Tekst i scena u središtu

Tekst i scena u središtu

Zadanoj temi znanstvenici su pristupili na različite načine, izlaganjima obuhvativši gotovo sve aspekte kazališne teorije — od užih analiza dramskih tekstova i razmatranja pojedinih tematskih i stilskih obilježja suvremene drame, preko komparatističkih uvida sve do, primjerice, pitanja o izvedbama nove drame ili položaja redatelja i glumaca u suvremenom hrvatskom kazalištu

U organizaciji Odjela za kazalište i film Matice hrvatske u Zagrebu od 26. do 28. veljače održano je još jedno, peto po redu, znanstveno savjetovanje o suvremenoj hrvatskoj drami s temom Tematske i stilske posebnosti hrvatske drame i kazališta. Savjetovanje je međunarodnoga karaktera, pa su osim znanstvenika iz Hrvatske predavanja održali i gosti iz Slovenije, Slovačke, Bosne i Hercegovine, Rusije te Španjolske. Na početku savjetovanja prisutnima se u pozdravnom govoru obratio potpredsjednik Matice hrvatske Vlaho Bogišić, istaknuvši kako je, unatoč današnjim brojnim mogućnostima komunikacije putem novih tehnologija, ovakav klasični tip susreta i druženje koje se uspostavlja u ovim zajednicama važno za intelektualnu praksu znanstvenika, dok je pročelnik Odjela za kazalište i film Miro Gavran u uvodnom dijelu izrazio zadovoljstvo uspostavljenim kontinuitetom u održavanju savjetovanja, posebice stoga što je govor o suvremenom kazalištu možda i najteža zadaća za teatrologe.

Zadanoj temi znanstvenici su pristupili na različite načine, izlaganjima obuhvativši gotovo sve aspekte kazališne teorije — od užih analiza dramskih tekstova i razmatranja pojedinih tematskih i stilskih obilježja suvremene drame, preko komparatističkih uvida sve do, primjerice, pitanja o izvedbama nove drame ili položaja redatelja i glumaca u suvremenom hrvatskom kazalištu.

Obilježja nove hrvatske drame

Simpozij je započeo izlaganjem Martine Petranović. Uočivši sklonost hrvatskih suvremenih dramskih pisaca grotesci i crnom humoru, autorica analizira drame nekoliko domaćih autora (Davor Špišić, Tomislav Zajec, Dora Delbianco, Ivan Vidić, Nina Nuić) pokazujući kako se upravo ti elementi javljaju kao dominantni, konstitutivni za dramski tekst. Zaključujući kako te drame groteskom i crnim humorom nekad snažnije progovaraju o zbilji od realističkih drama, Martina Petranović osvrnula se i na pitanje njihove izvedbe, konstatirajući kako u većini domaćih uprizorenja redateljima nedostaje dovoljno redateljske odvažnosti u prikazu groteske, kojoj je time posve otupljena oštrica, ili se pak u režijama pojavljuju dodatni redateljski upisi, što često rezultira predstavama na granici dobra ukusa.

Tematiziranje sela još je jedna karakteristika suvremene hrvatske drame, kojom se bavila Lucija Ljubić, također analizom dramskih tekstova nekoliko domaćih autora (Mate Matišić, Ariana Čulina, Elvis Bošnjak) dotičući se i njihovih izvedbi u kazalištima. Analiza je pokazala kako devedesetih godina jača interes za ruralnu tematiku, ali se selo ponešto drukčije shvaća i tumači, autori mu pristupaju na više načina, što rezultira i različitim žanrovskim određenjima drama, koje se kreću od groteske do realizma. Odnosom proze i drame bavio se Darko Gašparović. Određujući ekspresionizam kao razdoblje početka prozaizacije kazališta, konstatira njezin kontinuiran razvoj, govoreći ponajprije o razdoblju kada je proza dominirala kazalištem — nakon 1945, kada dolazi do brojnih dramatizacija književnih djela, ali spominjući i razdoblja radikalnog osporavanja priče, primjerice u antidrami. No, unatoč promjenama u odnosu drame i proze, Gašparović zaključuje kako priča zauzima bitno mjesto u svim oblicima prikazivačke umjetnosti.

