Wallscape

Wallscape

Monumentalni friz, wallscape na sjevernoj strani zgrade Glavnog kolodvora, odlučan je pomak u označavanju grada. Zgradom Glavnoga kolodvora ne proširuje se samo prostorni opseg. To prekrivanje temeljita je urbana preinaka

Stanje se s wallscapeima, velikoformatnim reklamnim zastorima na pročeljima zgrada u Zagrebu (da se poslužimo svojedobno rado korištenim izrazom za urbanističko stanje u Zagrebu) — konsolidira.

To bi značilo da su ovi medijski nosači prihvaćeni kao uobičajeni i očekivani elementi ne samo slike grada nego i kao pokazatelj racionalnog gospodarstvenog duha; jer reklamno fasadno platno bilo bi ujedno znak da se ispod njega nešto građevinski zbiva — obnova pročelja i/ili krova.

Medijsko-gradbena konsolidacija

Množina rasprostrtih platna tako bi svjedočila o marljivosti na obnovi ne samo pojedinačnih zgrada nego i cijeloga grada, gdje su, uz to, svi zadovoljni: i oni koji su ustupili (iznajmili) građevinu za reklamiranje i oni koji su je promotivno odabrali, a i izvođači radova koji lakše dolaze do posla vizualno. A vjerojatno i Grad (kao označitelj vlasti, uprave) — nalazeći zadovoljstva ne samo u uspjeloj kombinatorici graditeljstva i medija nego i u velegradskijem izgledu grada, uključenim s novim suvremenim identitetom u globalnu prepoznatljivost.

U tome biva normalnim i ono što se (inače) moglo smatrati ekscesom, apsurdom, paradoksom, svojevrsnom groteskom; poruke koje opovrgavaju sebe same. Na dva mjesta u Zagrebu, primjerice, između ostalih postavljena su platna koja podsjećaju i upozoravaju da je 2003. godina EGOSI, odnosno europska godina posebne brige za osobe s invaliditetom, onima kojima je uistinu potreban pristup i primjeren prostor za kretanje.

No, ispunjenja takva zahtjeva na pojedinim mjestima gdje su izvješene poruke EGOSI (križanje Zvonimirove i Šubićeve, Hatzeove i Petrinjske) nema. Ovdje se između skela, prometne signalizacije, parkinga i kolnika s kolicima ili pomagalima zapravo ne može proći.

Kao normalno stanje (ponegdje) prihvaća se i neizvjesno trajanje zaogrnutosti zgrade; jesu li nakon mnogo protekla vremena postave (godine postaju mjerilo, a ne mjeseci ili tjedni) radovi naposljetku obavljeni? Ili se još i nadalje nešto radi što priječi skidanje zastora, oplate i skela? Ili to više nije ni važno, jer iako su (ili mogu biti) radovi završeni neki razlozi za zadržavanje skela i presvlake zgrada i dalje postoje?

U to doba trajanja izmijeni se ponegdje i po nekoliko wallscape postava (kao što to u oglasnom prostoru već biva). Ako se nitko (iznutra i izvana) ne buni, zašto da takvo stanje ne potraje, ne zamijeni kao novo pročelje ono ranije (arhitektonsku fasadu)? Nije li već teško zamisliti razglednicu Jelačićeva trga s uglovnicom na Ilici bez dekoracija, na primjer?

Znak svojevrsne urbane konsolidacije bila bi i pluralistička tehnološko-morfološka koegzistencija različitih postava za obnavljanje zgrada. I nadalje se (poput zastarjele tehnologije?) postavljaju skele sa cijevima, daskama i običnim navlakama (gdje se vizualno izdvoje tek znakovi zaštite na radu i prolaznika), a istodobno se spretno postavljaju modularni metalni sustavi skela (gdje se niveliraju funkcionalne razlike visina: onih uz prizemlje (gdje su ulazna vrata u zgradu ili lokale) i onih na bilo kojoj etaži. Radi sigurnosti uputnije je višim osobama da se u takvim slučajevima pognu. No upravo takve suvremene montažne skele podatne su i za postavu slikovitih platna.

Premda neke snažnije prostorne ekspanzije postava wallscapea po gradu nema (štoviše, na nekim su mjestima i odstranjeni, kao s Kovačićeve secesijske zgrade na uglu Kumičićeve i Mihanovićeve) — na djelu su sada zanimljive iznimke kao izazov presedanu.

Nakon ranojesenskoga presvlačenja zgrade Glavnog kolodvora u Zagrebu golemim animacijskim frizom (kao jednim od mjesta odabrane marketinške kampanje) ne bi bilo mjesta čuđenjima oko izbora mjesta wallscape-postava. Uostalom, zašto da se ne nađe ispod slikovno-tekstualne presvlake npr. zgrada Rektorata Sveučilišta, HNK (možda ovdje i kao jedan od zastora pozornice?), Mimara, Lotrščak, Popov toranj. Našlo bi se još dosta neiskorištenih — a pogodnih bližih i daljinskih vizura za ovakvu medijsku konzumaciju.

