Udahni vodu!

Udahni vodu!

Sokić nas vara. Zavodi nas dobrom fabulom, koja ga naravno zabavlja. On nedvojbeno jako mnogo zna o prikazivanju i recepciji, o takozvanim avangardama i o slikarstvu uopće, ali sumnjam da bismo to mogli uzeti kao razlog i ključ. Istina je da već silno dugo manipulira neoplasticizmom ili preciznije slikarstvom Pieta Mondriana. Kako mu ne dosadi?

Na pitanje želim li pisati o nekoj recentnoj izložbi bez razmišljanja sam odgovorila da želim o Sokiću. Nije to proizašlo iz intelektualnog izazova, nego iz čistog osjećaja užitka.

Zar zaista užitak?

Novo je i neobično pisati osvrt iz čistoga užitka. Užitka u čemu? U kvalitetnom radu, u umjetnikovu kontinuirano pametnu pristupu ili možda iz užitka u vlastitu pisanju?

Sokićev rad nadražuje intelekt, izaziva napore analitičkog razlaganja. Naizgled zahtijeva podrobno poznavanje povijesti umjetnosti, razumijevanja pojma moderniteta i pomaka koje su u odnos djela i predloška unijele povijesne avangarde.

Čini se da bi preispitivanjem znanja i povećanom moći odčitavanja složenoga jezika umjetničkog rada bilo moguće precizno razumjeti zašto listovi filodendrona plaze gore-dolje (ili kao na ranijoj izložbi u Galeriji Arterija lijevo-desno).

Sam akt percipira se kao toliko promišljen i utemeljen da čovjek zaključi kako je samo pomicanje po »energetskim meridijanima mimesisa« dovoljno da sačuva svježinu listova tijekom cijele izložbe. Što dakako nije istina!

Sokić nas vara. Zavodi nas dobrom fabulom, koja ga naravno zabavlja. On nedvojbeno jako mnogo zna o prikazivanju i recepciji, o takozvanim avangardama i o slikarstvu uopće, ali sumnjam da bismo to mogli uzeti kao razlog i ključ. Istina je da već silno dugo »manipulira neoplasticizmom ili preciznije slikarstvom Pieta Mondriana. Kako mu ne dosadi? Petnaest godina slika plave, crvene, žute ili ružičaste kvadratiće koje smješta u dosadni geometrijski raster izvučen crnom bojom. Počeo je okruglim slikama (ulja na platnu) s okruglom rupom u sredini, pa je neko vrijeme slikao kvadratne i pravokutne kompozicije. Potom mijenja medij i prelazi na staklo. Onda tom staklu sa stražnje strane aplicira neonsko svjetlo...«.(Mladen Lučić, Damir Sokić — bez naziva, predgovor, Galerija Josip Račić, Zagreb, 2002.)

Ovaj put u središtu reprezentativnog Umjetničkog paviljona stoji city light s Mondrianovim crtama i kvadratićima.

U predgovoru kataloga Leonida Kovač kaže da »City light s razlogom ima dva lica«. Naravno zato da bi se jedankovrijedno promatrao s obiju strana, ali budući da je support i surface vrlo važan, znamo da, ako imamo dva lica, faktički nemamo nosača, nemamo pozadine, ostaje samo surface.

E sad, kad se počnemo zabavljati na toj liniji, vrlo će brzo postati jasno da ono što nema naličja zapravo znači da nema ni lica. Lice i naličje onaj su simbolični primjer na kojem objašnjavamo da se stvari određuju kroz suprotnost. Da su neodvojive i, ako otopimo ili prenaglasimo jednu, druga automatski nestaje. Dva lica — jednakovrijedno i poništavajuće.

A izložba se zove Lice!

Lubanje koje se zovu Dah, a narisane su tehnikom konca i pigmenta na zidu Paviljona, postavljene su en face, ali ni one nemaju lice. Nepotpune, nestalne, računalno generirane dakle — neosobne su lubanje oguljene i također nemaju lica.

Stanemo li pred Mondrian-Sokićev city light, mi smo pod kupolom u središtu reprezentativne dirljive i kićene građevine Umjetničkog paviljona. Dakle, kuće napravljene za izlaganje umjetničkih radova. Crteži lubanja označavaju simetrične osi paviljona. Simetrično je svečano, ali i bezlično u smislu neosobnoga, jer kako počinje Leonida, »nijedno lice nije simetrično«.

Sokić radi podjednako sa znakovima, metodama, promišljanjima iz povijesti umjetničkih radova, kao i s ideologijom i oblikom izlagačkog prostora. I jedno i drugo u podjednakoj je mjeri građa za oblikovanje rada, za izricanje smisla. »Upravo tako: prostor Umjetničkog paviljona integriran je u cjelinu gigantske instalacije koju markiraju škrti crteži kristalične forme koja nedvosmisleno podsjeća na lubanju«, piše Zvonko Maković.

Mogu ja to i svojim riječima, ne citiram ih iz lijenosti, nego da bih otvoreno slijedila odabrani način prekrivanja jednog jezika drugim. Jer podjednako kao i pigmet na zidu, svjetleći objekt u prostoru, zvuk mehanizma koji pokreće listove na žici, tako i imena tekstopisaca, njihovi stavovi i načini izaganja za mene su neodvojiv dio Sokićeva rada. Malo sam pretjerala, ali bilo je namjerno, da bih još jednom pokazala kako se daleko u takvim razmišljanjima može ići...

Nasuprot svemu tome stoji užitak. Otkuda on?

Kad je nešto zaista novo, moguće ga je zapaziti tek na poznatoj, prepoznatljivoj podlozi. Serija. Više od petnaest godina Mondriana?

Ponavljanje je tu da se utvrdi norma i da se zatim neutralizira matrica. Da joj se oduzme snaga i da se stvori podloga na kojoj je vidljiva mutacija.

Meni se sve to čini kao da nas Sokić tjera da vidimo nešto drugo, nešto što je drugovrsno, za što još nismo utvrdili normu, nismo dogovorili jezik. Ako se povedem za užitkom, znam da je sve to zavodljiva simulacija.

— Udahnuti vodu.

Užitak mi je uroniti. Užitak je što se rad formira tek u meni. Užitak je sudjelovanje, uronjenost i neizbježnost. To što se nema dalje, što se nema kuda, može uplašiti, ali čini se da je moguće udahnuti tu drugu tvar.

Sve je svojevrsna simulacija, rad je posve nematerijalan i zbiva se u onom trećem, u nama samima. Promijenjena je frekvencija, rad je na drugom mjestu. U recipijentu. Taj treći element čini ga varijabilnim. Primjedba Leonide Kovač kako joj Sokićevo Lice priziva Dürerovu Melankoliju, a ni pažljivim promatranjem ne pronalazi nikakvu koincidenciju, čini mi se upućuje na sličan doživljaj. Možda imam krivo, baš ću je pitati.

Marina Viculin