Nikad dosta estrade

Nikad dosta estrade

On se odvija po receptu red glazbe i plesa, red glume, bez ikakve dramske gradacije osim težnje zadržati pozornost gledateljstva pomoću sve više tehničkih atrakcija

Netko je zgodno rekao: Sva se djeca rađaju kao prinčevi i princeze. Onda im se u životu događa suprotno nego u bajci: roditelji, odgojitelji, škola, društvo, svi se usrdno trude pretvoriti ih u — žabe krastače. Uvijek mi se u toj usporedbi činilo da kazalište za djecu, odnosno umjetnost, a posebice ona koja se obraća mladima, teži zadobiti ulogu sličnu dobroj vili, uvijek na strani djeteta, u obrani njegove plemenite sabranosti, mašte i identiteta.

Dakako, sve se mijenja. To s dobrom vilom vrijedilo je za vrijeme kada smo na sav glas i s punim pravom vrištali kako Zagreb nema pozornice za dječje kazalište, a ipak smo u tom beskućništvu dobivali predstave što se pamte cijeloga života. Primjerice Dječji grad Timpetil u režiji Đurđice Dević, Pustolovine Toma Sawyera u režiji Tomislava Durbešića, Kapetan Đon Piplfoks u režiji Božidara Violića, Štrokoloko i Mala Pala u režiji Dina Radojevića, Mačak Džingiskan i Miki Trasi Vesne Parun u režiji Zvjezdane Ladike itd., a uz pomoć literature dalo bi se nabrajati i do udaljenije povijesti Dječjega carstva Tita Strozzija.

A danas? Izuzev poneke oaze poput teatra Renea Medvešeka i svih onih koje se ne bi smjelo obeshrabriti, kazalište za djecu ili je scenska vježbaonica i čekaonica za nešto važnije ili puki nastavak estrade, televizije, efekata svjetla i zvuka, odnosno svega onoga što mlada publika u obilatim količinama dobiva na mnogim drugim mjestima. Komercijalizacija i estradizacija ubiru svoj danak.

Ne bi nikako bilo u redu odgovornost za takvo stanje svaliti na pleća neke određene predstave, kada primjera ima napretek, no odnekud se mora početi. Evo najnovije zgode: Pssst! Tene Štivičić (mlade hrvatske autorice koja, uzgred rečeno, s kazalištem ima više sreće u Ljubljani, gdje je Spet ta nedelja već dugo na repertoaru Male scene Mestnog gledališča) u režiji Željka Vukmirice i izvedbi brojnoga glumačkoga ansambla s vrlo uspjelom scenografijom Ivana Marušića Klifa, a uz nadasve veliko zalaganje scenske tehnike.

Bučni scenski efekti

Bombardiranje što bučnijim scenskim efektima osnovna je odlika te predstave koja zaglušuje svim sredstvima zvučnog i vizualnog arsenala kao da revno istražuje što je sve moguće postići sa scenskom tehnikom obnovljene Trešnje, i toliko je time zauzeta da sve drugo, kao i pitanje o tome odakle je krenula i čemu teži — stavlja u drugi ili treći plan.

U nizu igrokaza koji su dolazili na scenu sa željom pokazati djeci kako nastaje kazalište, a na temelju tekstova pisaca poput Dubravka Jelačića Bužimskoga i Jasena Boka, Pssst! je u izvedbi jamačno najspektakularniji, ali najsiromašniji smislom. Poticaji što ih dodirujući jezikom bajke i kritiku društvene zbilje, daje tekst a nastavljaju glumci, od kojih neki inventivno i nenametljivo (živahna kraljica Sanje Hrenar) uvode i parodijski element, moćno su potisnuti cjelokupnim redateljskim aranžmanom predstave. On se odvija po receptu red glazbe i plesa, red glume, bez ikakve dramske gradacije osim težnje zadržati pozornost gledateljstva pomoću sve više tehničkih atrakcija. Dok Radovan Rudžak, Rakan Rushaidat, Albert Dobrić na čelu parade s više ili manje napora na sceni čuvaju svoje mjesto pod suncem, Filipu Šovagoviću u ulozi Redatelja Mladena kao da je do šeste reprize ova predstava uspjela toliko dosaditi, da u njoj djeluje posve dezinteresirano, govoreći privatnim tonom i krećući se najčešće pognute glave, pogleda uprta u tlo. Ako Željko Vukmirica, koji je nedvojbeno, bez obzira na majstorsko svladavanje složenih scenskih tehnika, i dalje bolji glumac nego redatelj, hoće barem malo osvježiti ovu predstavu, mogao bi barem u svečanijim prigodama (kazališna cedulja obznanjuje da se obilježava 50 godina Trešnje) nastupiti kao alternacija u ulozi Redatelja.

Nastavnici rogobore što predstava počinje sa zakašnjenjem, djeca luduju od veselja i nade kada se napokon ugasi svjetlo u gledalištu, a onda opet, znatno manje, na kraju, kada je atrakcijama kraj. Odlaze i vratit će se ponovno. Je li nevažno što su iz kazališta ponijela? Ukus nije nešto unaprijed zadano, nego se gradi na temelju ponuđenoga. Ako pomislimo otkada se u nas nitko nije temeljitije javno zapitao o dometima i problemima današnjega kazališta za djecu, nije potrebno ni pitati kakvu kazališnu sutrašnjicu pripremamo.

Marija Grgičević