Vraćam se u slobodne umjetnike

Vraćam se u slobodne umjetnike

Za ovogodišnji Opernball napravio sam četverominutnu koreografiju na glazbu iz Carmen Edwarda Straussa. Za mene je bilo logično da Don Jose izgubivši sve gubi i veći dio svoje odjeće. Reakcije su bile burne. Kancelar mi je rekao da se vašem premijeru koreografija svidjela i da ga je jako zabavila, i upravo je on smijući se smirio situaciju među konzervativnim austrijskim političarima

Renato Zanella rođen je 1961. u Veroni, gdje stječe klasičnu baletnu naobrazbu, koju nastavlja usavršavati u Međunarodnoj baletnoj školi u Cannesu, a prvi angažman dobiva 1982. u Baselu. U nekoliko europskih baletnih kuća bio je angažiran kao plesač ili kao koreograf. Od prve koreografije postavljene 1989. u Stuttgartu radio je koreografije za više od pedeset baleta, uglavnom za Balet Bečke državne opere, napravio je mnoge koreografije za operne produkcije, više puta bio je član žirija brojnih istaknutih baletnih i koreografskih europskih natjecanja, a sam je dobitnik mnogih uglednih priznanja i nagrada. Od 1995. ravnatelj je i vodeći koreograf Baleta Bečke državne opere te voditelj tamošnje baletne škole. S Renatom Zanellom razgovarali smo u povodu večeri s njegovim koreografijama u zagrebačkom HNK. Zanella će u Zagrebu postaviti četiri svoje koreografije: Soba, Koncertantni duo, Adagietto i Prazno mjesto. Soba (La Chambre) je koreografirana po glazbi Kevina Volansa (Hunting: Gathering, White Man Sleeps), Koncertantni duo (Konzertantes duo) po istoimenoj skladbi Igora Stravinskog, Adagietto po Adagiettu iz 5. simfonije Gustava Mahlera, dok je Prazno mjesto (Empty place) koreografirano po glazbi Jona Hassella (Power Spot) i Briana Ena (Fourth World Music Vol. 1: Possible Musics), uz riječi Laurieja Andersona (Big Science).

Vaša koreografska večer sastoji se od četiri koreografije nastale na glazbu stilski vrlo različitih skladatelja. Zašto ste se odlučili na takvu kombinaciju?

— Naljepša odlika te večeri njezina je atipičnost, jer ova kombinacija koreografija nije nikada prije izvedena. Htio sam zagrebačkoj publici predstaviti što širi presjek svoga rada. Koreografije su nastale u različitim, za mene važnim fazama moje koreografske karijere te odražavaju i moj razvoj kao koreografa. Zagrebačka publika moći će vidjeti verziju Koncertantnog dua iz 1992, potom Sobu iz 1994, pa Prazno mjesto iz 1997. i na kraju Adagietto nastao prošle godine.

Na koji se način razvijao vaš koreografski rad?

— Svoj koreografski rad podijelio bih u dva razdoblja: predbečko i bečko. Predbečko razdoblje obilježava istraživanje, rizik, pa i glazbena sloboda. U Stuttgartu sam radio u kazalištu koje je imalo dvije dvorane, a u manjoj se često radilo sa snimljenom glazbom. Imao sam mogućnost izbora manje poznatih suvremenih skladatelja. Chronos Quartet, s kojim sam surađivao, donio je nove impulse u koreografiji i gotovo nema važnijega koreografa kojeg nije nadahnuo.

U bečkom razdoblju manje istražujem, a i preuzimam dužnost ravnatelja Baleta s brojnim novim obvezama, između ostalim i onom da uvijek imam živu glazbu. Beč ima jaku glazbenu tradiciju, koja pak koreografu smanjuje glazbenu slobodu. Tko ima veliko glazbeno kazalište i glazbeno obrazovanu publiku mora se suočiti s tom realnošću.

