njima, projekt uređenja dvorišta Banskih dvora, mogli označiti kao jedva čujni i polagani početak preludija, nalik onomu iz Wagnerova Tristana i Izolde. I dok se u prvom projektu iz zadane situacije organički generira arhitektura, u drugome artificijelan — prirodni ambijent, u posljednjem naglasak je na konceptu, odnosno ideji. Namjera je projekta strogo zadanom prostoru degradiranoga sjevernog dvorišta palače Banskih dvora minimalnim zahvatima dati glavni fokus, fleksibilnost i reprezentativnost. Iz tog razloga akcent je na oblikovanju partera koji čine tri cjeline: vanjski obrub dvorišta od lijevanih aluminijskih ploča sa unikatno dizajniranim uzorkom, granitno popločenje dvorišta i podna rasvjeta smještena u šlicu između metalnog obruba dvorišta i granitnog poda. Jedini su istinski zahvati u prostoru: skulptura kipara Nevena Bilića Hipar, smještena na sjecištu dvaju komunikacijskih koridora, stablo lipe, i klupa od prozirnoga poliestera kojom se određuje linearni fokus dvorišta, koji mu daje osnovnu funkcionalnu orijentaciju »te omogućuje fleksibilnost korištenja iskazanu različitim scenarijima događanja«. Prema prvobitnoj zamisli na mjestu klupe trebao se nalaziti polutransparentni zid-pano, koji je tijekom kasnijih konzultacija zamijenjen manje sretnim rješenjem. Tim grubim sakaćenjem prvobitne autorske zamisli ne narušava se samo izvorni koncept, nego i duboka asocijativnost i simbolika što bi je postigao transparentni zid u prostoru u kojem se donose najvažnije državne odluke. Dakako, poruka prema javnosti bila bi nedvojbena i jasna, a to je transparentnost. Nažalost transparentnost, pa makar bila i na razini metafore, zamijenjena je netransparentnošću i hipokrizijom glavnoga naručitelja.

Arhitekti ASK-a nedvojbeno su predstavnici nove generacije hrvatskih arhitekata. Kao što smo vidjeli glavna karakteristika njihova rada organičko je izrastanje i stapanje novoga sa starim. No, ne na razini puke arhitektonske interpolacije-ugradnje ili umetanja jednoga ili više objekata u postojeću situaciju prema načelu banalna uklapanja (ili neuklapanja) u zatečeni ambijent. Na primjeru ASK atelijera, riječ je aktivnom i afirmativnom suodnosu koji gradogradnju doživljava kao organski a ne programirano tehnokratski proces. »Grad nije«, pisat će u knjizi Traganje za identitetom grada urbanist Radovan Delalle, »završeno djelo, niti objekt, niti spomenik u slavu svog kreatora. Opredjeljenje za organsku gradogradnju prije svega predstavlja izbor za otvorenu, slobodnu, fleksibilnu, adaptibilnu i evolutivnu urbanu strukturu... Grad je u svakom razdoblju rasta fizičke strukture jedinstvena, organska i kompleksna cjelina. Kada grad izgubi potrebni organski kontinuitet, međuzavisnost i međuodnose koji stvaraju urbano tkivo, urbana se kohezija raspada u amorfnu, kaotičnu sliku.« Nije li to danas slika većine hrvatskih gradova?

Krešimir Galović