Slikarstvo po mjeri kipara

Slikarstvo po mjeri kipara

Izložba govori o poslijeratnom desetljeću u kojem se umjetnost iz razdoblja moderne ponovno otkrivala, a najviše o njezinoj percepciji i osobnu likovnom ukusu kipara i vješta trgovca umjetninama Fritza Wotrube

Posjedovati krila uglavnom znači posjedovati i onu vrstu sposobnosti koja omogućava da se netko (ili nešto) vine u visine. Krila stoje za lakoću i eleganciju. Obično. No, bečkoj Albertini, iako joj je euforično bio prognoziran visoki let u jednom sasvim novom, začudnom pravcu, krilo stoji kao određenim bićima sedlo. Šalu na stranu, Albertina već mjesecima ima krilo. Ne Flügel, već Wing, Soravia-Wing, prema prezimenu građevinskih poduzetnika koji su za tu stvar navodno iskrcali dva milijuna eura. Wing — jer valjda zvuči efektnije i bjelosvjetskije nego Flügel.

Svojevremeno se spominjala tanahna konstrukcija od titanija koja bi se svojom lebdećom pojavom diskretno uklopila u osjetljivu siluetu postojećeg trga između Državne opere i Albertine same. Negdje u izvedbi posve je nestalo gracioznosti kompjutorskih simulacija iz ateliera Hollein. Stvar koja je navaljena na Albertinabastei (osim što simbolizira nemoć Državne službe za zaštitu spomenika) evocira ostatak ogromnog zrakoplova koji se survao direktno u centar grada. I svojim postojanjem nikako ne može natkriliti činjenicu da novoizgrađene prostorije unutar kompleksa, prema izvornom planu namijenjene znanstvenicima (neutješnih u žaljenju za negdašnjom Grafische Sammlung Albertina), zjape prazne, jer nema sredstava za njihovu opremu.

Naslov i podnaslov izložbe Od Gustava Klimta do Paula Kleea poučava nas da na svemogućem Zapadu uvijek prvo treba čitati ono što je otisnuto manjim slovima ispod istaknutije sintagme. Jer, podnaslov glasi Wotruba i moderna. Budemo li objektivni, radi se o opširnijem hommageu austrijskome kiparu Fritzu Wotrubi (1907-1975), koji, osim njegovih skulptura i crteža, predstavlja najveću zbirku austrijske moderne izvan Austrije, zbirke Kamm iz švicarskoga Zuga. Treća odrednica projekta bečka je galerija Würthle, a prirodu njihove povezanosti treba pobliže objasniti.

Murtić i Prica kod Wotrube

Prva švicarska poznanstva pionira austrijske moderne skulpture potječu iz 1933. kad je prvi put potražio utočište izvan Austrije, sklanjajući se od aktualnog režima. No, dugogodišnji je egzil uslijed poznatih, turbulentnih povijesnih okolnosti započeo 1938, u godini iz koje datira i ključno, doživotno prijateljstvo s bračnim parom Kamm. Nakon sedam teških godina Wotruba se vratio u Beč gdje je, posredstvom prijatelja Herberta Boeckla, na Akademiji preuzeo kiparsku klasu. Njih su dvojica predstavljali ključne figure na bečkoj likovnoj sceni prvih dvaju poslijeratnih desetljeća, ne samo kao priznati umjetnici, već i kao pokretači kulturno-političkih zbivanja. Wotrubin odnos s imućnom bankarskom obitelji Kamm ukratko bi se mogao opisati formulacijom — Wotruba je znao što treba, a Kammovi su (Fritz i supruga mu Edith, rođena Bečanka) imali čime. Tako je postupno nastajala zbirka koja od 1998. obitava u Kunsthausu u švicarskome Zugu, a obuhvaća djela od klasične bečke i francuske moderne, preko njemačkoga ekspresionizma do eksponata primijenjenih umjetnosti iz poznatih Wiener Werkstätte. Nakon Prvoga svjetskog rata bečka se galerija Würthle profilirala kao međunarodna trgovina umjetninama, da bi se od 1933. izlagačka djelatnost koncentrirala na austrijsku umjetnost. Njezino je značenje u godinama nakon Drugoga svjetskog rata bilo time veće, budući da je oživjela beznadni vakuum koji je nastao u umjetničkom životu grada. Naravno, u ono doba još nije postojao Muzej moderne umjetnosti —u danas već legendarnom 20er Hausu utemeljio ga je Werner Hofmann tek 1962, nakon zlatnog doba galerije Würthle. Njezinu je restituciju prijeratna vlasnica Lea Jaray-Bondi dočekala u Americi, gdje je odlučila i ostati, a Fritz Wotruba se osobno angažirao da 1952. galeriju kupe upravo Kammovi. Uspješna dugogodišnja suradnja, kojoj je kruna razdoblje nakon preuzimanja bečke galerije, obilježila je današnju zbirku Kamm, upravo kako se ona može vidjeti na izložbi u Albertini. Wotruba je postao umjetničkim voditeljem galerije, i tako je, osim što je institucionalizirao vlastito usmjeravanje interesa investitora, dobio priliku i za još intenzivniji rad na formiranju bečke likovne scene. U vrijeme kad u Beču nije bilo međunarodnih izložbi, galerija se pretvorila u okupljalište poslijeratne avangardne likovne scene, i sudjelovala je u borbi za ponovno stjecanje umjetničkih sloboda pri obnavljanju republike i »crvenoga Beča«.

