Okolica u središtu

Okolica u središtu

Odjel za povijest Matice hrvatske 18. veljače predstavio je knjigu Lelje Dobronić Stari vijenac sela oko Zagreba.

Pročelnik Odjela Gjuro Vidmarović autoricu je nazvao jednom od najuglednijih hrvatskih povjesničarki, koja je u svoja znanstvena istraživanje utkala sebe, pogotovo u istraživanja povijesti Zagreba. Urednica knjige Nada Premerl u ime Muzeja grada Zagreba, izdavača knjige, govoreći o autorici istaknula je njezinih dvadesetak objavljenih knjiga i brojne radove koji su postali nezaobilazan priručnik stručnjacima, ali i šire, posebno Zagrepčanima koji u njima pronalaze uvijek nove spoznaje. Rad joj karakterizira raznovrsnost i bogatstvo tema kojima pristupa. U posljednjoj knjizi, Stari vijenac sela oko Zagreba, autorica obrađuje, na temelju primarnih izvora, sela koja su nekada okruživala Zagreb, nastala su uglavnom u 13. i 14. stoljeću, a danas je većina njih sačuvana tek u toponimima ili imenima ulica, kao jedinim tragovima. Kao važan prilog knjizi ističe karte koje prikazuju situaciju nekada i danas te više od stotinu ilustracija koje pridonose atraktivnosti knjige, kao i grafičko oblikovanje, te dodaje kako vjeruje da će knjiga svakoga čitatelja obogatiti novim spoznajama, ali i biti poticaj za dalja istraživanja.

Govoreći o knjizi Ivan Mirnik istaknuo je kako ona svojim sadržajem vodi u davna vremena srednjega vijeka, u povijest malih mjesta i malih ljudi, daje sliku života ondašnjih ljudi, bez ijedne suvišne riječi, pa se čita s veseljem i zanimanjem. Okupiti sva ta sela na jednom mjestu nije bio nimalo lak posao, pogotovo kada se zna da većina njih danas više i ne postoji, istaknuo je Mirnik.

Autorica Lelja Dobronić na kraju se zahvalila svima koji su pomogli u nastanku knjige, napominjući kako joj je poticaj za pisanje bila činjenica što se većina istraživača do sada ograničavala na urbane jezgre, dok je malo onih koji su proučavali okolicu gradova.

Odjel za književnost MH

Ozbiljno nije dosadno

Odjel za književnost Matice hrvatske u sklopu ciklusa Kako čitati hrvatsku književnost (i zašto) organizirao je 18. veljače predavanje Davora Dukića Ozbiljno ili zabavno: čitanje starije hrvatske književnosti.

Govoreći o problemu starije hrvatske književnosti Dukić se oslonio na iskustva stečena u radu sa studentima, pa je odmah na početku riječ ozbiljno iz naslova predavanja zamijenio sa dosadno, navodeći to kao najčešći odgovor studenata na upit o starijoj hrvatskoj književnosti. Razloga tomu ima više, a kao jedan navodi jezične poteškoće, pa iako uz pojedine tekstove postoje rječnici, Dukić kao pravo rješenje vidi samo da se oni nalaze na stranici uz tekst. Kao drugi razlog navodi nerazumijevanje zbog zastarjele sintakse, kao i nepoznavanje činjenica u tekstu, u čemu bi uvelike pomogle bilješke, ističe Dukić, te navodi kako su sve to rješivi problemi.

Tekstovi postaju sve nerazumljiviji što je veći protok vremena, pa stari tekstovi postaju mrtvi, recipiraju se samo kao obvezna lektira, dok iznimku čine tekstovi pogodni za uprizorenja. Tekstovi starije književnosti tako dobivaju epitete književnopovijesnog ili kulturnopovijesnoga značenja. Književnopovijesno značenje dobivaju kao dio sveukupne hrvatske književnosti i kao takvi potrebni za razumijevanje cjelokupne književnosti. Na toj pretpostavci temelje se i školski udžbenici, u čemu kao lošu stranu Dukić ističe promatranje književnosti izolirano od društvene situacije. Posljedica takva pristupa jest i radikalni historicizam, upoznavanje književnosti kronološkim redom. Kulturnopovijesno značenje tekst dobiva svojom važnošću za određeni kontekst, za vrijeme u kojem je nastao i za koje postaje narativni izvor te se širi na pojam kolektivnog identiteta.

