Nesanjani snovi

Nesanjani snovi

Moji filmovi uopće nisu inspirirani snovima, nego su nastali iz raznih ideja. Stalno mi se rađa mnoštvo ideja u glavi i zapisujem svaku koja mi padne na pamet. Čak i vrlo stara ideja može nakon nekog vremena evoluirati u nešto novo. Možda se može reći da moji filmovi podsjećaju na snove, no ja ništa od toga nisam sanjao

David Lynch bio je počasni gost nedavno održana filmskog festivala u Stockholmu, gdje mu je dodijeljena Lifetime Achievement Award, nagrada za cjelokupni prinos filmskom stvaralaštvu. Festivalska motivacija za nagradu bila je ova: »Lynch je sa svojim entuzijazmom i istraživačkom nadarenošću iscrtao sasvim osobnu kartu uvevši nas u nove i iznenadujuće filmske teritorije kojima je probudio našu radoznalost i proširio granice onoga što smo navikli gledati.«

David Lynch nedvojbeno je zaslužio nagradu. Možda njegovi filmovi nemaju veliku publiku, a njegova simbolika nije lako razumljiva, no Lynchov nadnaravni univerzum između sna i jave pun tajni i tajanstvenih stvorenja zasigurno je jedinstven.

David Lynch nikada nije pohađao filmsku školu, a prvi film snimio je 1967. kao student umjetničke akademije u Philadelphiji. Svoje prvo filmsko djelo, jednominutni animirani film Six Figures Getting Sick Lynch naziva pokretna slika. Film govori o šest figura na slici koje povraćaju, a njihove izlučevine teku po platnu slike.

U sljedećih deset godina Lynch je napravio jos tri kratka filma, The Alphabet (1968), The Amputee (1974) i The Grandmother (1970), koji su uglavnom naznačili teme i uveli nas u neke od likova koje će Lynch poslije pomnije razraditi u dugometražnim filmovima.

Prvi dugometražni film, Eraserhead, 1977. konačno je afirmirao Lyncha kao redatelja koji zaslužuje punu pozornost. Iako je teško ispričati o čemu je u filmu riječ, glavna tema filma mogla bi se definirati kao tjeskoba muškarca koji je postao otac. Filmu je odmah pripao kultni status i prikazivan je na noćnim projekcijama, a sam John Waters, koji je iste godine promovirao svoj film Desperate Living, poticao je publiku da ode pogledati Lynchov film.

Na nagovore producenta Stuarta Cornfelda Eraserhead je otišao pogledati i Mel Brooks, pa je nakon što ga je film oduševio zaposlio Lyncha kao redatelja na filmu Čovjek slon (The Elephant Man). Koliko se god u filmu osjeća Lynchov umjetnički pečat, film je bio dovoljno komercijalan i nominiran je za čak osam Oscara, od kojih nije dobio ni jedan.

Film Dina (Dune) (1984) bio je posvemašnji fijasko, no dvije godine poslije Lynch se vraća s remek-djelom Plavi baršun (Blue Velvet). Radnja filma odvija se u malom mjestu koji se na prvi pogled doima kao raj na zemlji, no ispod savršene površine krije se svijet izopačenosti i nasilja.

Tu tematiku Lynch razrađuje i u vjerojatno najboljem serijalu ikad prikazanu na TV-ekranu, Twin Peaks. Lynchov tajanstveni svijet ušao je putem televizije u sve domove pa su tako i svi oni gledatelji koji nikada nisu vidjeli ni jedan njegov film odjednom postali opsjednuto zaintrigirani zagonetkom tko je ubio Lauru Palmer.

Prema romanu Barryja Gifforda nastao je uzbudljiv road-movie Divlji u srcu (Wild at Heart) o suludom ljubavnom paru Sailoru i Luli, a film je Lynchu donio prvu veliku nagradu, Zlatnu palmu festivala u Cannesu.

Lost Highway također je napravljen prema knjizi Barryja Gifforda Night People. To je zasigurno najmračniji i najteži Lynchov film, u kojem je vrlo duboko zarovao u mračnu stranu poremećene psihe glavnih likova. To je također posljednji Lynchov film u kojem glumi Jack Nance, koji je umro u čudnim i neobjašnjivim okolnostima.

Film The Straight Story prikazao je Lyncha u novom svjetlu. Posrijedi je jedini Lynchov film koji je posve realan, bez zagonetki, tajanstvenih patuljaka i noćnih mora. Zasnovan je na istinitoj priči o Alvinu Straightu, koji odlazi posjetiti bolesnog brata. Film nije dirnuo žiri festivala u Cannesu 1999, no zato ga je publika prihvatila s oduševljenjem.

Dvije godine poslije žiri u Cannesu dodijelio je Lynchu još jednu Zlatnu palmu za najbolju režiju filma Mulholland Drive. U tom se filmu Lynch opet vratio mračnom svijetu koji vreba ispod sunčane površine. Jedini je novi element taj što se radnja filma preselila iz malog ugodnog mjesta u veliki otuđeni Los Angeles.

