Uvid u žensku psihu

Uvid u žensku psihu

Ángela Vallvey, Lov na posljednjeg divljeg muškarca, prev. Ana Matijević, Mirakul, Zagreb, 2003.

U posljednjih petnaestak godina dogodio se pravi boom tzv. ženske proze. Pritom se ne podrazumijeva isključivo invazija ženskih autor(ic)a nego i svojevrsna poplava tzv. ženskih tema — kako upoznati / osvojiti / zadržati onoga pravog, kako smršaviti, kako zdravo živjeti, o čemu te žene zapravo međusobno razgovaraju, o čemu razmišljaju dok vode ljubav ili plaćaju račune... A ni hrvatske knjižare nisu ostale pošteđene. Dobra strana te pojave bila je činjenica da su o svemu nabrojenom većinom ipak pisale same žene, koje bi o tim stvarima trebale najviše zbilja i znati, no loše je što su se u taj ženski cušpajz uspjele umiješati i neke manje pametne, duhovite, zabavne, pismene ili zahtjevne knjige. Šarolikom ženskom književnom cirkusu prošle se godine na domaćim policama pridružila još i jedna Španjolka. Lov na posljednjeg divljeg muškarca Ángele Vallvey kritičari su složno proglasili izopačenom verzijom američkog klasika s kraja 19. stoljeća — Male žene, a ni popularni Pedro Almodovar nije izmaknuo recenzentskim usporedbama.

Obiteljsko nasljeđe

Dakle, Male žene 21. stoljeća čine jedna baka, jedna stara teta, jedna majka te njezinih pet kćeri. No, ni jednu od njih ne krase nimalo viktorijanske vrline. Nekima, tako, nedostaje ljepote, nekima inteligencije ili dobrote, a nekima i više toga odjednom. I početna je situacija romana, također, vrlo suvremena i prilično šokantna. Najstarija od sestara, 26-godišnja trudna Gádor, napokon je odlučila napustiti svoga samoživoga muža kada je na tavanu otkrila zalihu video-kaseta na kojima su vrlo precizno zabilježeni njegovi izvanbračni seksualni susreti. Da stvar bude gora, na većini videozapisa pojavljuje se neprivlačna starija gospođa pozamašne stražnjice. Broj članova ženske zajednice nagužvane u ionako pretrpanoj kući tiranski raspoložene tete Mary povećao se, tako, na devet (Gádor je sa sobom dovela još i petogodišnju kćer), a istodobno su porasle i međusobne napetosti. Nakon što smo na prvih pedesetak stranica, dakle, apsolvirali krokije glavnih junak(inj)a i stekli osnovni dojam o pet vrlo različitih sestara, napokon postaje jasno i u čemu se sastoji glavni zaplet romana. Naime, 25-godišnja Candela došla je u posjed stanovite dragocjenosti koja bi u velikoj mjeri mogla riješiti sve njezine financijske (pa i emocionalne) probleme, no vrlo je moguće da joj je zbog toga za petama i grupica bijesnih andaluzijskih Cigana, koji na predmet polažu nasljedno pravo. A među njima se nalazi i neodoljivi olimpijski viceprvak na 110 metara s preponama.

Žene vrište, muškarci plaču — i obrnuto

Ovaj uvod, kao i nastavak u kojem se postupno razotkrivaju složeni međuljudski odnosi, raslojavaju zanimljivi karakteri i izmjenjuju napeti doživljaji i šokantni obrati, ispričan je iz vrlo ironične perspektive srednje od sestara — spomenute Candele. Nakon što je na četvrtoj godini odustala od studija biologije, Candela se zaposlila u pogrebnom poduzeću najbližega susjeda gdje sada uređuje mrtvace i naplaćuje lijesove. To njezino konkretno iskustvo sa životom (biologija) i smrću (trenutni posao) omogućuje joj prilično dobar psihološko-filozofski uvid u obiteljske odnose, kao i svojevrsno skeniranje vlastite psihe. U njezinu duhovitu pripovijedanju uskoro, tako, na svjetlo dana izlaze najrazličitije slabosti karaktera, prava veličina sestrinske ljubavi, godinama prešućivane obiteljske tajne, redaju se najave razvoda, vjenčanja, otkaza... Iako priča romana s vremenom počinje sve više sličiti sadržaju neke južnoameričke sapunice, Vallvey spretno izbjegava većinu općih TV-klišeja potpomažući se pritom povećom količinom zdrava razuma i ironije. S obzirom da je prilično teško ostati na pravoj strani one tanke granice između ironičnoga komentara i isforsirane parodije, pojedine duhovite sličice mogle bi se čitatelju učiniti pretjeranima ili previše pojednostavnjenima, a karakteri smješteni pomalo u kalupe (osobito zbog brojnih i pomalo jednostranih opisa njihova izgleda). No, tu su zato sočni i pitki dijalozi, zanimljivo kombiniranje nekih općih životnih istina s filozofskim citatima Epikura, Demokrita, Freuda, Aristotela ili Pitagore, kao i izvrstan osjećaj za dramatiku i vizualno.

Sapunica na Almodóvarov način

I, doista, nimalo ne čude česte usporedbe Ángele Vallvey s Almodóvarom budući da i on u svojim filmovima, gotovo na jednak način balansira sa situacijama i likovima koji se na kraju često nalaze na samoj granici karikaturalnog. Vallveyin Lov... je tako ispao nekom vrstom duhovite i ironične španjolske sapunice o potrazi za srećom, s mnogo obrata, smijeha i suza, sa ženama u kričavim minicama i frajerima u (pre)uskim trapericama. Toj bučnoj i optimističnoj knjizi pesimističniji će sigurno naći brojne zamjerke i moguće mračnije završetke, no u obilju ženske literature sumnjive kvalitete roman se definitivno izdvaja jednim od inteligentnijih i duhovitijih uvida u žensku psihu, kao i u neke složenije muško-ženske i obiteljske odnose.

Jelena Gluhak