Koolhaas, Koolhaas i... kolhasomanija

Koolhaas, Koolhaas i... kolhasomanija

Velika retrospekcija novijih radova (od 1996. do danas), prva nakon izložbe u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) iz 1994, koindicira s dugo očekivanim dovršenjem triju velikoformatnih zdanja u ovoj godini: Nizozemske ambasade u Berlinu (ožujak 2004), Knjižnice u Seattleu (svibanj 2004) i koncertne dvorane Casa da Musica u Portu (proljeće 2004). Poznavajući Koolhaasovo suvereno vladanje medijima i njegovu vještinu u komuniciranju s javnošću siguran sam da u godini kada navršava šest desetljeća života možemo očekivati još spektakularnih iznenađenja

Rem Koolhaas dobitnik je Kraljevske zlatne medalje za 2004. Najuglednija britanska nagrada, koja se prema odluci stručnoga žirija Kraljevskog instituta britanskih arhitekata (RIBA) dodjeljuje pojedincu ili skupini ljudi »čiji je utjecaj na arhitekturu imao uistinu međunarodni karakter«, došla je u prave ruke. Naime, vjerojatno ni jedan arhitekt nije ostvario veći utjecaj na suvremenu arhitekturu od višestruko darovita i plodna nizozemskog majstora. Oštroumni analitičar, izvrsni pisac i inovativni oblikovatelj Koolhas je podjednako poznat po svojim ukoričenim uspješnicama, urbanim teorijama i edukaciji studenata koliko i po izgrađenim ostvarenjima. Od početka karijere, potkraj sedamdesetih, kontinuirano eksperimentira i istražuje nove relacije arhitekture i suvremene kulture, rušeći granice teorije i prakse. Njegove provokativne ideje i izazovne građevine presudno su utjecale na formiranje niza generacija arhitekata širom svijeta, priskrbivši mu status globalnog arhitektonskog gurua, često nekritički preslikavana i slavljena do obožavanja, osobito među studentima i mladim arhitektima.

Nebeske visine

Kraljičino odličje, što je podebljalo Koolhaasovu zbirku najsjajnijih arhitektonskih priznanja, među kojima su i Pritzkerova nagrada (2000) te japanska Premium Imperiale (2003), dolazi u doba kada je njegova karijera dosegnula nebeske visine, a svojevrsna kolhasomanija u učestalim magnitudama trese globalnom arhitektonskom scenom. Nakon što je u studenom prošle godine ovjenčan Berlinskom arhitektonskom nagradom za dizajn netom završena zdanja Nizozemske ambasade u Berlinu, što je popraćeno retrospektivnom izložbom građevina, projekata i koncepata Koolhaasa, njegova dizajn studija OMA i istraživačkog think-tanka AMO, u formi gigantskog supermarketa u Miesovoj Novoj nacionalnoj galeriji, uslijedila je sredinom veljače svečanost dodjele Zlatne medalje RIBA-e u Londonu, a izložbeni je show, nakon siječanjskoga završetka u Berlinu, nastavljen dvostrukim programom u Rotterdamu.

Prva je roterdamska izložba Start postavljena od 12. veljače do kraja svibnja u Nizozemskom arhitektonskom institutu (NAI). Postav na način otvorenog depoa preusmjeren je pozornost posjetitelja od forme (ljepota prezentacije) prema sadržaju — četrdeset projekata nastalih u razdoblju 1978-94 — što je savršena uvertira u drugu izložbu pod naslovom Content, koja je pristigla iz Berlina i bit će izložena u roterdamskom Kunsthalu od 27. ožujka do 29. kolovoza. Velika retrospekcija novijih radova (od 1996. do danas), prva nakon izložbe u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) iz 1994, koindicira s dugo očekivanim dovršenjem triju velikoformatnih zdanja u ovoj godini: Nizozemske ambasade u Berlinu (ožujak 2004), Knjižnice u Seattleu (svibanj 2004) i koncertne dvorane Casa da Musica u Portu (proljeće 2004). Poznavajući Koolhaasovo suvereno vladanje medijima i njegovu vještinu u komuniciranju s javnošću siguran sam da u godini kada navršava šest desetljeća života možemo očekivati još spektakularnih iznenađenja.