Kratki presjek kroz Lynchov redateljski opus samo je dio onoga čime se bavi svestrani umjetnik. Na filmskim špicama Lynch je često potpisan i kao scenarist, glumac, skladatelj filmske glazbe, producent te tehničar za zvučne i slikovne specijalne efekte. Kad se ne bavi filmom Lynch je također slikar, kipar, pisac, crtač stripova, glazbenik i, dakako, dizajner pokućstva.

Sljedeći put kad budete gledali Lost Highway obratite pozornost na pokućstvo u domu Freda Madisona. Sve je designed by Lynch.

Sresti Lyncha u Stockholmu bilo je vrlo uzbudljivo. Naizgled je on vrlo drag i blag postariji gospodin, no njegov živahni pogled ipak krije neku tajnu ispod pitome površine. Njegov kratki boravak na festivalu bio je potpuno ispunjen, a ljudi s festivala čuvali su ga kao malo vode na dlanu, no organizirana je vrlo duga tiskovna konferencija i dobro raspoloženi Lynch bez sustezanja je odgovorao na sva pitanja. Pričao je o svojim filmovima, propalim projektima (Ronnie Rocket), o tome kako svira trombon i o bendu koji svira industrial blues (prodali su do sada 179 ploča), o svojoj web stranici koju su pripremali tri godine o transcendentalnoj meditaciji (Maharishi Mahesh Yoga), kojom se bavi već trideset godina. Priznao je takoder da je vrlo romantična osoba, da ne voli ići na zabave, nego da najviše voli vrijeme provoditi kod kuće radeći.

Na samu početku Lynch je odmah dao do znanja da nadahnuće za filmove nikada nije tražio u snovima.

— Moji filmovi uopće nisu inspirirani snovima, nego su nastali iz raznih ideja. Stalno mi se rađa mnoštvo ideja u glavi i zapisujem svaku koja mi padne na pamet. Vrlo je važno da to učinite jer nikada ne znate kada vam može zatrebati. Čak i vrlo stara ideja može nakon nekog vremena evoluirati u nešto novo.

Možda se može reći da moji filmovi podsjećaju na snove, no ja ništa od toga nisam sanjao.

Kako odlučujete koja je ideja dobra?

— Najbitnije je da je čovjek zaljubljen u svoju ideju.

Kad dobijete neku ideju, to je kao da imate sjeme. Zatim je nužno da se zaljubite u nju jer to je nabolja inspiracija, koja vam pouzdano govori što trebate raditi dalje. Nakon što ste ideju zapisali preostaje vam da je prevedete iz jednog medija u drugi, iz riječi u sliku.

U filmskom poslu sve počinje tako da se pišu riječi, no film nisu riječi nego slika. Zato nije čudno da mnogi ljudi koji ne znaju pisati mogu raditi prekrasne filmove.

— Ako ste zaista vjerni svojoj ideji tijekom cijeloga procesa stvaranja, intelektualno razumijevanje nije najbitniji dio na kraju. Nije riječ o tome da ja rabim posebne simbole, svi ti simboli jednostavno su samo dijelovi cjelokupne ideje.

No neki se motivi ipak stalno ponavljaju u vašim filmovima. Npr. zastor.

— Zastori uvijek kriju nešto iza sebe i nikad ne znamo što će nam se otkriti kad se otvore. Zastori su vrlo tajanstveni.

Obožavam misterije i zabavlja me da ulazim sve dublje i dublje u samu srž. Ne smatram da sam zbog toga specifičan jer po meni je vrlo ljudski biti privučen nepoznatim i otkrivati tajnu.

Trulež, raspadanje i tjelesni defekti.

— Raspadanje je organski fenomen, a mene fasciniraju tkivo i građa stvari. Ne volim lijepe stvari, draže su mi pogreške i nesreće.

Crvena soba.

— To se dogodilo pri kraju snimanja pokusne epizode za Twin Peaks. Razgovarao sam s Duwaynom (Duwayne Dunham, dugogodišnji Lynchov montažer i jedan od redatelja serijala Twin Peaks) i bio sam naslonjen na auto. Auto je bio vruć i vrlo ugodan i tada mi je na pamet pala crvena soba.

The Straight Story potpuno je različit od svih vaših filmova. Što vas je ponukalo da napravite taj potpuno realan film iz svakodnevnoga života?

— To je jedini film koji sam radio zasnovan na istinitom događaju. Za tu sam priču čuo mnogo godina prije, no poželio sam napraviti film kad sam pročitao scenarij. Sve u vezi s tim filmom bilo je vrlo emotivno. Emocije je teško prenijeti nekomu i zatim dobiti primjerenu emocionalnu reakciju. To je za mene bio izazov koji sam pronašao nakon što sam pročitao scenarij.