Kada sam u Stuttgartu radio Crne anđele Georgea Crumba, imali smo živu glazbu, Chronos Quartet i glasovir. Nažalost, u Beču nije bilo iz ugovorno-financijskih razloga moguće izdvojiti kvartet iz orkestra, pa sam morao pristati na snimku. S druge strane, sretan sam da sam u Beču mogao na živu glazbu koreografirati predivan Beethovenov Opus 73 i Adagietto iz 5. simfonije Gustava Mahlera.

Po čemu su koreografije koje ćemo vidjeti na pozornici HNK za vas osobito važne?

— Koreografije koje ćete vidjeti u Zagrebu moji su dragulji.

Soba je za mene važna i mislim da će biti osobito zanimljiva za publiku koja je navikla na klasični balet jer je koreografski vrlo bogata, puna, možda pomalo agresivna. No tu je i rizik, jer oni koji poznaju glazbu južnoafričkoga skladatelja Kevina Volansa rijetko je dovode u vezu s plesom, a važno je upravo da dođe do susreta publike s koreografskom interpretacijom te glazbe.

Soba je bila moj prvi balet u Beču i dovela me na mjesto ravnatelja. Predivna glazba sastavljena je od dvadeset i pet manjih plemenskih tema iz Južnoafričke Republike, predivne zemlje prožete brojnim suprotnostima, objedinjenih u logičkom slijedu. Ta izmjena tema omogućuje stalne promjene. Pri radu na tom baletu za mene je bilo važno odmaknuti se od sama sebe i krenuti u dramaturški dublji odnos s glazbom. Koreografija također prikazuje snalaženje čovjeka u stranoj zemlji, među novim ljudima, u jednoj sobi. Šest ljudi različitih jezika i kultura zatvoreno je u kutiji. Nastaje čudna, neobjašnjiva energija koja se sastoji od susreta, sukoba i različitih neočekivanih odnosa među tim ljudima. No, na kraju, da bi se izašlo iz te sobe, mora se postići zajedništvo. A to je upravo ono što je današnja Europa shvatila. Da bi se išlo brže naprijed, moramo se povezati bez obzira koliko smo različiti. Kad jedan od plesača podivlja i želi ići protiv ostalih, ostatak grupe ga izolira. Dakle, ta koreografija nije nimalo apstraktna, nego je puna značenja.

Zemaljska kugla je ipak samo soba, u kojoj svi moramo živjeti zajedno.

Prazno mjesto...

Prazno mjesto bio je možda najjasniji korak u mojoj koreografskoj karijeri. Tu sam jasno iskazao svoj koreografski jezik, osobito razvivši jezik ruku. Ušao sam u svijet gluhonijemih, i spojio taj vrlo jasni jezik s plesnim pokretima. Taj balet donosi i priču o meni početkom devedestih. Odvija u pustinji, što je metafora za situaciju u kojoj čovjek biva istrgnut iz svoje civilizacije, iz sigurnosti, i prebačen na neko drugo, prazno mjesto. U praznu mjestu čovjek nema više smetnji, slobodno se razvija, i traži sklad i ljubav. Danas, nakon toliko godina i toliko koreografija, vidim da se u koreografskom poslu uvijek počinje od sebe samih. Balet je nijema, zatvorena umjetnost — koreograf u sebi nalazi temu i razvija je plesom.

Koncertantni duo...

Za Stravinskog su postojala dva instrumenta koja nikako ne idu zajedno, a to su klavir i violina. Stoga je napravio skladbu kako bi to pokazao i sukobio ih. Skladbu je koreografirao i Balanchine. U prvom dijelu plesači ne plešu, nego slušaju tu kakofoniju od glazbe. Nakon toga dolaze elementi melodije. No iako je skladba zasnovana na nespojivosti dvaju instrumenata, ona je predivna i zapravo je idealna za dočaravanje dvaju likova koji su neko vrijeme skupa, ali zapravo nisu suđeni jedno za drugo.

Koreograf pri stvaranju baleta za pojedine umjetnike, kao što je bio slučaj kod mene s Koncertantnim duom, postaje jako povezan s njima i rastanak je jako težak.

Adagietto...