Scenografija međuvremena

Nije samo zbiljska ili navodna obnova nekih pročelja povod za razmatranje i eventualnu odluku o svojevrsnoj pidžami zgrade.

Radna ili svečana, prigodna, zabavna odjeća bit će općenito aktualna za prazna zdanja i prostore.

To su ona koja se u ovakvu ili onkavom čekanju doista ne rabe, nego su zatvorena ili napuštena (lokal u radu, totalna rasprodaja, preuređenje, izlog u radu, zabranjeno plakatiranje...).

U Zagrebu su barem dva takva objekta: ilički neboder i bivša zgrada Ferimporta (odnosno svih mu prethodnika). Ilički je neboder već do trećine bio iskorišten kao dalekozorni reklamni reper, da bi potom utonuo ponovno u anonimnu tamu, a kultna zgrada Ferimporta jednom je uoči promotivnoga ljetošnjeg nastupa Ive Pogorelića za glazbenu dodjelu ove zgrade Muzičkoj akademiji bila djelomice pod promotivnim platnom, sad je, uz postavljene skele, opet: Erste banka (s višeznačnim, baš na ovom mjestu, sloganom: »Jer ste Vi na prvom mjestu«) — ali bez slikovne ili tekstualne najave na njoj samoj o izborenoj prenamjeni.

Lokala na čekanju u Zagrebu je mnogo. Što sad? Da li ostaviti da oni dodatno posluže za alternativnu i underground samoregulirajuću i samoregenerirajuću »plakatnu scenu? Da li ih iznajmiti za lijepo uređenu make-up postavu (bivša kavana Corso)? Ili pak, (da stanje bude barem uredno) smjestiti izloge u jednu boju (kao što su nedavno uplavljeni dugo vremena prazni izlozi bivše kavane/restorana Medulić i neki na Britanskom trgu. Zaista, što učiniti sa, čini se, previše slobodnoga prostora u gradu?

Nije li jedini spas od te praznine u nezasitnosti medijske pohlepe i moći? I to one stabilne, koja se neće iscrpsti kao usputna, neotporna, amaterska (primjerice, kao ona u tijeku predizbornih kampanja i nakon toga).

Zamjena praznini čekanja da se popuni slobodni (kao ovako ili onako napušten) izlog, krov, pročelje, zid, prozor, zamjena uvidu u istrošenost zgrade ili radnu gradbenu scenu, postići će se medijskom atrakcijom, njezinom stabilnošću i ekspanzijom. Tendencija je urbano već potvrđena; medijska nadoknada fizičkoj (ne)prisutnosti.

Zamjena i samosvojnost

Supstitucija govoru pročelja ostvaruje se kao simbolička figura (asocijacija, metafora, aluzija itd.). Duhovita vizualna montaža u »Vijencu« (13. studenoga 2003), gdje je stvarna zgrada Ministarstva znanosti i tehnologije zamijenjena slikom chipa kao comon sense znakom znanosti i tehnologije izvrsna je aktualizacija tih supstitucijskih procesa. Dakako, doista bi u obzir došao jedan wallscape u tom stilu, ukoliko bi se pročelje te zgrade obnavljalo.

No pravi wallscape nije podložan niti je u svezi sa sadržajem zgrade koju će zakloniti. On je ovisan jedino o njezinim gabaritima, dimenzijama kao svojim osloncem i uporištem.

Iznimka od toga vrsnog pravila u Zagrebu je zasad po formatu diskretna vizualna interpretacija o kovanicama smještena na neutralno tkanje ispred pročelja Hrvatskoga novčarskog zavoda na Savskoj cesti.

Pravi wallscape ona je velika reklamna presvlaka koja govori u svoje ime samosvojno radi brenda automobila, kamera, računala, pića, osiguranja, brbljanja, podučavanja, zabavljanja, zdravlja, obnavljanja, njege, važnih pothvata, pouka...

Wallscape (megaplatno), da bi bio dobar, neovisan je i o prostornom kontekstu (poput prometnog znaka). Njegova izričajnost mora biti što bolje osigurana; da se minimalno očituju promjene svjetla, po mogućnosti ni promjene vremena, da traga ne ostavljaju ni kiša, ni snijeg, ni vjetar, ni golubi. Da se ne desi neka nedolična promjena (kao kad primjerice poluvijore ili se zapetljaju zastave na jarbolima). Neka gotovo bezvremenski jednako sjaji.