Režirali ste i velik broj reklamnih filmova. Koju ste motivaciju imali za tu vrstu posla?

— Doista sam napravio dvadesetak reklama, a njih sam dakako radio ponajviše radi novca. Ipak to je samo djelomična istina. Prije svega, svaka je reklama zapravo mala priča, a osim toga ljudi koji rade reklame imaju užasno puno novca, a to vam pruža mogućnost da iskušate najsuvremeniju filmsku tehnologiju, što pomaže u radu na vlastitim projektima.

Kako ste vi kao likovni umjetnik krenuli u svijet filma?

— Svi nas filmovi vode u neki drugi svijet i zato ja to volim raditi. Svaki vam film daje nove i različite mogućnosti interpretacije.

Film ne može biti transcendentalan, no to je iskustvo koje se ne može naći nigdje drugdje.

Postoje li redatelji koji su vaši idoli? Možete li izdvojiti jedan od vlastitih filmova koji vam je najdraži?

— Oduvijek sam najviše cijenio Bergmana i Fellinija. Ne, to bi bilo vrlo teško, jer ih sve volim, no recimo da od svih svojih filmova najmanje volim Dinu.

Koliko ste se držali scenarija dok ste radili Eraserhead?

— Film je vrlo vjeran scenariju. Samo jedna je scena dodana, ona sa ženom na radijatoru. Jednom sam nakon snimanja malo crtkarao i tako je nastala žena na radijatoru. To je bio jedini dodatak koji nije bio u scenariju.

Frank Silva (ubojica Bob), scenski radnik, nepredviđeno je upao u glumačku ekipu Twin Peaksa. Kako se to dogodilo?

— Snimali smo pokusnu epizodu za Twin Peaks i bili smo na setu koji je predstavljao dom Laure Palmer. Pripremali smo scenu i Frank je pomagao s pokućstvom. On je micao neki veliki ormar, jedna mu je žena nešto dobacila i ja sam ga u tom trenutku zamislio u filmu. Kad smo poslije snimali scenu s Laurinom majkom, Frankov se odraz odjednom pojavio u zrcalu i ja sam tada pomislio da je jednostavno suđeno da Frank dobije ulogu u Twin Peaksu.

Kad smo već kod Twin Peaksa, tko je vlasnik te serije?

— Nemam pojma tko je vlasnik Twin Peaksa. Ne dobivam ni novčića od prikazivanja i doista me nije ni briga. Osim toga ja sam vlasnik samo jednoga svog filma, Eraserheada.

Mulholland Drive također je trebao biti serija.

— Da, no na moju sreću ta je ideja propala. Snimili smo pokusnu epizodu Mulholland Drivea za ABC, no nije im se svidjela i odmah su ubili projekt. Meni je to potpuno odgovaralo jer ja sam oduvijek želio od toga napraviti film. Nikad mi se nije svidjela ideja da to bude serija pa sam bio sretan kad je ABC odustao od projekta.

Od svih dugogodišnjih i vjernih suradnika i prijatelja dva su imena ipak nerazdvojno vezana uz vaše filmove: Glumac Jack Nance...

— Jack Nance bio je prva osoba koju sam intervjuirao za film Eraserhead, a njega mi je preporučio umjetnički direktor teatra u San Franciscu. Naš prvi sastanak krenuo je u posve krivom smjeru i bio sam siguran da on neće dobiti ulogu. Igrom slučaja opet smo se sreli na parkiralištu i dok smo išli prema automobilima on je rekao: »Zgodna krntija! To je tvoj auto?« Nakon toga razgovor je krenuo nevezano i tom sam prigodom otkrio posve drugu stranu Jacka Nancea. Nakon toga ne samo da smo uvijek radili zajedno već je Jack postao jedan od mojih najboljih prijatelja.

I glazbenik Angelo Badalmenti (koji ima epizodnu ulogu u Mulholland Driveu).

— Angelo i ja sreli smo se na snimanju filma Plavi barušun, gdje je on bio pozvan da kao instruktor pjevanja radi s Isabellom Rossellini. On je zaista i velik čovjek i prekrasna duša. Kad radimo zajedno, ja govorim, a on sluša i zatim mora prevesti moje riječi u glazbu. To traje toliko dugo dok ne pronađe baš onu pravu stvar koju sam ja zamislio.

Kao čovjek koji sakuplja novac za gradnju palača mira širom svijeta, kako gledate na agresivnu politiku koju vodi vaš predsjednik?

— Za mene cijeli se problem može opisati kao bolesno drvo čiji listovi počinju venuti. Ako želimo ozdraviti drvo ne možemo ići od lista do lista i ozeleniti ih, nego treba početi od korijena.

Najveći su problemi u svijetu siromaštvo i bolesti, a svi ti političari lakrdijaši najveći su uzroci problema.

No, možda ipak postoji nada da dođe do mira na Zemlji.

Razgovarala Zvjezdana Pilipić