Protiv kemijanja

Dosta nam je negativne selekcije. Zbog nje će ova zemlja propasti!

U posljednje vrijeme svjedoci smo nevjerojatne euroneuroze koja drma našom zemljom. Hoćemo li i kada ćemo u Europu, ma što to značilo, pitaju se kumice na placu, intelektualci, manjine, djeca, a upinje se i trudi oko toga svesrdno naša diplomacija.

Svojevrsnu inačicu tom pitanju svih pitanja suvremene Hrvatske, kad je Sveučilište u pitanju (bolje reći — sva hrvatska Sveučilišta) predstavlja takozvana Bolonjska deklaracija. Ukratko, to je dokument koji kani standardizirati obrazovanje u Europi kako bi protočnost akademskih subjekata bila što živahnija i produktivnija, a sveukupni obrazovno-radni sustav Staroga kontinenta što komplementarniji u ganutljivoj čežnji da se koliko-toliko konkurira zastrašujućoj Americi.

Dileme oko preustroja obrazovnoga sustava zapljusnule su tako i moju Akademiju likovnih umjetnosti i smočile malo i naš Odsjek za animirani film.

Kako danas ni krumpire ne možeš saditi ako se ne obrazuješ, a nekmoli sudjelovati u sofisticirano okrutnoj medijskoj sceni, ovu temu držim prevažnom. Dajem joj prednost pred svim recenzijama recentne produkcije, teoretskim promišljanjima i razglabanjima.

Kritična masa mislećih ljudi

Naime, naša je zemlja u svojevrsnoj apsurdnoj situaciji. Imamo više od tri stotine tisuća nezaposlenih, a kad trebaš obaviti iole kvalitetniji posao, dobra radnika ili stručnjaka ne možeš naći ni Diogenovom lampom. Dakle, naši nezaposleni su krivi nezaposleni, nama zapravo beznadno treba radne snage, u prvom redu intelektualne.

Tek u posjetima glasovitim korejskim studijima animacije (koji proizvode stotine cjelovečernjih animiranih filmova i serija godišnje) naučio sam da smisao pravog obrazovanja nije samo u tome da pripremiš mladog čovjeka na tržišnu utakmicu u kojoj će on naći svoje mjesto pod dioničkim suncem, nego da obrazuješ takvu kreativno-intelektualnu elitu koja će sama kreirati tržište! I onda na njemu imati monopol, ili u najmanju ruku bolju startnu poziciju.

Ali, jao, koliko smo mi daleko od te nakane!

U uputama našega Sveučilišta za primjenu Bolonjske deklaracije piše da se treba misliti na potraživanje tržišta! Majko moja... Ako će naš obrazovni sustav slijediti stanje na našem tržištu, onda nam on uopće i ne treba, zapravo zato i jesmo u tako besmislenoj obrazovno-zaposleničkoj situaciji. Baš obratno: nama obrazovanje treba kako bismo stvorili kritičnu masu mislećih ljudi koji će nas podučiti tržištu, koji će ga kreirati i generirati.

Stoga je doista obrazovanje za Hrvatsku od sudbinske važnosti.

A pogotovo je nenadoknadivo obrazovanje umjetnika i općenito kreativno mislećih mladaca.

Negativna selekcija

Eto, baš se tu krije nova opasnost. Naime, ponuđeni sustav nudi shemu tri godine dodiplomskog, a dvije godine diplomskog i tri godine poslijediplomskog. Apsolutno podupirem produljivanje akademskog obrazovanja, no argumenti unutar onoga tri plus dva kriju u sebi opake dubioze.

Naime, nedovoljno dobri i talentirani nakon tri godine dobili bi nekakav papir i bili bi upućeni na tržište rada (moš‘ mislit, jedva ih čeka!), a oni najbolji produljili bi dalje. Teoretski to izgleda korektno, no raščeprkajmo stvar. Nedovoljno talentiran, ili naprosto loš student slikarstva nakon tri godine dobit će svjedodžbu soboslikara, a nikakav student animacije svjedodžbu fazera.

Istina uvijek će biti studenata koji nisu zaslužili studij, i tržište će valjda trebati soboslikare i fazere, ali ako ono treba te ljude, treba jasno reći: Akademija je pogrešna adresa gdje ih valja tražiti.

Hoće li nedovoljno dobri akademci što se školuju za vojne pilote, po istoj logici, dobiti svjedodžbu vozača tramvaja?

Dosta nam je negativne selekcije. Zbog nje će ova zemlja propasti! Naš visokoškolski sustav treba mlade fanatike i idealiste. Hrvatska sebi jednostavno ne može dopustiti loše studente. Oni koji kane loše studirati ili su nedostojni (ruku na srce prosječnih) planova i programa, nemaju što tražiti na Sveučilištu.

Inače, ni našoj animaciji (a o njoj je ovdje, ako ste se možda zanijeli, riječ) ni alkemija neće pomoći, a kamoli kemijanje.