Komparativne studije teatra

Nekoliko komparativnih uvida pružilo je mogućnost jasnijega sagledavanja mjesta hrvatskog teatra u kontekstu kazališnih kretanja u drugim europskim državama. Zanimljivu usporedbu hrvatske i slovenske suvremene drame i kazališta u izlaganju daje Tina Kosi. Polazeći od tvrdnje kako u suvremenim hrvatskim dramskim tekstovima izgradnja dramske osobe još ostaje u okvirima poetike realizma, te da su iznimke od tog koncepta rijetke, daje usporedbu sa slovenskom dramom, u kojoj je dramska osoba često posve dezintegrirana i fragmentirana, što postaje i temeljnim obilježjem suvremene slovenske drame. Nadalje u usporedbi autorica se dotaknula pitanja dramaturgije krvi i sperme, koja je u hrvatskoj drami zastupljena a u Sloveniji još nema takvih tekstova, dok je obrnut slučaj s teatrom apsurda. Govoreći o tematici Domovinskoga rata u suvremenoj drami, za rijetke slovenske ratne drame zaključuje o njihovoj neutemeljenosti, dok hrvatska ratna drama ima više pokrića i dubine, a njezinu kvalitetu autorica nalazi upravo u naglašavanju ideje besmislenosti rata uopće, kojom se nadilazi konkretna ratna stvarnost. Michal Babiak usporedio je slovačku i hrvatsku kazališnu scenu, govoreći kako se, za razliku od Hrvatske u kojoj dramski autori znaju reagirati na novonastalu zbilju, u slovačkom kazalištu još nije pojavila drama koja bi na pravi način reflektirala stanje nakon baršunaste revolucije, jer avangardno kazalište, koje bi trebalo biti nositeljem takvih tendencija, u Slovačkoj se na paradoksalan način, zastajući na estetici uspostavljenoj još sedamdesetih, javlja u funkciji nastavljača tradicije, a ne inovatora u teatru. Komparatističku analizu drame Mrtva svadba Asje Srnec Todorović ponudio je Sanjin O. Kodrić, uspoređujući je na osnovi temeljnog motiva svadbe s Lorkinom Krvavom svadbom, te dramom Andaluzija bosanskog autora Ise Porovića.

Izvan europskih kazališnih granica seže zanimljivo predavanje Sanje Nikčević, koja u proučavanju američke i hrvatske drame propituje kako obje zemlje reagiraju na drame koje smatraju subverzivnima. U američkom kazalištu subverzivna je drama ona koja prikazuje gubitnike, iznimke u društvu koje počiva na sintagmi američkog sna, no, suprotno očekivanju, takve su drame unatoč prepoznavanju loših strana društva prihvaćene u kazališnom mainstreamu. Razloge za to autorica nalazi i u američkom puritanskom nazoru i u činjenici da se neuspjeh pojedinaca u tim dramama tumači kao osobni, a ne društveni neuspjeh. Stoga će američko kazalište nijekati teatar apsurda jer se tek njime prikazuje potpuni raspad društvenog sustava. Za razliku od američkog, u nas se upravo prepoznavanje (pojava ili pojedinaca iz političkog sustava) pokazalo najopasnijim momentom u dramama, ali se i svaki prikaz represije ili rušenja sustava također tumačio u kontekstu spomenutog prepoznavanja, što je drame činilo nepodobnima.

Analize zaboravljenih drama

Za pristup suvremenom teatru kroz uže analize dramskih tekstova, nerijetko i onih koji su izvan teatrološkog zanimanja, odlučilo se nekoliko sudionika savjetovanja. Lada Čale Feldman u svom se predavanju bavi dramskim tekstom Antigona, kraljica Tončija Petrasova Marovića, koji je za razliku od Gavranova i Ivaniševićeva tematiziranja Antigone, s kojima se ta drama kronološki susreće, čvršće vezan za Sofoklov predložak. Nikad uprizoreni mrtvi kazališni kapital Lada Čale Feldman ipak nalazi zanimljivim za analizu, u kojoj ponajprije propituje odnos spram izvornog dramskog predloška, tražeći poveznice i odstupanja od izvorne tragedije. Odnosom dramskog teksta spram predložaka na temelju kojih nastaje bavi se i Milovan Tatarin. Govoreći o drami Josip Prekrasni Ivana Bakmaza, Tatarin propituje odnos Bakmazova teksta spram apokrifnih tekstova, prikazujući odstupanje od njih vidljivo već u generičkom određenju drame kao utopijskog moraliteta, dok daljom analizom pokazuje kako se Bakmaz ponaša upravo suprotno od apokrifnih pisaca i u novu priču ucjepljuje značenja koja nemaju veze s kršćanskima, iznoseći dramom kritiku novonastaloga lažnog morala.

Adriana Car Mihec govorila je o krimi radiodramama koje su izvedene na radiju tijekom razdoblja 1998-2002. U prikazu radiodrama nekoliko autora (Asja Srnec Todorović, Hrvoje Kovačević, Stanislav Pejaković) kao polazište autorica je uzela Poetiku kriminalnog romana Stanka Lasića, prema kojoj dijeli drame u različite tipove ili oblike kriminalističkih tekstova. Dubravka Crnojević Carić analizirala je dramu Važno je biti pozitivan Darka Lukića, koju vidi kao dobro skrojen postmodernistički komad. Uz analizu likova, također dobro krojenih postmodernih junaka, autorica ističe brojne postmoderne značajke komada, od poigravanja razinama realnosti do, primjerice, zavođenja jezikom. Analizom nekoliko drama Tomislava Bakarića, u kojoj se referira i na kontekst društvenih i političkih prilika u kojima nastaju, Igor Mrduljaš skrenuo je pozornost na tog autora napominjući kako je riječ o dramatičaru koji je u hrvatskom kazalištu važniji no što se misli, a razloge zanemarivanja tih drama vidi dijelom u autorovoj namjernoj medijskoj izoliranosti, ali i u vremenu u kojem one nastaju.

