Moć pripovijedanja

Moć pripovijedanja

A. R. J. Turgot, Napredak i povijest, prev. Srđan Rahelić, Politička kultura i Udruženje studenata filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 2003.

Anne Robert Jacques Turgot bio je francuski mislilac i filozof povijesti, pisac i ministar u vladi Louisa XVI. Autor velika ugleda i jedno od važnijih imena 18. stoljeća, danas je u potpunosti pao u zaborav. Ova knjižica koja donosi njegove dvije povijesno-ekonomske i filozofske studije nedvojbeno je iznenađenje, uzmemo li u obzir da takvu vrstu literature vrlo teško možemo naći u suvremenim prijevodima i recentnim izdanjima.

Turgot je bio teorijski, ali i praktični reformator, a njegove progresivne i reformatorske ideje na planu ekonomske teorije i filozofsko-povijesnog mišljenja u ono vrijeme naišle su na znatan odjek i dobivale uglavnom aklamacije. Kao što se i očekuje od političara i mislioca 18. stoljeća, Turgot je bio filozofski blizak enciklopedistima, a ekonomski engleskoj tradiciji. Zainteresiran za prosvjetiteljsku reorganizaciju društva, najveći je prinos dao kada je riječ o ideji napretka, slijedeći na tragu Voltairea i Montesquieua ideju o teleološkom pristupu povijesti. Iz Turgotova djela progovara duh progresističkog optimizma toliko karakterističan za njegovo stoljeće. U vrlo ambicioznom, ali nikad dovršenu djelu Plan dviju rasprava o sveopćoj povijesti opću povijest shvaća kao napredak ljudskog roda koji se kreće prema sve većem savršenstvu, odnosno smislu povijesti kao kulturne antropodiceje. Monumentalni i enciklopedijski pothvat ispisivanja ljudske povijesti stilski je neobično nalik Montesquieuovom Duhu zakona, a apoteoza ljudskog duha njegov je filozofski lajtmotiv.

Prosvijećeni sveznajući pripovjedač

Drugi tekst koji se nalazi u ovoj knjizi nosi simbolično (i simpatično) pozitivistički naslov Filozofska tablica uzastopnoga napretka ljudskoga duha. Dakako, za Turgota pripovijest o ljudskom napretku filozofijska je samo utoliko što želi promisliti čovjekov odnos spram povijesti, te je to ujedno jedina njezina dodirna točka s filozofijom. Turgotu udobna pozicija prosvijećenog sveznajućeg pripovjedača omogućava da kronološki ispisuje povijest svijeta, da faktografski i kulturno-civilizacijski opisuje njegov samorazvoj, uz čestu uporabu metonimija i parabola. Teze poput one da je »stvarni napredak ljudskog roda vidljiv čak i u njegovim stranputicama« ili da je neprestana mijena dobra i zla uvjet kretanja ljudske povijesti prema savršenstvu, funkcioniraju kao deklarativno prosvjetiteljska nadopuna hegelijanskom shvaćanju filozofije povijesti. Zanimljive su utoliko što je pitanje povijesnoga svijeta i filozofije povijesti i danas jedno od ključnih pitanja u suvremenoj raspravi, a dosadne utoliko što je riječ o diskursu koji se konstruira isključivo kao ekonomsko-socijalna kategorija europske aristokracije s kraja 18. stoljeća, uvjerene u snagu napretka i moć ljudskoga razuma.

Dakle, ovi tekstovi stoje pred nama s vremenskom distancom od dvjestotinjak godina i stoga je opravdano pitanje u kojoj mjeri pogađaju i probleme naše suvremenosti. Jednostavnije iskazano, Turgotove su rasprave odveć apstraktne i teorijski slabo operabilne i u minimalnoj mjeri komuniciraju s filozofijom povijesti kakva je danas predmet analize, poglavito u liberalnoj teoriji. Iz istih razloga danas više ne čitamo Voltairea ili Condorceta, iako bismo možda mogli i trebali (potonji je nedavno preveden na hrvatski). Turgotove su rasprave zapravo mnogo više pripovijesti o moći pripovijedanja (i pripovjedača), a manje pripovijesti o ljudskom napretku. One otkrivaju historijski optimizam koji nam je iz pozicije 21. stoljeća neshvatljiv i stran, poput neke antičke arkadije za koju smo uvjereni da je postojala samo zato da nam olakša patnje u sveprisutnoj tehno-znanstvenoj apokalipsi u kojoj živimo.

Tonči Valentić