Pola stoljeća magije

Pola stoljeća magije

Pariz je bio posljednja važna postaja trijumfalnoga puta Marije Callas na operni Olimp. Došao je, doduše, kad više nije bila posve na vrhuncu i kad je taj veličanstven glas počeo pokazivati tragove umora. Ali, njezin je nastup bio i ostao jedan od onih neponovljivih trenutaka u povijesti glazbene reprodukcije kad je svatko svjestan da prisustvuje iznimnom događaju, velikom i nezaboravnom umjetničkom činu. Maria Callas ni u svojim najslavnijim danima nije uvijek bila pjevački savršena, ali je bila neponovljiva u snazi izraza i umijeću interpretacije. Veličinu njezine umjetnosti nije mogao umanjiti poneki nelijep, s naporom otpjevan ton. Tako je to bilo i na koncertu 19. prosinca 1958. u pariškoj Operi. Raskošni Palais Garnier dočekao ju je slavljem kakvo se teško ponavlja. Televizijski prijenos očekivao se diljem svijeta kao prvorazredan događaj. Vidjeti, a ne samo čuti Mariju Callas, bio je san svakoga ljubitelja opere. Tako je to bilo i u Zagrebu, gdje se okupljalo ispred malobrojnih televizijskih ekrana da bi se danima poslije pričalo o velikoj divi.

Prošlo je od tada gotovo pola stoljeća, a magija njezine umjetnosti ne prestaje. Ona savršeno vlada scenskim umijećem i kada koncertno izvodi tri arije, a kamoli kada se u drugome činu Toske nađe u svojemu elementu, na pozornici, i to s Titom Gobbijem. Bio je to njihov prvi susret u Toski, i ne dokraja razrađen, ali, je li se ikada u toj Puccinijevoj operi našlo dvoje protagonista koji tako savršeno uvjerljivo, bogato u najsitnijim pojedinostima, reagiraju jedno na drugo? Maria Callas godinu 1958. počela je skandalom u Rimskoj operi, kad je prekinula predstavu Norme nakon prvoga čina jer je ostala bez glasa. Postala je jednom od najsjajnijih dama visokog društva, a to potvrđuje i ovaj njezin besprijekorno elegantan nastup. Nenametljivo suverena, suzdržanih kretnji izražajnih ruku, isključivo licem i glasom, uvjerila nas je u životnost triju koncertnih heroina, kojima je, kao uvijek, podarila čitavu sebe. Uz ne osobitu pomoć dirigenta Georgesa Sebastiana, zbora u Normi i Trubaduru (čiji je nastup mjestimice bio nedopustivo loš) i nedovoljno pripremljena orkestra pariške Opere uvjerljivo nam je glasom dočarala maestoznu druidsku svećenicu, očaj u dugim belkantističkim lukovima Verdijeve Leonore te šarm i odlučnost Rosine iz Seviljskog brijača.

Autentičnost i uzbuđenje trenutka

U drugome, scenskom, dijelu koncerta prikazala je glasom i glumom Toskinu ljubav, ljubomoru, strah, molbu i prezir. Izvrsno otpjevana cavatina Rosine s nekim novim ukrasima školski je primjer pristupa interpretaciji, poučak kako dati smisao glazbi, a ne zadržati se isključivo na tehnički virtuoznu pjevanju, što redovito čine manje nadarene umjetnice. U nje svaka koloratura, svaka nota, ima smisao i značenje. Kakva je šteta da je tako malo videozapisa ostalo od te veličanstvene umjetnice! Jer nju zaista treba i slušati i gledati. Treba upamtiti ne samo svaku infleksiju njezina glasa, koji svakomu liku daje njegovu boju i tako ocrtava karakter, nego i svaki izraz lica, pogled njezinih velikih očiju, svaki pokret (i kad odlučnom, ali suzdržanom gestom zaustavlja zbor koji je prerano upao).

Snimka je vizualno atraktivna i zbog toga jer sadrži najave prizora, što joj daje veću autentičnost, pridonosi uzbuđenju trenutka i pojačava pozornost. Za današnje je pojmove pozornica u Toski zastarjela, a partneri dvoje opernih kolosa, uključujući i poznatoga francuskog tenora Alberta Lancea, podrijetlom Australijanca, kao Cavaradossija prilično su blijedi. Ton je, uzevši u obzir vrijeme nastanka, vrlo solidno snimljen. Ljubitelji i poštovatelji Marije Callas, i ne samo oni, ne bi smjeli propustiti ovaj rijedak i vrijedan dokument.

Marija Barbieri