Procesi nacionalnih oblikovanja

Procesi nacionalnih oblikovanja

Konrad Clewing, Staatlichkeit und nationale Identitätsbildung, naklada R. Oldenbourg, München, 2001.

Hrvati su se u prošlosti često s pravom bojali kad su se strani povjesničari bavili samo jednom od njihovih pokrajina, jer je to nerijetko bilo u funkciji ignoriranja ili osporavanja cjelovitosti hrvatskih zemalja. Posebice se to odnosilo na Dalmaciju, za kojom su posezali susjedni Talijani, ali i udaljeni Srbijanci. No otkako je Hrvatska postala samostalna, posebno bavljenje Dalmacijom stranih autora više nije opasno, jer je svakomu napokon jasno da je ona neraskidiv dio Republike Hrvatske, premda ima još nekih pojedinaca koji osporavaju njezinu hrvatsku prošlost.

Ovo nekoliko riječi bilo je potrebno napisati da bi se upozorilo domaću čitateljsku publiku kako je porast zainteresiranosti za Dalmaciju, primjerice u njemačkoj historiografiji, pozitivno i onda kad se rezultati tih radova uvijek ne pokrivaju s odgovarajućim stereotipima u hrvatskoj povjesnici. To u priličnoj mjeri vrijedi za knjigu mladoga njemačkog povjesničara s Instituta za jugoistočnu Europu u Münchenu dr. Konrada Clewinga Staatlichkeit und nationale Identitätsbildung (Državnost i oblikovanje nacionalnih identiteta), naklada R. Oldenbourg, München, 2001. To je druga povijesna knjiga o Dalmaciji u posljednjih nekoliko godina nakon studije dr. Aleksandra Jakira Dalmatien zwischen den Weltkriegen (Dalmacija između dva svjetska rata), ista naklada 1999.

Rekli bismo tipično njemačkom temeljitošću Clewing nas najprije upoznaje s tezama, pojmovima i načinom prilaženja svojoj tematici, a to su politička, gospodarska, narodnosna i kulturna zbivanja u Dalmaciji u godinama oko burne godine 1848. Kako piše Tomislav Cipek recenzirajući Clewingovu knjigu u Političkoj misli, br. 2, 2003, to je postupak »...još neuvriježen u hrvatskoj historiografiji...«, što je zaista velik kompliment, jer autor je ipak stranac koji je morao uložiti mnogo više truda pri upoznavanju naše literature o svom predmetu proučavanja nego tomu vični domaći povjesničari.

Njemački se autor upustio u pustolovinu upoznavanja Dalmacije kao austrijske Krunovine u godini 1848, koja je bila prijelomna u novijoj hrvatskoj povijesti. No nije se ograničio na tu revolucionarnu godinu, nego je proučavao prilike na jugu Hrvatske nekoliko godina prije i poslije burne godine kako bi što temeljitije ocijenio politička i ina previranja koja su kulminirala u toj godini. U hrvatskoj povjesnici postoji konsenzus glede mišljenja da se stara Austrija naveliko služila policijskim mjerama kako bi prekinula sva politička i revolucionarna gibanja u Dalmaciji godine 1848, no Clewing to relativizira dokumentarnom tvrdnjom da austrijska država ipak nije tako snažno zahvaćala u život pretežitoga dijela pučanstva, koristeći se s onoliko pritisaka koliko je bilo potrebno za kontroliranje, ali ne i gušenje društvenih gibanja. Upravo u to doba ilirizam je u banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji snažnije povezao te dvije naše pokrajine, što je prema Clewingu bio početak integriranja Dalmacije u općehrvatsku povezanost. U opisu oblikovanja prilično tanke javnosti u uvjetima revolucije u godinama 1848. i 1849. Clewing unosi novitet u tumačenju nacionalnih usmjerenja u Dalmaciji toga doba, kojih je, po njemu, bilo pet. Pri tome njemački autor nastoji definirati što je to nacija, svjestan činjenice da tih definicija ima toliko koliko i knjiga u kojima je o tome riječ. On se priklanja definiciji nacije kao moderne zajednice zasnovane na zajedništvu kulture, a to u slučaju Dalmacije nije bilo tako jer zbog nepostojanja političkih i duhovnih okolnosti još u njoj nije došlo do oblikovanja hrvatske nacije kao zajednice ravnopravnih građana. Prema Aleksandru Jakiru hrvatska nacija u Dalmaciji konačno se oblikovala tek nakon pobjede HSS-a na izborima u prvoj Jugoslaviji. Možemo pretpostaviti da o tome postoje različita mišljenja u hrvatskoj historiografiji.

Čak pet nacionalnih opcija

U hrvatskoj povjesnici obično se mislilo da su u Dalmaciji u 19. stoljeću postojale tri nacionalne opcije: hrvatska, srpska i protalijanska (autonomaška). No Konrad Clewing tim dodaje još dvije. Po njemu, u Dalmaciji su postojale osim hrvatske i srpske nacionalne skupine još i južnoslaveni-ilirci, slavodalmatinci i italodalmatinci. Slavodalmatinci su u revolucionarnoj 1848. izrazito prevladavali u tadašnjoj dalmatinskoj javnosti. Italodalmatinci su u stručnoj literaturi često bili krivo prikazivani kao Slaveni podrijetlom, a kulturom Talijani, a u zbilji su, kako piše Clewing, bili kliconoše stvaranja posve talijanskog identiteta, no brojčano su bili vrlo maleni u usporedbi s Hrvatima, ali i ostalim etničkim skupinama.

