Popunjavanje leksičkih praznina

Popunjavanje leksičkih praznina

Milan Žegarac Peharnik, Mali tematski rječnik samoborskoga kajkavskog govora, Samoborfest, Samobor, 2003.

Samoborski je govor dobio svoj rječnik. Mali tematski rječnik samoborskoga kajkavskog govora autora Milana Žegarca Peharnika izašao je prošle godine u nakladi Samoborfesta pod uredništvom Roberta Škiljana, a posvećen je sedamstošezdesetoj obljetnici povelje Bele IV. gradu Samoboru. Autor rječnika rođen je u Samoboru i voditelj je književnoga odjela Matice hrvatske u Samoboru. Rječnik je plod njegova tridesetogodišnjega proučavanja samoborske pisane riječi i običaja, nastao većim dijelom na temelju građe što ju je svojedobno prikupio Milan Lang (1863-1953), a manjim dijelom na temelju vlastite građe prikupljene na terenskim istraživanjima. Iako se po rječničkom fondu i leksikografskoj obradi ovo djelo ne može uspoređivati s dosadašnjim rječnicima Franje Hrga, Rječnikom ivanečkog govora (1996), Rječnikom Gole (1997) Ivana Večenaja i Mije Lončarića i Rječnikom varaždinskoga govora (2002) Tomislava Lipljina, svakako je respektabilan u okviru kajkavske i, uopće, hrvatske leksikografije.

Deset poglavlja

Rječnik je sadržajno podijeljen u deset poglavlja od kojih je u prvom poglavlju navedena povelja kralja Bele IV. Samoboru iz 1242. godine u prijevodu Emila Laszowskoga. Slijedi predgovor u kojem autor ukazuje na probleme s akcentuacijom u samoborskome govoru. Autor je pri naglašavanju zadržao naglasni tip mlađega postanka zbog procesa urbanizacije kojemu je izložen samoborski govor. U trećem poglavlju autor govori o kulturno-povijesnoj baštini Samobora, o školstvu i pismenosti, iznoseći pregled rukopisne i tiskane građe. Posebno poglavlje čini Šojatov rad iz 1973. godine, Samoborski tip govora, u kojemu autor pokazuje da samoborski govor pripada kajkavskoj grupi govora koji čuvaju starije akcenatske osobine, a fonetski ga karakterizira glas e na mjestu nekadašnjega jata i poluglasa.

Autor napominje da su imenske riječi navedene u osnovnom obliku nominativa jednine, potom slijedi nastavak u genitivu jednine i gramatička oznaka roda, i konačno, značenje riječi, npr. zlamXnka, -e f. znamenka, madež. Glagoli se nalaze u infinitivu s prezentskim nastavkom prvoga lica jednine i oznakom glagolskoga vida, npr. fşriti, -im impf. Uz standardnu istoznačnicu svaka je riječ oprimjerena rečenicom iz samoborske kajkavštine, npr. NX znam kFm sem Ffpuc ’nakit’ dęla. Tâj vXš trXba dćbro ožmkkat ’ocijediti’. Notirane su i dublete, npr. peglâjzl / peglFjz, -a m. glačalo. U navedenim živopisnim primjerima zrcali se duh vremena, prirode, duhovne i materijalne kulture i običaja stanovnika samoborskoga kraja. Prozodijski je sustav govora tronaglasan. Srednje palatalne afrikate bilježene su grafemima č i đ, a samoglasnici bez oznaka zatvorenosti i otvorenosti, dakle, iz tehničkih razloga nije provedena stručna dijalektološka fonetska transkripcija.

U šestome poglavlju slijedi tematski rječnik u kojemu su prikupljene riječi razvrstane u tematske grozdove: Neki toponimi u samoborskom kraju, Vrijeme, Biljke, Uzgojeno bilje i povrće, Obrađivanje zemlje, Tlo, Oruđe, Domaće životinje po starosti, Životinje, zvijeri, divljač, Ptice, Ribe, Gmazovi i vodozemci, Insekti, Kuća, domaćinstvo, Kućni poslovi, Hrana i posuđe, Piće, Zanati, Tjelesne oznake i mane, Bolesti i ozljede, Odjevni predmeti, Nakit, Stari novac, Stare mjere za dužinu i površinu, Mjere za težinu i volumen, Vjerski život, Rod, Rodbina, Instrumenti, sviranje, Likovi iz narodnih pripovijesti, legendi i viđenja, Gatanje, proricanje, Opći pojmovi i Fraze i poslovice.

Dragocjen prinos slici kajkavskog narječja

Fraze i poslovice nisu akcentuirane, jer su većim dijelom preuzete iz Langova djela, npr. Bola je vuš na zel’ju, neg nikakvo meso! Bolja je uš na zelju, nego nikakvo meso (Bolje je malo, nego ništa.); Frajla na starih petah. Gospođica na starim petama. (Kad se starija žena oblači ili ponaša kao djevojka.). Posebnu oznaku nose poslovice, koje se i danas čuju od izvornih govornika i fraze koje Lang nije zabilježio, a prikupljene su od izvornih govornika.

Radi olakšanoga služenja rječnikom primjeri su poredani abecednim slijedom u malome abecednom rječniku. Na kraju je dodana literatura, bilješke i karta hrvatskih kajkavskih akcenatskih tipova, koja je prilog Ivšićevoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca.

U naslovu pridjevom »mali« autor daje poticaj za izradu opsežnijega rječnika i ujedno daje do znanja da njegova namjera nije bila pružiti dijalektološku leksikografsku građu s fonetsko-fonološkim obilježjima riječi, nego prikupljene riječi svrstati u tematske cjeline. Time je dobiven priručnik kojim su popunjene brojne leksičke praznine i koji pomaže nastavnicima u Samoboru i okolici u njegovanju zavičajnoga kajkavskog idioma. Zbog slabe istraženosti kajkavskih govora, a posebno zbog nedostatka dijalektoloških prikaza govora urbanih sredina ovaj je rječnik dragocjeni prinos cjelokupnoj slici kajkavskoga narječja, što je potvrdio i Alojz Jembrih u završnom poglavlju rječnika. Osim u zavičajnoj nastavi na kajkavskome govornom području, ova bi knjiga mogla poslužiti pri izradi toponomastičkoga ili, pak, frazeološkoga rječnika kajkavskoga govora, skupine govora ili dijalekta. Posebnu semantičku pozornost zavrjeđuju tematski grozdovi, posebno relevantni u okviru leksikografije. Najveća je vrijednost rječnika u tome što daje sliku autentičnosti samoborskoga kajkavskog govora koji se danas gubi.

Martina Kuzmić