Zidovi u normali

Popis je izložaba koje su održane za vrijeme Wotrubinog vođenja galerije Würthle podulji — podsjetimo da su 1957. i 1958. u njoj izlagali Edo Murtić i Zlatko Prica. No, poput mnogih pojedinaca — stvarnih pokretača društvenoga života iz stanja potpune stagnacije — Fritz Wotruba povukao se 1964. s mjesta voditelja galerije, razočaran vlastitim rezultatima i s gorkim osjećajem da u Beču nije začeo niti pokrenuo baš ništa. No, uz tragove koje je ostavio na austrijskoj likovnoj sceni, kao i u sakupljačkoj djelatnosti obitelji Kamm, upravo mu Albertina zahvaljuje važne primjere koje je preko galerije Würthle uspjela nabaviti za svoj fundus.

Izložba, dakle, govori o poslijeratnom desetljeću u kojem se umjetnost iz razdoblja moderne ponovno otkrivala, a najviše o njezinoj percepciji i osobnu likovnom ukusu kipara i vještoga trgovca umjetninama Fritza Wotrube. Prvo poglavlje predstavljaju u bečkom Belvedereu nedavno viđeni pejzaži Gustava Klimta iz zbirke Kamm, ali i njegovi crteži — većinom aktovi — suprotstavljeni primjerima iz fundusa same Albertine i produktima primijenjene umjetnosti Josefa Hoffmanna. Tridesetak radova nezaobilaznoga Egona Schielea djelomice je postavljeno tako da omogućuju usporedbu s ranim crtežima Oskara Kokoschke (treba istaknuti i prvu verziju crteža uz dramu Mörder, Hoffnung der Frauen iz 1910) i dijele prostoriju s Hoffmanovim nacrtima i uzorcima, a drugim svojim dijelom zauzimaju posebnu Schiele-room (radi se uglavnom o portretima i aktovima u kombiniranoj tehnici iz Albertine, i pejzažima — uljima na platnu iz zbirke Kamm, uz poznati ženski Akt s kariranom papučom iz 1917). Između »dvaput Schiele« leže još soba Kokoschke i Herberta Boeckla (valja primijetiti usporedbu Saracenke iz 1912. Alekseja Javlenskoga i Boecklove Žene koja sjedi iz 1918), te Richarda Gerstla (pejzaži u ulju iz zbirke Kamm, te crteži iz Albertine). Karakteristični prikazi životinja i pejzaži Franza Marca (primjerice, Crni i bijeli konj u planinskom krajoliku s dugom iz 1911. i Krajolik s dugom iz 1913) čine prijelaz prema cjelini koja obuhvaća djela Augusta Mackea, minuciozno-eksplozivne linearne eskapade Paula Kleea (Albertinina Ljuljačka iz 1914), primjer iz opusa Alekseja Javlenskoga (zašto u katalogu nema posebnoga priloga o njemu, iako su ostali umjetnici poimence zastupljeni?), i glavnoga od plavih jahača — Vasilija Kandinskoga (među ostalima, izložene su i dvije kompozicije koje inače skrivaju privatne zbirke). Nakon velikoga finala, završnicu izložbe čine djela francuskih kubista Fernanda Légera i Alberta Gleizesa, figuralni prikazi Oskara Schlemmera, nekonvencionalni aktovi Georgesa Grosza i ratnim iskustvom obilježene prikaze Otta Dixa.

Na kraju: treba pohvaliti što su zidovi u Albertini, nakon šarenila dostojnoga lunaparka za održavanja velike Dürerove izložbe, ponovno u normali te istaknuti da postoje dani kada se na izložbi može i disati, jer broj posjetitelja u izložbenim prostorijama konačno ne premašuje podnošljivu brojku.

Iz Beča Libuše Jirsak