Adagietto je završni dio koreografije Alles Walzer nastale na glazbu valcera Straussâ, oca i sina. Alles Walzer je dobio ime po frazi koja se izgovara pred početak plesa. Valcer je donio veliki preokret u društvenom plesu. Prije se plesalo oko ruke, a valcer je tražio da se stavi ruka oko osobe s kojom se pleše, što je bio povijesni preokret. Danas se pleše sve, no onda je to u Beču bio važan korak. U Beču je proces oslobađanja jako spor i taj grad nema želju da se mijenja i modernizira, između ostalog i iz komercijalnih razloga. Nakon četrdesetak minuta, koliko traju valceri, želio sam se vratiti sebi. Iza koregrafa i redatelja uvijek se u meni krije kreativac. Dakle, kad posljednja skupina otpleše valcer, scenografija se diže i scena se okreće i ulazimo u garderobu, gdje plesač skida šminku i pronalazi svoj mir. Ulazimo na backstage, ulazeći u odnos plesača i glazbe. Glazba se također mijenja i tu dolazi Mahlerov Adagietto.

Proteklih deset godina u Europi bilo je burno, no ono što nas je vuklo naprijed poruka je ujedinjenja i mira. Nakon sve pretjerane ljepote, u stilu sve je lako, sve je lijepo, želio sam pokazati pozadinu svega. Austrija je lijepa zemlja, s vrlo visokom kulturom, no uvijek nosi i uljepšanu masku. U Adagiettu, lirskom dijelu zagrebačke večeri mojih koreografija, upoznajemo iscrpljenu ženu koja susreće muškarca koji joj pomaže da krene naprijed. Ta želja da se izađe iz okruženja, suoči s novim, ali i pronađe pravi put, krene naprijed, možda je ključna poveznica svih djela koja ću predstaviti u Zagrebu.

Kako surađujete s Tomislavom Petranovićem, hrvatskim plesačem u Beču koji je nedavno igrao i glavnu ulogu u Balu kadeta?

— Tomislav je jedan od mojih najboljih plesača. Stalno se razvija i pleše sve najzahtjevnije uloge. Osobito mi je drago da će nastupiti i ovdje, i to u ulozi koju nije nikad plesao u Beču.

Kako ste odabrali plesače u Zagrebu?

— Nisam koreograf koji stvori fiksnu koreografiju za sebe, pa je onda primjenjuje na raznim plesačima. Lijepo je koreografiju prilagođavati, mijenjati i poboljšavati s vašim plesačima, jer ovdje ima dosta talenta. Osim toga, riječ je o vrlo emocionalnim djelima, u koje plesač unosi sebe. Svatko od njih donosi neki novi aspekt uloge, pa nastojim koreografiju prilagoditi pojedincima. Lijepo je kada vas nadahnu pojedini plesači. Ne mogu biti stalno tu, pa mi pomaže moj suradnik, no većinu proba radit ću osobno s njima.

Hoćete li se koristiti snimkama ili živom glazbom?

— Za Koncertantni duo glazbu će uživo izvoditi klavir i violina, a za ostalo ćemo se koristiti snimkama. Prazno mjesto i Soba uvijek su se izvodili uz snimke, čak i u Beču, jer riječ je o elektronskoj glazbi. U Beču su tehničari uživali u rijetkoj prilici da primjene surround ozvučenje.

Scenograf i kostimograf predstave vaš je dugogodišnji suradnik Jordi Roig...

— Moja suradnja s katalonskim umjetnikom Jordijem Roigom traje još od mojih prvih koreografija u Stuttgartu. Kostimi koje će vidjeti zagrebačka publika napravljeni su posebno za ovu predstavu.

Vaša koreografija na ovogodišnjem Opernballu proglašena je skandaloznom...

— Za ovogodišnji Opernball napravio sam četverominutnu koreografiju na glazbu iz Carmen Edwarda Straussa. Za mene je bilo logično da Don Jose izgubivši sve gubi i veći dio svoje odjeće, a na kraju mu žena stavlja masku. Reakcije su bile burne. Na generalnoj probi nisam izveo to svlačenje, jer su tada tamo bili fotografi i brojni drugi, te je možda tada točka mogla biti i zabranjena. Uostalom, prava je publika ona koja se pojavljuje na Opernballu.

