Krhke, monumentalne intervencije

Krhke, monumentalne intervencije

Tanja Bezjak uspjela je pretočiti vlastito iskustvo u umjetničku intervenciju, smjelo se prihvativši borbe s unaprijed zadanim prostorom. Intervencija tako može uspjeti i u bilo kojem prostoru. Iako smo naviknuli na njezine pune plastike, Tanja Bezjak pokazuje kako nije puka oblikovateljica kiparskoga materijala, nego da se može koristiti i prostorom kao dijelom djela

U zagrebačkoj Galeriji Karas, u Praškoj ulici, otvorena je izložba Tanje Bezjak, zagrebačke kiparice mlađe generacije, Stakleno raspeće. Na dva kata, u prizemlju i na katu, Tanja Bezjak postavila je dvije prostorne intervencije, uobličila je dvije sobe, kako sama kaže u podnaslovu izložbe.

Bjelina čistoga kreveta

U prizemlju galerije postavljeno je, na debeloj žici, veliko stakleno raspelo, ispod kojeg se nalazi uredno pospremljen bračni krevet. Raspelo od lijepljenoga, lomljenog, brušenog, podebljeg stakla, dimenzija gotovo dva metra, visi točno iznad uzglavlja, baš kao u mnogim domovima, poput čuvara i simbola. Prozirni križ, čiji su završeci krakova dodatno osigurani većim brojem staklenih slojeva, gotovo je cijelom površinom ispunjen crvenim i crnim otiscima usana, s tom razlikom da su crni otisci apostrofirani natpisima »crna pusa« te osobnim imenicama »ja« i »ti«. Uz crvenu dekoraciju na prozirnom križu, cijeli koncept raspela i kreveta poptomognut je decentnim osvjetljenjem koje obasjava intervenciju.

Za razliku od, nazovimo to, idilična prizemlja, na katu galerije, koji je u cijelosti postao prostorom intervencije, Tanja Bezjak postavlja dinamičnu koncepciju. Cijeli je kat zapravo veliki, golemi krevet koji se pruža od zida do zida galerije tako da ga je nemoguće obilaziti, a i fizički je od ostalog prostora odvojen lancem. Uz dva naglašeno velika jastuka i razbacanu plahtu, koja ostavlja dojam potrošenosti, neurednosti. Izgužvana plahta prostrta po krevetu upotpunjena je s desetak staklenih skulptura razasutih po cijeloj površini, dok dvije skulpture vise u kutovima galerijskog prostora.

Monumentalna prostorna intervencija utkana je u polumrak dvorane, s tim da je gotovo svaka od skulptura posebno iluminirana, kako s galerijskoga stropa, tako i iz sama kreveta. Bilo da je riječ o nizu povezanoga stakla, svojevrsnoj slagalici pravokutnih i krhkih elemenata, ili o staklenim cjevolikim oblicima s vlastitom rasvjetom, jedno ime je zajedničko. Neraskidivo su vezani uz bjelinu plahte koja se poput valova razliježe prostorom. Ti oblici kao da izranjaju iz površine. U svemu tome treba naći i bitnu poveznicu između dva kata.

Smjela prostorna intervencija

Mirnoća prizemlja sa staklenim raspelom i pospremljenim krevetom dijametralno je suprotna dinamičnoj intervenciji na katu. Čini se kao da je na katu replicirano prizemlje s vremenskim odmakom, da se križ iz prizemlja na neki način srušio na krevet i razbio u dijelove. Izdvajanje bilo kakvih socioloških ili psiholoških elemenata, veza muškarca i žene, kreveta kao privatne i osobne činjenice, iz dvokatne interakcije bilo bi odveć subjektivno, zato ostajemo pri golim činjenicama. Tanja Bezjak, kiparica u ranim tridesetim godinama, uspjela je pretočiti vlastito iskustvo u umjetničku intervenciju, smjelo se prihvativši borbe s unaprijed zadanim prostorom. Intervencija tako može uspjeti i u bilo kojem prostoru. Iako smo naviknuli na njezine pune plastike, Tanja Bezjak pokazuje kako nije puka oblikovateljica kiparskoga materijala, nego da se može koristiti i prostorom kao dijelom djela.

Marko Kružić