Teatar, glumac i mitovi u djelima Mire Gavrana

Na dramski opus Mire Gavrana često se referiralo tijekom izlaganja na savjetovanju, a Gavranova djela kao središnju temu svojih predavanja odabrale su dvije znanstvenice. Gordana Muzaferija u dramama Mire Gavrana prepoznaje rijetko viđenu ravnotežu tekstocentrične i scenocentrične osobine dramskog teksta, koja se očituje u autorovu iznimnu interesu za tematiziranje kazališta i glumca, te u čestim postupcima teatra u teatru. Razlikujući više tipoloških grupacija ovakvih tekstova, Muzaferija se usredotočava na jednu od njih, u kojoj se o aspektima kazališta govori iz glumačke vizure, prikazujući je analizom drame Kad umire glumac. Gavranova djela predmet su zanimanja i ruske znanstvenice Natalije Vagapove, koja propituje njegov odnos spram povijesnih mitologema, nalazeći u drami Čehov je Tolstoju rekao zbogom te romanu Judita dva različita pristupa kulturnopovijesnoj građi: dok je spomenuta drama destrukcija mita o velikim piscima i njihovim uzvišenim odnosima, antimit koji velike ličnosti pretvara u obične ljude, u Juditi se događa suprotan proces u kojem se mit ne razara, već se iz fragmenata staroga mita stvara posve nova realnost.

Kazališna praksa

Izmjena iskustava različitih kazališnih djelatnika, teoretičara i praktičara uvijek je poticajna na ovakvim skupovima, pa je iznimka od teorijskih pogleda na kazalište bio redatelj Želimir Orešković, koji se u izlaganju osvrnuo na detalje iz vlastite redateljske prakse, ali je iznio i svoje razmišljanje o položaju redatelja nekad i danas, koji je, kako smatra, tijekom vremena doživio obrat od redatelja kao zaštitnika (dramskog teksta, ideje, političkih stavova, glumca samog i dr.) do redatelja kao nosioca razarateljske težnje u predstavi.

Vrlo zanimljivo izlaganje iznijela je Ana Lederer, propitujući mjesto glumca u hrvatskom teatru. Uočavanje u devedesetim godinama izražene pojave eskapizma glumaca iz teatra kakav im se nudio i često javno izražavanje njihova nezadovoljstva i želje za drukčijim kazalištem Anu Lederer potaknulo je na razmatranje repertoara hrvatskih kazališta u devedesetima iz rakursa glumca, kroz koje se pokazuje koje su se sve mogućnosti izražavanja glumcima otvarale — od povijesnih drama s početka devedesetih, komedije do drame nove generacije bez klasične koncepcije lika. Nove drame te samostalni glumački pomaci (u obliku preuzimanja redateljskog mjesta ili formiranja autorskog teatra) doveli su i do novih stilova i interesa unutar glumačkog izričaja — od groteske i hiperteatralizacije preko ponovne aktualizacije glumačke prirodnosti i traganja za neartificijelnim scenskim govorom do mogućnosti građenja lika iz sebe, čime glumac postaje sam svoj sadržaj. Razmatrajući položaj glumca kao trpnoga lica teatra, autorica na kraju zaključuje kako su glumci mnogo više djelatna lica no što i sami smatraju da jesu.

Dok je Marko Kovačević ove godine prikazao svoj rad u kojem analizira časopis »Plima«, nastavljajući time praksu prikazivanja kazališnih časopisa na savjetovanju, svojevrstan nastavak teme istraživanja iznio je i Francisco Javier Juez y Gálvez, predstavivši nove spoznaje o sudbini izvođenja Begovićeve drame Bez trećega u Španjolskoj pedesetih godina prošloga stoljeća. Govorenje o cenzuri u Španjolskoj prisutne je potaknulo i na razgovor o cenzuri u Hrvatskoj tijekom prošlog stoljeća, što se, kako su sudionici u raspravi zapazili, javlja kao zanimljiva (iako teško istraživa) tema kojoj bi se trebalo posvetiti na nekim od sljedećih savjetovanja. Uz temu cenzure, sudionici su se na završnoj raspravi najviše zaustavili na pitanjima glumačke prakse i položaja glumca, zaključivši kako se o toj temi premalo govori te da bi se relacijom glumac — redatelj — pisac svakako trebalo baviti u budućnosti. Hoće li ova rasprava biti poticajna upravo u tom smjeru, valja nam pričekati do sljedećega znanstvenog savjetovanja.

Ljubica Anđelković