Ja sam Talijan, a karneval je za nas Talijane veliko slavlje. Koreograf u meni pobijedio je ravnatelja u meni. Bio je to svjestan izbor. Publika se smijala, no političari su napravili skandal. Kancelar mi je rekao da se vašem premijeru koreografija svidjela i da ga je jako zabavila, i upravo je on smijući se smirio situaciju među konzervativnim austrijskim političarima. Kad ga vidim, moram mu zahvaliti.

Čak se govori i o tome da će mi se, nakon što sam napravio osamnaest koreografija za Opernball, iduće godine oduzeti ta čast. Kada sam prvi put koreografirao za Opernball u jednom trenutku skinuo sam s plesačica duge haljine i ostavio ih u kratkim suknjama. No, tada nije bilo skandala. Činjenica da se plesač skinuo u kratke hlače, koje nisu bile njegovo privatno rublje nego kostim, izazvala je skandal. Čak i na balu, možete vidjeti žene u dekoltiranim haljinama i golih leđa, dok su muškarci zakopčani do grla. Dakle, ili smo u posljednih deset godina otišli unatrag ili se u mačističkom društvu smije svući žena, ali ne i muškarac. Sve to govori mi da je doista sazrelo vrijeme za moj odlazak.

Je li vaš odlazak s mjesta ravnatelja povezan s tim skandalom?

— Odluku o odlasku iz bečkog Baleta donio sam prije, a ti događaji samo su mi potvrdili da je bila ispravna. Potkraj iduće sezone odlazim s mjesta ravnatelja bečkog Baleta i preuzimam dužnost umjetničkog ravnatelja festivala u Klagenfurtu te se vraćam u slobodne umjetnike.

Jako cijenim svoju baletnu trupu, ali dužnost ravnatelja potiskivala je moju kreativnu slobodu kao koreografa. U bečkom Baletu ima previše kontrole, previše cenzure, morao sam praviti previše kompromisa i odlučio sam reći — dosta!

Ako netko vjeruje u slobodu, nadahnuće, u umjetnost, onda ne može na to pristati. Kazalište ne trpi cenzuru. Znam da je riječ o javnoj ustanovi s novcima poreznih obveznika, ali žalosno je da umjetnički rad nije više na cijeni i da umjetnik odlazi u drugi plan. No Beč je takav. Tamo se može doći, postići uspjeh, no nakon toga treba otići. Tako je bilo s mnogim umjetnicima. Ja sam preživio deset godina i sâm sam odlučio otići. Znam da će to imati posljedice jer su plesači navikli raditi sa mnom, a postavio sam i veliki repertoar. Odlazak sam korektno najavio kako bi mi pronašli nasljednika. Više me ne zanima upravljanje baletnom trupom, jer ja sam prije svega koreograf. Odlučivši se za taj potez, u meni se javila želja za istraživanjima. Zato sam bio ponosan na činjenicu da sam koreografiju za Opernball napravio upravo tako. Da nisam odlučio otići, možda ne bih imao snage za to.

Kada neka plesna institucija postane velika i popularna, postoji opasnost da se izgubi kreativnost. Da bi se našla kreativnost, treba ići u male skupine, u eksperimentalna plesna kazališta i pomno tražiti ono novo. Kada publika ide u kazalište, treba je naučiti nečem novom i odvesti u novi svijet. Balet ne smije biti samo Disneyland.

Novi umjetnici i novi skladatelji nisu toliko skupi, no to je veliki posao, s mnogo istraživanja i mnogo rizika. Svaka baletna kuća mora imati Labuđe jezero i druge klasike, ali to nije dovoljno. Stoga sam se, kako bih se upoznao s nekom novom kreativnošću, vrlo rado odazvao pozivu Dinka Bogdanića da dođem u Zagreb i pokažem vašoj publici svoje koreografije. To je dakako rizično, no što je rizičnije, to sam sretniji da sam ovdje i da se susrećem s vašom publikom.

Razgovarao Goran Ivaniš