Zagrebačka klupska jazz-scena

Apstrahiramo li razvikani B. P. Club, očigledno bez nekih prevelikih financijskih teškoća, koji i nije više ekskluzivni jazz-prostor, sustavniju ćemo i profiliranu klupsku jazz-aktivnost u milijunskom Zagrebu teže naći. Ima sporadičnih pokužaja otvaranja mahom manjih prostora u kojima bi se svirao jazz, a ne treba zaboraviti da su u svijesti velikog broja ljubitelja te glazbe baš takva mjesta, garnirana gustim dimom cigareta, obveznim šankom s odgovarajućim zvucima čaša i aparata za kuhanje kave te žamorom gostiju, najprimjerenija jazz-okupljališta. No u većini slučajeva vlasnici takvih prostora iz komercijalnih ili nekih drugih motiva odustaju od prvobitnih ideja, uvodeći u svoje lokale komercijalnije sadržaje, spominjući pritom nerijetko i monopolizam na početku teksta već spomenuta podrumskog prostora u Teslinoj ulici.

Prateći dulje vrijeme i taj za jazz ne baš neznatan segment aktivnosti u Zagrebu, prisjećam se jednog na prvi pogled obećavajućeg pokušaja aktiviranja omanjeg, ali simpatičnog dvoetažnog prostora u popularnoj zagrebačkoj Tkalči. Ambiciozne namjere dvoje u početku entuzijastički raspoloženih suvlasnika bit će u jesen 2001. pretočene u lijepo uređen klub s odgovarajućom jazz-ikonografijom (jedan je od suvlasnika bio glazbenik i ljubitelj jazza) te s malom pozornicom u kutu donje razine prostora, koji dobiva i pravo džezističko ime, Be-bop. Organiziraju se u početku nastupi manjih komornih jazz-sastava, a svojim se prilogom suradnji priključuje i Hrvatski jazz-klub promotivnim nastupom sastava New Jazz Trio (Joe Pandur, gitara, Dubravko Vorih, električni bas i Boris Beštak, bubnjevi). U početku je sve obećavalo, no nije dugo trajalo, nade su se o Be-bopu kao prostoru večernjeg pa i dnevnog druženja i muziciranja naših i eventualno stranih džezista ubrzo rasplinule, a kako stvari ni financijski nisu išle dobro, klub je ubrzo zatvorio vrata. Uz nekoliko klubova na Jarunu, koji su tek u nekoliko navrata ugostili džeziste, ostao je Sax u Palmotićevoj ulici, financijski dosta neovisna ekspozitura udruge HUOKU (Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika), koji uz raznolike sadržaje nudi i jazz, ali gotovo uvijek s istim licima i raznim kombinacijama. Ne čudi stoga što je najčešće poluprazan, a u medijima gotovo da i nema odgovarajući prostor. U međuvremenu prodan je i za jazz izgubljen klub Art-net u Preradovićevoj ulici.

Slabašna nada

Prije nekog je vremena u zagrebačkoj Radićevoj nasuprot Kamenitim vratima otvoren vrlo simpatičan prostor nazvan Placa. Ne baš impozantne kvadrature, ali s pijaninom i prostorom za manje sastave komornog tipa, Placa u početku također ambiciozno ugošćuje neke male zagrebačke jazz-sastave. Nedavno smo, točnije 12. veljače, u tom klubu-restoranu nazočili nastupu dvojice naših istaknutih jazz-gitarista, Josipa, Joea, Pandura i Darka, Charlieja, Jurkovića iz Rijeke. Ta kvalitetna kombinacija, koju je u klubu Sax u svojim programima prvi put predstavio baš Hrvatski jazz-klub, i ovom se prilikom pokazala u vrlo dobru svjetlu izvođenja jazz-standarda. Iako rijetko nastupaju u formaciji dua, ta se dvojica gitarista vrlo dobro razumiju i muzički nadopunjuju, dokazavši to i u Placi, koja gostima nudi i prvorazrednu hranu i piće. Ideja je vlasnika bila boljim gostima, pa i strancima turistima koji posjećuju Gornji grad, pružiti ugođaj pravog europskog jazz-kluba. No u razgovoru sa simpatičnim vlasnikom već se nazire opravdan pesimizam. Smatra naime da financijski neće biti u mogućnosti do kraja ostvariti spomenutu, svakako hvalevrijednu ideju, iz jednostavna razloga što ne može računati ni na kakvu dotaciju.

Ugodan i kulturan lokal Placa u ovom je trenutku stanoviti lakmus-papir, boja kojega džezistima ne ulijeva prevelik optimizam. I tako će nam metropola po svemu sudeći na razini klupske jazz-scene ostati uskoro tamo gdje je i bila.