Punoća zvuka

Simfonijski orkestar HRT zvučao je vrlo kompaktno i dobro izbalansirano, s odličnim solo instrumentalistima (isticale su se flauta i oboa) te gudačkom sekcijom na čelu s izvrsnim koncert-majstorom Tarasom Pečenyjem. Tarbuk je u cjelini ostavio dojmljivu, romantičarski možda prenaglašenu, ali svakako uvjerljivu interpretaciju Beethovenove Pastoralne simfonije

U proteklom dvotjednom razdoblju vrijedi zabilježiti dva simfonijska koncerta održana dva dana zaredom u velikoj dvorani Lisinski. Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Mladena Tarbuka predstavio se najprije skladbama čeških majstora, koje se dosta rijetko mogu čuti na programima (predigra U prirodi, op. 91 Antonina Dvo#uáka, i suita iz opere Mudra lija Leoša Janačeka), nakon čega je slijedila simfonijska impresija za klavir i orkestar Noći u španjolskim vrtovima Manuela de Falle. Solist večeri bio je talijanski pijanist Andrea Padova, koji je jednostavnošću prirodnoga muzikaliteta tumačio divne de Falline impresionističke skice, građene na specifičnim ritmičkim i melodijskim osobinama andaluzijskog folklora. Premda pijanistički korektan, Andrea Padova nije uspio do kraja oduševiti muziciranjem, kojem je mjestimice ponestalo tonske rafiniranosti nužne za uvjerljivu interpretaciju de Fallina remek-djela. Dodatak fine male sonate Domenica Scarlattija zaokružio je njegov nastup pred zagrebačkom publikom.

Simfonijski orkestar HRT pokazao je trenutnu dobru formu u drugom dijelu koncerta izvođenjem Šeste simfonije (Pastoralne) Ludwiga van Beethovena. Mladenu Tarbuku mogla bi se zamjeriti ponešto preoštra tempa prvoga stavka, no svojim tumačenjem u cjelini on je pokazao mnogo muzikalnih rješenja, primjerice u ispjevanim melodijskim frazama stavka Na potoku, ili završnog Allegretta, koje je dirigirao mekom gestom, postigavši zavidnu agogičku fleksibilnost i lijepu punoću orkestralnoga zvuka. Simfonijski orkestar HRT zvučao je vrlo kompaktno i dobro izbalansirano, s odličnim solo instrumentalistima (isticale su se flauta i oboa) te gudačkom sekcijom na čelu s izvrsnim koncert-majstorom Tarasom Pečenyjem. Tarbuk je u cjelini ostavio dojmljivu, romantičarski možda prenaglašenu, ali svakako uvjerljivu interpretaciju Beethovenove Pastoralne simfonije.

Pomirba

Dan poslije, koncert Zagrebačke filharmonije ne bi bio ni upola toliko atraktivan, da izvedbom Sedme simfonije Dmitrija Šostakoviča nije ravnao Pavel Kogan. Između danas slavna glazbenog ravnatelja moskovskog Državnog simfonijskog orkestra i Filharmoničara iz Zagreba prije desetak godina prekinuti su dobri odnosi, pa je Kogan mjesto šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije, kao uostalom i drugi dirigenti poslije njega (Kazushi Ono, Alexander Rahbari, Frank Shipway) jednostavno napustio i otišao iz Zagreba. U međuvremenu je njegova dirigentska karijera prešla europske granice, pa je Kogan danas respektirano dirigentsko ime u mnogim glazbenim središtima Sjedinjenih Država i Kanade.

Manje je poznato da je glazbeničku djelatnost započeo kao violinist (on je sin legendarnoga Leonida Kogana), no dirigiranje je možda upravo iz tog razloga prevagnulo u njegovoj umjetničkoj karijeri. Ali njegova dirigentska ruka i dalje je ostala ruka guslača, što mu, s obzirom na dirigente bez te dimenzije, osigurava prisniji kontakt u radu s orkestrom. Istodobno, on se zna pokazati kao dirigent neukrotive, gotovo agresivne energije, oštar, neumoljiv i beskompromisan.

Šostakovičeva Sedma prava je simfonija za glazbenika njegova formata. Silna dramatičnost, velike gradacije, duboki kontrasti te čudesne glazbe, u neprekinutu se luku od sedamdesetak minuta trajanja izmjenjuju u potresnim međusobnim sučeljavanjima. Koganova vizija Lenjingradske ostvarena je velikim potezima i moćnim tenzijama zvuka upravo monumentalnom izražajnošću.

Angažiranost muziciranja

Potvrdilo se ponovno da kada dirigent Koganove energije stane pred Zagrebačku filharmoniju, ona je kadra reagirati već zaboravljenom angažiranošću i sabranošću muziciranja. Posebno su se isticali izvrsni koncert-majstor Orest Shourgot i moćna sekcija limenih puhača. Ukratko, ovom izvedbom Šostakovičeve Lenjingradske Pavel je Kogan, makar nakratko, vratio životni puls Zagrebačkoj filharmoniji. Publika ga je ispratila ovacijama jasno pokazavši koliko cijeni njegov povratak u Zagreb. Kogan je naime pozvan zbog neobične važnosti toga filharmonijskog koncerta posvećenog Lovri pl. Matačiću. Prije početka koncerta dodijeljena je nagrada za životno djelo koja nosi Matačićevo ime, a ustanovilo ju je Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika 1990. godine. Od tada se dodjeljuje bijenalno, a laureati je primaju upravo na svečanom koncertu u spomen Matačiću. Do sada su je dobili Boris Papandopulo, Ivo Maček, Milan Horvat, Jurica Murai, Ruža Pospiš-Baldani i Sena Jurinac, a ovogodišnji je dobitnik Berislav Klobučar. Klobučar je dirigent velike međunarodne karijere, koji se nakon punih pedeset godina izbivanja vratio u domovinu. O razlozima njegove tako duge odsutnosti nitko nije rekao ni riječi, pa ni on sam. Nakon što je strpljivo odslušao prigodni govor direktora Filharmonije Berislava Šipuša i vlastitu biografiju koju je pročitao predsjednik HDGU-a Mladen Janjanin, Klobučar je bez riječi sišao s pozornice i uputio se u gledalište, gdje je odslušao Šostakovičevu Lenjingradsku. Na svu sreću bio je to jedan od onih rijetkih nastupa Filharmoničara koji je dao naslutiti kakve bi sve mogućnosti Zagrebačka filharmonija mogla izvući iz vlastitih resursa, kada bi djelovala u sretnijim okolnostima.