Umjetni bijes

Umjetni bijes

Umjesto multikulturalizma, u predstavi se prije osjeća, i vidi, infekcija pomodnom matriksmanijom

Nakon prošlogodišnjega velikog povratka, mariborski zlatni dječak Tomaž Pandur u Sloveniju se vratio da ostane. Hvatajući stari ritam od jedne predstave godišnje, ove jeseni u ljubljanskom studiju Viba filma Pandur je osmislio Sto minut, predstavu nadahnutu motivima iz Braće Karamazovih. I prije premijere krenuo je glas da je riječ o potpuno netipičnoj Pandurovoj predstavi. U usporedbi s bajkovitim počecima ili klasičnom zlatnom sredinom slavnoga Pandurova razdoblja, posljednje dvije redateljeve predstave gotovo su simptomatične za njegov povratak, pa Sto minut treba usporediti s Hazarskim slovarom, da bi bilo jasnije kako je izborom Pavića pogodio, a obradom Dostojevskoga pogriješio.

Iskorak, ali kamo?

Globalizacija, česta tema Pandurovih predstava koje su sadašnjost spajale s prošlošću, mitsko s povijesnim, a zapadno s istočnim, danas je udomaćena paradigma i utoliko Pandurovo odstupanje od uobičajene poetike ima smisla. No, kad se već programski odlučio za nomadsko kazalište snova, koje funkcionira u Europi, a gleda preko ograde u mitski istočnjački zabran, tada je Sto minut korak unatrag, bijeg u sigurnost populističke forme bez pravoga sadržaja, ali i bez bajkovite privlačnosti.

Naime, čini se da ovaj put velike riječi kao što su Novo kazalište Nove Europe, istraživanje genealogije četvrte dimenzije ili teatrokronotop Časprostortheater, posljedica jednostavne igre Now+Here=Nowhere na kojoj se zasnivala propagandna kampanja predstave, ostaju tek blijedi odraz nekadašnjega Pandura. Magija je nestala.

Umjesto i dalje načelno proklamirana nadahnuća multikulturalizmom, u predstavi se prije osjeća, i vidi, infekcija pomodnom matriksmanijom. Nakon bijeloga carstva izgubljenih Hazara čija se sol pretvorila u pijesak, ovdje je osnova scenografije Marka Japelja i kostima Jelene Proković crna, ispresijecana jasnim neonom, odsjajem lateksa i kože i shizofrenom glazbom Richarda Horowitza. Sveobuhvatna teorija ipak nije pronađena kod Dostojevskog, pa je njegov udio u predstavi osjetno smanjen na nekoliko poznatih fraza i detalja, koji ipak malo čine za koheziju predstave ili bilo kakvu poruku dublju od vječnoga Zašto.

Strast koja goni Karamazove nametnuta je žestokim slikama, od imitiranja modne piste, preko grupnih prizora mondenog, zapravo dekadentna života uz neizbježni ruski rulet i orgije, do završna obnaživanja braće, koji tek tada, goli, postaju spremni za život. Prema redatelju, i dramaturginji Liviji Pandur, sve opisano u romanu samo je razvojna faza, što i nije tumačenje bez uporišta uzmu li se u obzir velika očekivanja s kojima je isti redatelj već prije ušao u problematiku Dostojevskog u Ruskoj misiji.

Sputani ansambl

I tada je Livio Badurina bio Aljoša, sveti dječak i ljubitelj zemlje, no ovaj put on, kao ni ostali, nije imao previše mjesta za glumačku razradu. Osim što je progutao Gorana Šušljika i Sebastiana Cavazzu, Felixa Ströbela, Hristinu Popović i Vesnu Milek, isti je strogi koncept, koji baš i ne zna što bi želio reći, ali to želi jako, spriječio i Olgu Pakalović da u ovoj međunarodnoj produkciji pokaže svoj znatan dramski naboj jer je svedena tek na trzajući lik iz mase. Jedina iznimka u sputanu ansamblu ostala je Sonja Vukićević, stalna redateljeva suradnica, bivša balerina i zaista specifična pojava.

Tako prvi plan preuzima vizualna i glazbena pozadina predstave, ponajprije zahvaljujući suvremenim referencijama prezasićena videa tandema Mileusnić-Serdarević. Odbrojavanje Sto minut zato na trenutke i predugo traje, iako ne bez šarma visokoesetizirana kazališnog izraza. Šteta je što se ipak čini da je zlatni dječak zaboravio, a nadajmo se da je i to samo faza, sve ono zbog čega je postao poznat i priznat. Od svega je ovdje ostala samo buka, čak je i bijes umjetan.

Igor Ružić