Ptolomej u slavonskoj ravnici

Ptolomej u slavonskoj ravnici

Helena Sablić-Tomić i Goran Rem, Slavonski tekst hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

Dosadašnje problematiziranje književne Slavonije rezultiralo je, pokraj mnogih eseja, studija i članaka, i s nekoliko pokušaja njezina usustavljivanja, i to na leksikografskoj (J. Jakošić, Bio-bibliografija Slavonica, 1967-68), književnopovijesnoj (J. Forko, B. Vodnik), žanrovskoj (V. Rem: Slava Panonije) i nakladničkoj (Slavonica 1-000), a moglo bi se govoriti i o petoj razini uzme li u obzir i hrestomatija Slavonija — zavičajna čitanka Stanka Andrića.

S tim u vezi stječe se dojam kako je koncentracija slavonskih projekata unatrag posljednjih desetak godina — od Slavonike do Slavonskog ratnog pisma — s jedne strane su(prot)postavila slavonsko — hrvatsko, implicite zagrebačko — osječko, s druge pak ukazala na proces svojevrsne decentralizacije ili disperzije objektivno najjačega hrvatskoga nacionalnoga identiteta ili barem onoga što bismo mogli zvati njegovom općom percepcijom.

Sve to vjerojatno je ponukalo Gorana Rema da se u riječkoj »Fluminensii« 1999. javno zauzme Za novu povijest slavonske književnosti.

Prema tadašnjem Removu viđenju ta bi »nova povijest slavonske književnosti« imala pokazati »u prvom redu novo shvaćanje zavičajnosti« kao svojevrsne posljedice »neusklađenosti rubova i Centra«, u čemu bi ključnu ulogu imala »obnova strategije polisa«. Imajući u vidu hrvatsku književnu višejezičnost (kako onu na dijalektima tako i onu koja na latinskom, talijanskom, njemačkom i mađarskom jeziku) te »manjinske hrvatske korpuse« poput gradišćanskoga ili moliškoga, autor se pita nisu li »zalihe, koje se neotradicijski izlažu posve definirane, ’završene’«, a s njima i »ptolomejsko« viđenje nacionalne književnosti.

U toj slavonskoj književnosti pisanoj kao »sustavan pregled ukupnog korpusa« s »kombinacijom kronologije i interpretacije« Rem razabire »osjećaj graničarstva kao jedne od bitnih unutarkorpusnih tematskih odrednica«, a upućuje — poput nekih ranijih autora — i na varijante, tj. »podregionalne kulturne specifikacije« poput šokačke, cvelferijanske, slavonske pučke književnosti — jednako kao što je i njegovo slavonsko ratno pismo samo jedan od »potkorpusa slavonske književnosti«.

Vrijeme je pokazalo da Remov zagovor bijaše zapravo uvod u još jedan slavonistički projekt, ovaj put u ozbiljnije pospremanje književne Slavonije.

Za novu povijest slavonske književnosti

Naime, u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu usred ljeta 2003. pojavila se knjiga autorskoga tandema Helene Sablić-Tomić i Gorana Rema pod naslovom Slavonski tekst hrvatske književnosti kao dio njihova znanstvenoistraživačkoga projekta Povijest hrvatske književnosti u Slavoniji.

Razlažući u uvodu motive, metodologiju i ciljeve projekta, njezini autori ponešto — benešićevski kazano — »raspojasanim« metajezikom upućuju na prostorni, vremenski i poetički disperzivan karakter hrvatske književnosti, tj. na općepoznate činjenice o starome književnom jugu i okašnjelom sjeveru te o gradovima i regijama kao središtima u kojima se od vremena do vremena događaju književne »eksplozije« što na površinu izbacuju i autore i djela, dakako, ne uvijek i jednake sudbine. Njihova knjiga zato želi istražiti slavonski kulturni prostor, odrediti mu književni korpus od prvih poznatih zapisa do danas, ponovnim čitanjem podsjetiti na stara i otkriti nova imena te ih uključiti u književnopovijesni sustav koji baš zbog svojega korpusa zadobiva specifičan identitet unutar hrvatskoga i srednjoeuropskoga kulturnoga prostora.

Kad se piše o Slavoniji, treba razlikovati zemljopisni od kulturnog prostora, napominju autori, te upozoravaju da je ovaj drugi svakako širi od prvoga te prelazi u one zemljopisne prostore koji dotiču književnu Slavoniju. Arbitražni kriterij, međutim, bit će jezik, pa će korpus činiti »samo ona djela koja svoju elementarnu prostornost« ostvaruju kroz hrvatski jezik — čak i u slučajevima kada je riječ o polilingvalnim autorima kojima materinski jezik nije hrvatski, ali su im djela objavljena na hrvatskome.