Koolhaasov životni put sukladan je njegovu profesionalnom glasu arhitekta postnacionalista. Rođen u Rotterdamu 1944, dio djetinjstva provodi u Indoneziji, a nakon što se u mladosti bavio novinarstvom, školuje se 1968-72. na znamenitoj AA school u Londonu pod utjecajem protagonista pop-arhitekture 60-ih. Na formiranje njegovih teorija o suvremenom gradu, koje se mogu opisati kao veličanje onoga što naziva kulturom prenatrpanosti, presudan je bio boravak u New Yorku. Istraživanje i interpretacija posebnosti i zakonitosti poluspontanog fenomena njujorškog urbanizma, kao metafore kaosa suvremene civilizacije, rezultira knjigom Delirious New York — A Retroactive Manifesto for Manhattan (1978) što ga je preko noći učinila slavnim. Njegov je utjecaj s vremenom postajao sve veći s idejama, spisima, realiziranim djelima i edukacijom na Harvardskoj školi dizajna, gdje u zajedništvu sa studentima posljednjih godina izučava promjene urbanih kondicija i strategije budućega djelovanja, o čemu svjedoče knjige: Great Leap Forward (2002) o kineskom urbanizmu i Harvard Design School Guide to Shopping (2002) o fenomenu konzumerizma.

Dizajn-studio OMA

Kako bi svoje teorije pretočio u izgrađena djela, Koolhaas je 1975. u Londonu, zajedno s Elijaom i Zoe Zenghelis te Madelon Vriesendorp, osnovao dizajn-studio Office for Metropolitan Architecture (OMA), čije je sjedište danas u Rotterdamu. Uz brojne nerealizirane projekte od znatna utjecaja na razvoj suvremene arhitekture — Parc de La Villette (1982), ZKM mediateku (1989), knjižnicu Jussieux u Parizu (1993), OMA je realizirala mnoštvo ambicioznih projekata u rasponu od privatnih rezidencija do velikih urbanističkih zahvata, poput Nizozemskoga plesnog kazališta u Haagu (1987), rezidencije Villa dall’Ava u Parizu (1991), apartmanskog bloka Nexus u Fukuoki (1991), Kunsthala u Rotterdamu (1992) i masterplana za gradsko središte Euralille na 70 hektara površine, s projektom kongresnoga centra u Lilleu (1994), kao prvog oprostorenja Koolhaasova koncepta golemosti.

Koolhaas i OMA, uz suradnju dizajnera Brucea Maua, objavljuju 1996. knjigu S, M, L, XL. Ta akumulacija riječi i slika, u kombinaciji eseja i manifesta, dnevničkih i putopisnih zapisa, anegdota i meditacija o gradu te konkretnih projekata i realizacija, nije samo pregled dvadesetogodišnjega plodonosnog djelovanja autora nego i lucidna ilustracija raznih čimbenika od utjecaja na suvremenu arhitekturu — političkih, ekonomskih, kontekstualnih, globalizacijskih, koja fragmentarnošću preslikava karakter suvremenoga grada.

Posljednjih godina OMA je zadobila globalno značaenje s projektima razasutim širom svijeta. Njezina sve veća prisutnost u Aziji posljedica je eksplozivna rasta tamošnjih metropola, a trenutno je Koolhaasov ured angažiran na svom najvećem projektu, kompleksu Kineske centralne televizije, ukupne korisne površine od 575 000 četvornih metara, koji se gradi za Olimpijske igre 2008. u Pekingu.

Britki kritičar

Kako je OMA ponajprije posvećena realizaciji konkretnih arhitektonskih i planerskih zadataka, Koolhaas je, u kontekstu nove virtualne zbilje, potkraj devedesetih pokrenuo agenciju AMO, »istraživačku grupu za razvoj novih modela strateškog promišljanja sustava i kreiranja obrazaca promjena«. Primjenjujući »arhitektonski način mišljenja« u pitanjima organizacije, identiteta, kulture i programa, AMO definira razvojne linije od konceptualne do operativne razine uz maksimalizaciju potencijala suvremenih uvjeta.