(Tu pretpostavljenu posebnu kakvoću u Zagrebu je na primjer postigla parterna kozmetička obloga L’oreala nekadašnje kavane Corso, na uglu Gundulićeve i Ilice)

Udovoljavanje takvu zahtjevu traži smišljen projekt, uz visoku tehnologiju. Za to vjerojatno nema uvijek znanja ni novca. Sa suprotne strane platna navečer tako iza platna prosvijetle neki prozori ubacujući se nepredvidivo neumjesno na medijsku scenu (Jelačićev trg). Ili se odotraga probije sunce s oštrim sjenama kvareći dotjeranost i ujednačenost platna (poslijepodne na Glavnom kolodvoru). No takvi, marketinški perceptivno neželjeni, prodori signaliziraju živost zbivanja; da se ipak događa nešto iza, da platno nije razapeto na mrtvu zgradu.

Naziranje onoga iza omogućuje veo. Veo propušta pogled, obrise, boje i bljeskove. Dopušta se naslućivanje i prepoznavanje. Dostupnost nije isključena. Oslobođena od prvobitne neodoljivosti HT kretanja kad je bila obavijena početkom svoje obnove, sada uglovnica na uglu Kumičićeve i Mihanovićeve, preko puta Botaničkog vrta, na prozirnu opnu prima sjene krošnji, dopuštajući pogledu naznake svoga pročelja.

Novo ruho Glavnog kolodvora

Monumentalni friz, wallscape na sjevernoj strani zgrade Glavnog kolodvora odlučan je pomak u označavanju grada. Ponosna zelena potkova na nekoliko je već mjesta bila ponudila svoje fasade (Trg Kralja Tomislava, Trg M. Tita, Hotel Esplanade). Zgradom Glavnoga kolodvora ne proširuje se samo prostorni opseg. To prekrivanje temeljita je urbana preinaka.

Paradoksalno, najbliži primjer ovakvim simboličkim premještanjima i poništavanjima adaptacije su nekih spomenika u Zagrebu neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Bila su to raznolika presvlačenja/poklapanja spomenika bana Jelačića prigodnim kulisama (kao prethodnice uklanjanja spomenika s tog mjesta). Prisjećamo se, kad je riječ o prostornoj blizini i cjelini kraj Glavnoga kolodvora, istodobno je na postament spomeniku kralja Tomislava zakoračila svjetleća zvijezda petokraka. Nije li sadašnja slikovna postava na pročelju Glavnog kolodvora istovrsne simboličke naravi?

Kao uočljivo i već simbolički važno mjesto, zgrada Glavnog kolodvora bila je zamamno mjesto: zapadna strana središnjega (ulazno/izlaznog) dijela iskorištena je bila za postavu velikog formata za parlamentarne i predsjedničke izbore — ali tada još kao element — na zgradi. Svaku obavijest, oglas na zgradi, podcrtavalo je samo mjesto: u metropolskoj, regionalnoj i državnoj dimenziji.

Sada je (do daljega) zgrada za dolaznike i prolaznike, a i one koji su prvi put došli u Zagreb i osvrnuli se nakon izlaska s kolodvora da vide zgradu izvana, sama zgrada odmaknuta, prepuštena memoriji i razglednici,

Posebnost izričaja te zgrade zamijenjen je u novom ruhu općom neodređenošću imperativno-sugestivnih poruka: Definiraj sebe, Izrazi uvjerenje, Pokaži osjećaje, Utječi na okolinu, Zabavljaj druge. Te poruke sretan su alibi odašiljatelju poruke, ali srećom i poziv na neslaganje.

Vezu tih poruka s još postojećom namjenom zgrade moguće je možda uspostaviti na asocijativnom, ironijskom polju: zar plamen iz usta gutačice vatre ne podsjeća zgodno na žarke oblake parnjača koje su prohujale pokraj kolodvora? Nije li poruka o mijenjanju okoline i veseloj gužvi u disku druga strana onih zbiljskih gužvi pred šalterima dvorane s blagajnama drugog razreda?

Medijska važnost mjesta Glavnog kolodvora očevidna je usporedbom sa Zapadnim kolodvorom, godinama više nego sporednim, odbačenim u prikrajak. To je mjesto početno ili krajnje stajalište tramvajske linije broj 1. I tu se obnavlja zgrada. No gradilište djeluje radno, obično, nezanimljivo. Gradilišni radovi na obnovi zgrade izgledaju kao da su iz nekog drugog vremena, davnog, industrijskog — gotovo utemeljiteljskog — s druge strane rampe koja se ne podiže. Lokacija je zacijelo procijenjena kao medijski malo vrijedna.

Nije zgrada zagrebačkoga Glavnog kolodvora tabuiziran ili posvećen objekt vrijedan udivljenja više od uporabe. U novom ruhu grada ona je očigledna činjenica; zalog licemjerju spomeničke zaštite, prinos urbanom relativiziranju Zagreba gdje za volju cinizma ponestaje smijeha.

Fedor Kritovac