Retuš moje recenzije CD-a Zagrebačkih solista

Retuš moje recenzije CD-a Zagrebačkih solista

Parafraza naslova jednog poznatog teksta Andrea Gidea čini mi se prikladnim načinom da započnem odgovor na pisanu reakciju mlađahnog gospodina Krešimira Petra Pustičkog, violista Zagrebačkih solista i potpisanog tonmajstora njihova najnovijeg nosača zvuka. O slavljeničkom koncertu Zagrebačkih solista i spomenutom CD-u pisala sam krajnje obzirno, što je, priznajem, bila neoprostiva pogreška. Trebala sam odmah neuvijeno reći da je slavljenički koncert, pogotovo što se izvedbi Čajkovskog i Bacha tiče, bilo žalosno slušati, a da je najnoviji CD u izdanju Cantusa običan amaterski produkt, koji može proći kao dokumentarna snimka jednog neobveznog susreta ansambla, ni u kom slučaju kao profesionalni uradak rađen prema uobičajenim, u svijetu prihvaćenim standardima kvalitetne produkcije nosača zvuka klasične glazbe. Mladi gospodin uglavnom se dotiče mog, kako reče, neznanja i neiskustva po pitanjima snimanja zvuka, i moje osobe. Nesuvislost njegova diskursa, nejasnoća misli, a time i nemogućnost da ih uobliči u nekoliko logičnih rečenica na vlastitom materinjem jeziku, žalosni su pokazatelj njegove totalne dezorijentiranosti i zaslužuju da ih se tretira tek kao semantički ispražnjeni verbalni protok. Po pitanju moje osobe mladi gospodin piše u prilično neuljudnoj formi, nazivajući me dubinskom mrziteljicom Zagrebačkih solista, koja pišući o kulturi samo »promiče mržnju« ili zadovoljava vlastite frustracije. Ne znam da li je taj način izražavanja rezultat kućnog odgoja g. Pustičkog ili ga je on usvojio posredovanjem ideološke obrade u nekoj od Cantusovih kućnih radionica. (Vokabular je dosta specifičan i odnekuda mi je već poznat!) Gospodin sebe očito smatra kvalificiranim i da radi psihološke portrete, za što ja, priznajem, nisam kvalificirana, pa mu neću odgovoriti istom mjerom. No vjerujem da bi njegov psihološki profil mogao biti zanimljiv i njemu samome, pa bi bilo zgodno da ode u neku od zagrebačkih bolje opremljenih bolnica, gdje će mu na za to odgovorajućem odjelu, kvalificirani stručnjak objasniti zadovoljavanju koga ili čega služi ovakvo njegovo pisanje, a možda i neke druge stvari kojima se bavi. Primjerice tonmajstorstvo!