Sljedeći je problem pitanje naziva književnosti u Slavoniji. Iako praksa upućuje na dva najčešća pojma — slavonska književnost i književnost Slavonije, autori svojom knjigom »ne žele odvajati taj korpus od matice hrvatske književnosti«, ali jednako tako ne žele »skretati u apologiju ili pak kritiku provincije«, svrha im je »govoriti o kontinuitetu književnosti u Slavoniji«, dakako, one koja je pisana hrvatskim jezikom, pa otuda naslov slavonski tekst hrvatske književnosti.

Što se motiva tiče, knjiga nije proizišla samo iz intimne vezanosti uz prostor, već i iz profesionalnih razloga, tj. iz čitanja književnopovijesnih priloga (od Josipa Jakošića do Milovana Tatarina), što ih je pak uvjerilo da ta ista književnost još nije usustavljena, prema tome niti stekla svijest o svojem kontinuitetu.

Autori imaju i drugi važan cilj, a to je »uočiti što se događa u paralelnim dubljim slojevima, u dubinskoj strukturi ovoga prostora, odnosno pokušati ostale autore katalogizirati i interpretacijskim čitanjima ponekoga dovesti do točke eksplozije«, tj. — ako dobro shvaćam, nametnuti ih kao književno važne činjenice koje bi nama današnjima imala reći nešto što onima prije nas nisu mogli.

Nakon što je korpus »iščitan i analiziran«, autori ga razvrstavaju u četiri skupine, ovisno da li je pisac Slavonac i rođenjem i karijerom, samo rođenjem, ili samo karijerom ili pak ništa od toga, ali o Slavoniji piše ili u njoj objavljuje, što ipak nije dovoljno da u korpus i uđe.

U tome (dubinskome) smislu naši autori »hrvatski književni sustav u Slavoniji vide kao strukturu sastavljenu od nekoliko ’fenomena’ — pismenosti, žanra, tema i stila, koji će im poslužiti da izdvoje »četiri književnopovijesne strategije«, odnosno potkorpusa iliti modela:

Prvi je Slavonski tekst od početaka pismenosti do romantizma ili ono što se tradicionalno nazivalo slavonskom književnošću s pripadajućim formacijama i žanrovima.

Drugo razdoblje autori nazivaju Slavonija u književnosti, a traje od 19. stoljeća pa do sredine dvadesetoga, tj. 1950. godine, a karakterizira ga »sveprisutnost jakoga slavonskog tematsko-stilskoga kompleksa« načelno svedena na troje: temu, subjekt i stil.

Kao zasebne autori izdvajaju još dva potkorpusa, odnosno modela. Prvi čine književna djela s graničarskom tematikom specifičnom za prostor slavonske Vojne krajine, otprije poznat pod imenom ratničke književnosti 18. stoljeća, vezane uz sukobe s Turcima, no, isti je prostor na ratni način progovorio i tristo godina nakon Turaka, što će reći da s Turcima nije prestala. Drugi pak čine djela sa šokačkom problematikom vezanom uz tradicionalna obilježja specifične skupine nazvane Šokci, i upravo taj model, ističu autori, tipično je slavonski.

Treće, permutirano drugo je razdoblje, Književnost u Slavoniji, počinje s Lirskim minijaturama Vladimira Rema 1951. i traje sve do kraja 20. stoljeća, a u njemu sve one tematske i stilske značajke, koje su ranije bile jake, sada slabe, te ulaze u sustav suvremene hrvatske književnosti koji ih i ovjerava. Tako je spomenuti Rem »protokrugovaš«, Valentin Benošić razlogaš, Milivoj Polić i Saša Benček konkretisti, a Delimir Rešicki »najistaknutiji hrvatski postmoderni pjesnik«.

Napokon, posljednji potkorpus iliti model bio bi slavonsko ratno pismo od 1991. do 1994. sa svim onim obilježjima kako ih je ranije eksplicirao njegov promotor Goran Rem, s »jakim identitetnim tragovima ratne hrvatsko-slavonske zbilje«, kao što je to u prozi Davora Špišića ili u poeziji Delimira Rešickoga.