Prema Conradu italodalmatinci nisu bili samo tanak sloj doseljenika iz Italije i domaćih plemića, nego je među njima bilo i tzv. običnih ljudi. U razdoblju koje je autor proučavao taj je sloj prevladavao samo u Zadru, dok je u Splitu bio u uzmicanju, a u ostalim gradskim općinama tek u simboličnom broju.

Za razliku od mišljenja u hrvatskoj povjesnici da je K. u K. Monarhija protežirala Talijane (autonomaše) i talijanski jezik na štetu hrvatstva, Clewing zastupa mišljenje da se austrijska uprava koristila talijanskim (ali djelomično i hrvatskim) ponajprije iz praktičnih razloga te da je tek poslije shvatila kako to ima i politički aspekt na štetu Monarhije, jer su dalmatinski Hrvati i Srbi vidjeli u tome diskriminaciju svoga jezika, koji je bio u uporabi samo gdje je to bilo neizbježno.

Zajedništvo zbog vanjskih pritisaka

Već za razdoblje koje je proučavao Konrad Clewing autor je uočio da je zajedništvo Hrvata i Srba u Dalmaciji bilo ostvareno samo zbog vanjskih pritisaka, zbog zajedničkih protivnika, talijanstva i bečkoga centralizma, dok su konačni nacionalni ciljevi Hrvata i Srba uvijek bili dijametralno suprotni. Vodeći ljudi dalmatinskih Hrvata i Srba usmjeravali su političko i prosvjetiteljsko djelovanje isključivo na svoje sunarodnjake. Politizacijom Dalmacije hrvatsko-srpski sukobi izbili su oštro u javnosti, posebice nakon što je Austro-Ugarska zaposjela Bosnu i Hercegovinu.

Zanimljivo je da autor prihvaća uobičajeno mišljenje koje prevladava u Hrvatskoj, naime da je Austrija s jedne strane zapustila Dalmaciju, a s druge strane da sve što je vrijedno u Dalmaciji potječe iz njezina doba. Prema Clewingu, Beč nije vodio posve specifičnu politiku prema svojoj dalmatinskoj Krunovini, nego se u administraciji koristio istim sredstvima koja su vrijedila za cijelu Monarhiju. Austrija je Dalmaciji donijela stanovit napredak, primjerice, glede uredne državne uprave i pravne države, ali nije Dalmatincima dala priliku da iskoriste specifične prednosti, pa se može reći da je Dalmacija profitirala od Austrije, ali i da ju je Austrija zapustila. Drugo je bilo sve očitije kako se približavao kraj dvojne Monarhije.

Clewing je vrlo jasno opisao odmicanje dalmatinskoga srpstva od zajedničkoga hrvatsko-srpskog ilirstva, pa to dokumentira nizom proklamacija vodećih Srba u južnohrvatskoj pokrajini. Te su proklamacije toliko svježe da su mogle biti uporabljene i za pobunu kninskih Srba (a to je programatski predgovor izdavača Srbsko-dalmatinskog magazina 1848. Đorđa Nikolajevića, datirana na Dan sv. Đorđa). Na kraju nacionalnih odlučivanja u Dalmaciji ostala su samo hrvatska, srpska i talijanska nacija: hrvatska u velikoj većini, srpska u prilično velikom broju (pri kraju Austro-Ugarske u Dalmaciji je bilo oko 17 posto Srba, ali pokrajina je tada bila veća za Boku kotorsku) i talijanska posve neznatna. Broj katolika Srba bio je zanemariv, baš kao i Hrvata pravoslavaca.

Važnost Clewingove knjige ponajprije je u tome što je on svojom argumentacijom dokazao kako su morale nestati sve nacionalne opcije u Dalmaciji, osim hrvatske i srpske, jer jednostavno nisu imale oslonca u etničkoj zbilji. I slavodalmatinstvo moralo je izgubiti bitku s hrvatstvom zbog snažne želje svih Hrvata za ujedinjenjem Trojednice. Dalmatinstvo kao nacija nije se moglo razviti unatoč geografskoj izoliranosti pokrajine i njezinim slabim vezama s Banskom Hrvatskom. Propao je i pokušaj slavodalmatinaca da se priljube uz domaće Talijane u nekakvu nacionalnu zajednicu, jer jezici su, uz vjeru, bili odlučni za stvaranje nacija ne samo u Dalmaciji nego i na cijelom slavenskom jugu. Ni italodalmatinstvo nije bilo uspješno, iako se većina italodalmatinaca protivila ujedinjenju pokrajine s Italijom, ali i s Banskom Hrvatskom. Zbog toga su italodalmatinci na kraju spali na minijaturnu nacionalnu manjinu, premda je autonomaša bilo više nego njih, jer su i neki slavodalmatinci zagovarali talijanstvo Dalmacije. Ono pak nije moglo biti ostvareno jer ih je naprosto bilo premalo. Ni jugoslavenstvo u Dalmaciji, premda najsnažnije u usporedbi s ostalim hrvatskim pokrajinama, nije se moglo pretvoriti u naciju, jer su ga u tome pretekli hrvatstvo i srpstvo.

U Clewingovoj knjizi odlično se prikazuju zamršeni procesi nacionalnih oblikovanja u Dalmaciji i ruše neke u hrvatskoj povjesnici drage predodžbe. Po njemu, napose u godinama oko 1848, sve je u toj austrijskoj pokrajini bilo zamršenije nego što mi Hrvati nalazimo u svojim, barem školskim knjigama.

Gojko Borić