Na kraju se Dukić pozabavio i problemom kanona pri izboru tekstova koji će ući u udžbenike, pri čemu se javlja nekoliko kriterija, od kojih su najvažniji estetski, koji se mijenja tijekom vremena, i kriterij reprezentativnosti.

Na kraju Dukić zaključuje kako je stariju hrvatsku književnost nazivati dosadnom simptom neznanja.

Odjel za prirodoslovlje i matematiku MH

Transplantacija

Odjel za prirodoslovlje i matematiku organizirao je 19. veljače znanstvenu tribinu Ines Humar Transplantacija — jučer, danas, sutra

Ines Humar je, dajući povijesni pregled transplantacije, istaknula kako ona nije umotvorina protekloga stoljeća, o čemu svjedoče i slike iz renesansnog razdoblja, kao i razmišljanja liječnika koji su živjeli stotinama godina prije Krista, ali i transplantacija koju su u 16. stoljeću izveli današnji zaštitnici medicine Kuzma i Damjan kada su nogu crnoga roba transplantirali na bijeloga vlasnika. No, prava povijest transplantacije i njezina sve veća primjena počinje u 20. stoljeću, u njegovoj prvoj polovici, a organ s kojim se prvo počelo bio je bubreg.

Kako se u posljednje vrijeme sve češće susrećemo s pojavom doniranja organa, Ines Humar ističe različite vrste donatora, pri čemu je najvažnije razlikovati živog i mrtvog davatelja, a kad je riječ o odnosima primatelja i davatelja, govorila je i o zakonu o uzimanju organa u nas i u svijetu.

Govoreći više o samoj transplantaciji istaknula je bitnost oraganizacije, a govoreći o situaciji u Hrvatskoj istaknula je važnost dvaju centara za transplantaciju, onoga u Zagrebu, gdje se obavljaju sve vrste transplantacija, i onoga u Rijeci, pri kojem se za sada obavljaju samo transplantacije bubrega. Rezultati koji se u ta dva centra postižu zadovoljavajući su i u svjetskim okvirima, o čemu svjedoče rezultati.

U budućnosti Ines Humar kao poteškoća prilikom transplantacije vidi i dalje nedostatak oragana za transplantaciju, a kao ciljeve ističe optimalno iskorištavanje dostupnih organa davalaca i osiguranje njihove transparentne i objektivne raspodjele. Na kraju je istaknula kao bit transplantacije i najljepši dio toga posla vraćanje života i njegove kvalitete čovjeku.

Antonija Vranić

Reagiranje

Uzroci dezerterstva

U prikaz mogu izlaganja na predstavljanju knjige Nikice Barića Ustroj kopnene vojske domobranstva NDH 1941. — 1945., pod naslovom Nepoznata arhivska građa, vaša je novinarka Josipa Dragičević navela da sam ja ustvrdio da je Barić zaključio da uzroci dezerterstva domobrana nisu bili političke ni ideološke, nego egzistencijalne naravi.

S obzirom na to da mi nikada na pamet ne bi palo takvo pojednostavnjivanje, niti je to Barić u svojoj knjizi ustvrdio, šaljem vam odlomak iz moga izlaganja gdje spominjem problem dezerterstva.

»Meni su se posebno svidjeli oni dijelovi u kojima Barić opisuje uzroke dezerterstva iz domobrana. Upozorava čitatelja da se iza odluke pojedinaca da se odazovu ili ne odazovu pozivu u domobrane ili, nasuprot njima neprijateljskoj, dakle partizanskoj strani, ne krije uvijek političko ili ideološko opredjeljenje, nego da su u tome često bili presudni egzistencijalni razlozi, težnja običnih ljudi da se vrate sigurnijem i obiteljskom životu, daleko od svakog rata.«

Zdenko Radelić