»Strategija polisa«

Nakon autora, tema i stila te njihova književnopovijesnoga razvrstavanja, sada se u igru uvlači ono što je Goran Rem 1999. nazvao »strategijom polisa«, a otac mu Vladimir bio na svoj način već iskušao u Slavi Panonije.

Pozivajući se, naime, »na gotovo tisućljetnu kulturnu dinamiku slavonskih gradova« (sic!), po analogiji s gradovima južne Hrvatske i njihovoj ulozi u književnosti, našim se autorima čini kako su i slavonski gradovi prošloga desetljeća »doživjeli kulturno-energetsku renesansu koju tijekom književne povijesti nisu imali, postavši na taj način zrcalni odraz renesansnog stanja dalmatinskih gradova s početka drugog tisućljeća«.

»Strategiju polisa« autori su primijenili u interpretacijskom dijelu svoje knjige unutar periodizacijski već naznačena četiri poglavlja sa svim onim najavljenim »konkretizacijama dubinske strukture« — od žanrovskih do tematsko-stilskih. Pripomenuše kako će unutar navedene razdiobe (ipak!) slijediti poetičke odrednice razdoblja hrvatske književnosti, drugim riječima poetički se sustav slavonske književnosti provjerava i potvrđuje odozgo, iz sustava nacionalne književnosti, a ne odozdo, iz regionalne, čime se štiti i čuva obostrana im inherentnost.

(Usprkos, moram priznati, mojoj priželjkivanoj i s obzirom na sve što je knjizi prethodilo, i očekivanoj subverzivnosti, tj. inovativnosti!) Kulturne skice svakoga grada (Ilok-Vukovar, Vinkovci-Županja, Osijek, Đakovo, Slavonski Brod, Nova Gradiška, Požega... no, bez npr. Virovitice?!), prati i popis djelatnih i eksplozivno potentnih autora da se nađu budućim povjesničarima književnosti. Razlog za njihovo usustavljivanje, dakle, leži u budućnosti, pa se stječe dojam kako je knjiga nastala s isključivom svrhom da pospremi što više autora, pa će mnogi biti zatečeni kada se nađu (prvi je moja malenkost!), po istoj logici ništa manje iznenađeni oni koji se ne nađu, a ni jednih niti drugih nije malo.

Osim budućim povjesničarima autori svoj pregled iliti »sinoptičku kartu slavonskog književnog prostora« namjenjuju napokon svima »koji žele na jednome mjestu pročitati sustavan popis autora s pripadajućim im djelima«. Taj aspekt knjige leksikonski je, i da su se autori za početak svojega znanstvenoistraživačkoga projekta Povijest hrvatske književnosti u Slavoniji odlučili napraviti samo — leksikon slavonske književnosti, ili hrvatske slavonske književnosti, ili hrvatske književnosti u Slavoniji ili književne Slavonije ili... itd. — bilo bi već dovoljno.

I da zaključim!

Novi regionalizam?

Osim usustavljivanja, dosad najpotpunijega, što je najveća odlika ove slavonske knjige, u njoj se krije još jedna, ma koliko zapretena inicijacija, a koju je prije četiri godine Goran Rem metaforično nazvao ptolomejskim čitanjem hrvatske književnosti. Drugim riječima, ako hrvatsku književnost ne čitamo kao ravnu ploču, onda je i slavonska književnost uvijek postojala, kao i kajkavska, kao dubrovačka ili požeška itd. i to što je slavonska ili panonska, ili podunavska, čak i kada je mađarska, ili njemačka, ili srpska — ne znači da je zato manje hrvatska.

Zanimanje za književnu Slavoniju sui generis, potencirano upravo posljednjih desetak i više godina, umalo je kulminiralo knjigom dvoje osječkih kolega kroatista. Jer njihova knjiga mnogo govori i o nekim drugim strategijama, ne samo o onima unutar književne znanosti, nego jednako tako, ako ne i više, o onima unutar hrvatskoga identiteta i naše percepcije toga istog identiteta.

Ukratko, čini se da smo na pragu, ricoeurovski rečeno, reidentifikacije toga identiteta, kulturalno gledano upravo unutar jedne nove, postmodernističke paradigme, a povijesno gledano unutar procesa konačnoga zadobivanja punoga nacionalnog identiteta stjecanjem 1990. i političke suverenosti, što je možda signal kolektivnoga izlaska iz zagrljaja povijesti.

Napokon, i jedno i drugo u sferi je kontroverznih globalizacijskih trendova, na koje je možda baš novi regionalizam pravi odgovor.

Vinko Brešić