Vinovnik na brzoglasu

Novine u našoj kući svako malo priprijete da će se poput lavine stropoštati s kuhinjske klupe. Prije nego što ih bacim, još jednom pregledam one »označene«. Ili je u njima nešto zanimljivo što želim sačuvati ili — neusporedivo češće — što pogrešno na što želim upozoriti i druge. No kakva korist od toga? Oni koji znaju, znaju i bez mojega pisanja, a oni koji su se s tako malo znanja (i još manje provjere) tako suvereno raspisali po novinama ili na HRT-u to ionako ne čitaju.

U jednim novinama, u istom tekstu, našao se zgodan par: vinovnik i brzoglas. Reklo bi se: našla krpa zakrpu. Po svojoj provenijenciji ljuti protivnici, pitomo suživotare u slobodnim, samostalnim i demokratskim hrvatskim novinama.

Neiskorijenjeno i neiskorjenjivo

Uzimam s police knjigu svoga profesora, Lj. Jonkea, Književni jezik u teoriji i praksi. U njoj kratka posveta, čak nejednakom tintom — 25. XII. 1965. teta Elica. Najljepši dar uoči najvažnijega ispita iz hrvatskoga jezika u cijelom studiju, i to baš kod samoga autora. Te »davne« 1965. knjiga je bila »ispod čekića« — u nepunu godinu dana doživjela je dva izdanja. Valjda zato što su je ljudi čitali. Jer ih je, valjda, hrvatski jezik zanimao. A očito i zdrmao. Jer dvije godine nakon Jonkeove knjige pojavljuje se prekretnička i prevratnička Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, važan događaj u povijesti hrvatskoga jezika. Danas tu dragu knjigu listam s tugom. Imao je (kao i uvijek) pravo nezaobilazni Matoš: »Čemu iskren razum koji zdravo sudi, / Čemu polet duše i srce koje sniva, / Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, / Usred kukavica čemu krepost diva?« Sudbina svih poslenika na njivi hrvatskoga jezika. Sve ono oko čega se profesor trudio prije četrdeset godina ostalo je neiskorijenjeno i postalo neiskorjenjivo. Pomno je čitao novine, bilježio, pitao se zašto (i dokle ćemo) tako, no hrvatski je narod prema učenju svojega književnog jezika ostao sličan starozavjetnom Izraelu — »tvrde šije«. Profesor piše: »Zastao sam pri riječi vinovnik, koja znači krivac, a uzeta je iz ruskoga jezika, i zapitao sama sebe je li nam odista potreban taj rusizam... Treba računati, osobito u novinama, s našim običnim čitaocima koji ne mogu poznavati toliko tuđica kao da su prošli kroz visoke škole, jer to njima zaista otežava razumijevanje.« Jasno — da ne može biti jasnije. I danas aktualno (ako ne i aktualnije nego prije pola stoljeća, jer su isplivali na površinu sramotni podaci o polupismenima i potpuno nepismenima u Republici Hrvatskoj na početku 21. stoljeća).

Čemu, pita se profesor, i riječ lider (engl. leader, vođa, predvodnik, predsjednik, upravitelj, glavar, čelnik), ako se zna da među čitateljima novina zacijelo ima i onih koji ne znaju engleski, a nisu ni osobiti poznavatelji stranih riječi općenito. Valjda izdavači novina žele koji primjerak prodati i izvan većih gradova?! Možda i na selu?! Ili je to ideja koja vodi ravno u zagrljaj luđačke košulje.

Vinovnik je krivac

S vinovnikom stvari stoje ovako: prasl., stsl. i baltoslavenska riječ vina nije se održala u južnoslavenskim jezicima sama za sebe, ali je nalazimo u bugarskom i ruskom (viná).

Da je nekoć vina postojala i u južnoslavenskom narodnom govoru, dokaz je rumunjski slavizam vina (Schuld), potekao od bug. viná. Samoglasnik i u prasl. vina nastao je od ie. dvoglasa ei u korijenu *Śei- ići na nešto, progoniti; usp. lat. via (put), vis (sila). Indoeuropski korijen proširen je u slavenskim jezicima sufiksom -na. U višem prijevojnom stupnju baltičke su usporednice sačuvale značenja što ga ima vina u slavenskim jezicima: lit. vaina, pogreška, mana; lat. vaina, uzrok, krivnja.

Kako prijevoj i-oj nije više živ, pa više ne osjećamo sličnost ovoga korijena ni s imenicama vojna, vojnik, vojska, vojvoda i dr., a vina je propala kao samostalna riječ, nema više lingvističkoga zajedništva između nevin i vojnik. Dakle, ako je nestala osnovna riječ, zašto onda od nje tvoriti izvedenice? Danas je općeprihvaćena riječ kriv, krivac, krivnja, skriviti i sl., pa zašto se ne bismo držali nje?

Istina je da korijen vin nalazimo u pridjevu nevin, također općeprihvaćenom u hrvatskom standardnom jeziku. No u toj tvorbi više ne osjećamo prefiks ne- kao negaciju onoga što slijedi. Nevin je onaj koji nije kriv, koji je nedužan. No nevin znači i bezazlen, naivan, nepokvaren te onaj koji je bez seksualnih iskustava. Apstraktna je imenica nevinost, a umanjenica nevinašce (nevino dijete). Doduše, nevinašce može imati i prizvuk poruge (»pravi se nevinašce«), kad znači upravo suprotno — pokvarenjak, prijetvorna osoba.

Brzina ali oprez

Endehaizam (ni tu riječ nemojte tražiti u našim rječnicima; ona je, poput Palade Atene, izletjela iz moje glave) brzoglas — novotvorenica koju su neki od 1941. željeli vidjeti kao zamjenu za europeizam telefon — nije baš najs(p)retnije skovan, a pitanje je li ga i trebalo kovati. Telefon nije pošto-poto tražio hrvatsku zamjenu brzoglas ni u Razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika Guberine i Krstića iz 1940., dok vinovnik jest (krivac, uzročnik, pobornik). Grčki tele- kao prvi dio riječi znači ono što se odnosi na daljinu, a fon znači glas, govor, pa bi telefon bio sprava koja prenosi glas na daljinu. U hrvatskom »starom i izvornom« brzoglasu o tome nema ni spomena. Tko je kriv kovačima ove riječi što još nisu znali za slogan Brzina ali oprez!

Vinovnik na brzoglasu prava je slika današnjega stanja u hrvatskom standardnom jeziku. Ono što je loše drži se već desetljećima, usprkos upozorenjima da je to (i zašto je) loše. Vinovnici, lideri, neimari i slično društvo uvijek pronalaze nove neuke pristaše u hrvatskom medijskom prostoru, koje povezuje ista potka: oni o hrvatskom jeziku ne čitaju ništa, ne slušaju nikoga niti si time taru glavu. Očito im može biti. Pisali i govorili dobro ili loše, točno ili netočno, utemeljeno ili neutemeljeno, provjereno ili neprovjereno — hvata im se na isto. Pa tko je onda lud da još uči takve trice i kučine kao što je hrvatski književni jezik!