Gospodin Pustički nije uopće u mogućnosti da procjenjuje nečije znanje, jer on sam ne zna što ne zna. Njegovo snimateljsko znanje limitirano je obrascima mišljenja uglavnom preuzetim iz hi-fi časopisa i sličnih publikacija koje se bave uređajima i tehnikom snimanja zvuka. To je sasvim u redu, no teoretsko znanje treba znati i primijeniti, a to, čini mi se, gospodin Pustički baš ne zna. Zagreb je inače pun snimatelja diletanata njegova tipa koji iskreno vjeruju da su odlični tonmajstori. I to je isto u redu! Svatko ima o sebi pravo misliti što god hoće! Nije, međutim u redu kada se njihovi kriteriji žele nametnuti kao profesionalni i općevažeći. Svaki posao ima svoje standarde, a standardi snimanja u profesionalnoj produkciji nosača zvuka klasične glazbe uglavnom su u svijetu dobro poznati, i to u zemljama gdje je ta produkcija neusporedivo bogatija i kvalitetnija od naše današnje. Uostalom, Zagreb trenutno raspolaže s nekoliko vrhunskih tonmajstora s mnogo iskustva upravo što se snimanja klasične glazbe tiče, a da i ne govorim o stručnjacima velikih inozemnih diskografskih tvrtki (njih spominjem s razlogom, jer su prije četrdesetak godina i Zagrebački solisti snimali za najprestižnije svjetske gramofonske kuće), pa mislim da bi g. Pustičkom koristilo da svoje snimke pošalje njima na procjenu. Bilo bi zanimljivo čuti što bi oni imali reći o kvaliteti izvedbi i kvaliteti snimaka na ovom CD-u. Zagrebački pak tonmajstorski milje meni je dobro poznat, jer sam radila na Radiju Zagreb, a za posljednjih desetak godina realizirala sam u svojstvu neovisnog producenta snimanja desetak nosača zvuka. Zahvaljujući tim poslovima imala sam sreću surađivati s danas najkvalificiranijim našim tonmajstorima (za njih je g. Pustički nomen nescio), od kojih su neki dobitnici raznih domaćih i međunarodnih nagrada za snimateljski rad, kako glazbenih emisija, tako i radijskih snimaka, te nosača zvuka. Većina njih danas posjeduje vlastiti studio s opremom za snimanje i reprodukciju zvuka, o kojoj mladi gospodin Pustički može samo sanjati. On je pasionirani amater snimatelj, što je jako lijepo. Onih nekoliko suvislih rečenica u njegovu tekstu, koje se odnose na opis njegova posla, potpuno su u redu. Ali njegova snimka ipak nije kvalitetna. Stvari koje je naučio u svojim časopisima i priručnicima vrijede, ali u idealnim uvjetima, kojih u praksi nema. Ako korištena tehnika snimanja daje i najprirodnije rezultate, to istodobno ne mora značiti da su oni optimalni. Prirodan prostor nije uvijek najbolji prostor, niti u njemu rađena snimka mora biti najkvalitetnija. Nema jedinstvena recepta snimanja u »prirodnom prostoru«, jer je svaki od tih prostora (a vrlo često riječ je o crkvama) akustički drukčiji i stavlja snimatelja uvijek u situaciju rješavanja novog problema. Rezultat snimanja moguće je procijeniti i bez poznavanja detalja tehnike i načina na koji je snimka napravljena. Jer jedino je rezultat važan! Po neujednačenosti tonske slike na spomenutom CD-u (koja je vrlo čujna) bilo je moguće zaključiti da je ona ostvarena naknadnim intervencijama, što samo po sebi također ne mora značiti ništa loše, jer ima okolnosti kada se upravo takvim intervencijama može ostvariti željena kvaliteta snimke. Ako gospodin Pustički kaže da je to prirodna snimka bez intervencija, treba mu vjerovati. Ali onda tim gore po njega, odnosno onoga koji se potpisao kao producent snimanja, a to je Tonko Ninić (ukoliko svoj dio posla nije neoprezno prepustio svom nadobudnom mlađem kolegi!). Jer onda bi bilo zanimljivo znati kako je mladi gospodin tako savršenim načinom snimanja u tako savršenom ambijentu i sa tako savršenim ansamblom uspio ostvariti tako nesavršenu snimku. Netransparentnu, neujednačenu, s čudnim brumom u pozadini, pogotovo što se tog nesretnog Čajkovskog tiče! Treba tu ipak spomenuti poznatu činjenicu da ansambli nedostatne kvalitete Zusammenspiela rado snimaju u »prirodnim« prostorima s više jeke, i da poput loših pijanista (koji vjeruju da će držanjem pedala zakamuflirati svoje tehničke nedostatke), misle da će snimka s više jeke u »prirodnom« prostoru bolje pokriti nesavršenost njihova muziciranja. Nepotrebno je naglašavati koliko je to mišljenje netočno. Kriteriji gospodina Pustičkog meni su dosta čudni. Za njega su Zagrebački solisti vrhunski ansambl, za mene su dugo bili, ali više nisu. Za njega je njegov snimateljski rad vrhunski, za mene je krajnje diskutabilan. Problem dakle ostaje na razini kriterija i standarda. Uostalom jednostavnom komparativnom metodom moguće je mnogo toga razjasniti, jer standardi u svijetu postoje i dobro su poznati profesionalcima (premda to dakako ne znači da ih se svi moraju držati ko pijan plota). Sony je svojevremeno izdao CD s uzorcima zvučnih slika za razne formacije sastava klasične glazbe, od glasa do simfonijskog orkestra. Kao i kod sviranja, tako i kod snimanja, temeljni kriterij ostaje čistoća zvučnog zapisa, transparentnost tonske slike, i to bez obzira na prostor i način snimanja. Da si je g. Pustički dao malo truda i preslušao stare snimke Zagrebačkih solista od prije četrdesetak godina (koje danas postoje u reedicijama na kompaktnim pločama, dostupnima u svijetu, ali ne i kod nas, što je vrlo indikativno!), lako bi utvrdio postojeću razliku u pogledu sviranja i u pogledu kvalitete snimaka, između ondašnjih i današnjih njihovih nosača zvuka. I to usprkos činjenici da su tehnički uvjeti snimanja i kvaliteta uređaja onda bili sigurno manje sofisticirani nego danas! Usporedba bi mogla biti od koristi za njegov budući snimateljski rad. No za mladog bi gospodina bilo korisno poslušati i zagrebačke snimke Zagrebačkih solista ostvarene u staroj dvorani Istra, kao i druge snimke zagrebačkih tonmajstora iz pedesetih i šezdesetih godina, posebice one koje je realizirao Boris Ulrich. To bi mu, pod pretpostavkom da zaista dobro čuje, možda pomoglo da malo obuzda svoju puerilnu bahatost.

Bosiljka Perić Kempf