Po lakoći kojom se snalazi u različitim medijima, kao i po posvećenosti urbanim temama, Koolhaas podsjeća na Le Courbusiera. No njega ne zanima, poput Corbua, kreiranje univerzalnih modela, neuporabivih u eri cyberspacea i teorije kaosa, kada tradicionlne urbane forme gube funkciju i nekadašnji značaj, o čemu je duhovito zapisao: »Gradili smo dvorce od pijeska, a sada plivamo u moru što ih je otplavilo«. Iako britki kritičar socio-ekonomskih i političkih sila što oblikuju moderni grad, Koolhaas mnoge stvari prihvaća onakvima kakve jesu.

Po njemu generički grad, kako naziva suvremenu, posvuda istu, urbanu tvorevinu, nije nužno loš pa čak ima i prednosti: »To je grad bez povijesti. Dovoljno je velik za svakoga. Jednostavan je. Nije ga potrebno održavati. Ako postane premalen, jednostavno se proširi. Ako postane star, jednostavno sam sebe uništi, a zatim se obnovi. Posvuda je podjednako uzbudljiv ili neuzbudljiv. Površan je — poput holivudskog studija, može proizvesti novu osobnost svaki ponedjeljak ujutro... Generički je grad ono što ostaje nakon što je veliki dio gradskoga života prešao u cyber-prostor.«

A o novom urbanizmu Koolhaas piše: »On se neće temeljiti na dvojnim maštanjima o redu i svemogućnosti; bit će to pozornica nesigurnosti; više se neće baviti raspoređivanjem više ili manje trajnih objekata, nego natapanjem teritorija potencijalom; neće se više težiti stabilnim konfiguracijama, već stvaranju polja mogućnosti što prihvaćaju procese koji odbijaju biti kristalizirani u konačni oblik... neće više biti opsesije gradom, nego manipulacijom infrastrukture zbog beskonačne intenzifikacije i diversifikacije, prečica i preraspodjela — ponovno otkrivanje psihološkog prostora.«

Odbacivanje modela

Sukladno urbanim teorijama Koolhaas u svojoj arhitekturi odbacuje fiksirane i trajne modele. Koristi se modernističkim izričajem, ali to nije sterilni, anonimni modernizam, nego raskošan i pun boja i složene geometrije što sugerira kretanje i energiju. Iako se njegove građevine rijetko uspijevaju približiti ostvarenju modernističkog sna o totalnoj fleksibilnosti, koncipirane su da budu otvorene za društvene i programske evolucije. Uostalom, Koolhassova je težnja da kreira prostorni okvir, a ne da propisuje život koji će se odvijati unutar njega.

Ono što Koolhaasa u prvom redu zanima program je iz kojeg generira formu. Za projektiranje vile u Bordeauxu dobio je neuobičajenu zadaću: osmisliti rezidenciju za čovjeka vezana uz invalidska kolica, koji je veliki ljubitelj knjiga i želi kompleksnu kuću, jer će ona definirati cijeli njegov svijet, ali istodobno i udoban dom za svoju obitelj. Polazeći od potreba naručitelja, Koolhaas je kreirao troetažnu strukturu s vertikalno pomičnom platformom koja omogućuje nepokretnu čovjeku lagani pristup do svih etaža i do vertikalno kontinuirane police s knjigama.

Prilikom projektiranja knjižnice u Seattleu poduzeo je opsežno istraživanje specifičnosti tipologije i njezina značenja u digitalnoj eri, a u slučaju nove generacije Pradinih prodavaonica studiranje shoppinga i konzumerizma. Spoznavši kako prodavaonice sve više postaju mjesta pokazivanja i teatra osmislio je novi tip dućana koji je doslovno oblikovan kao pozornica za performanse. U ostvarenju Nizozemske ambasade u Berlinu simbolička i doslovna otvorenost institucije postignuta je arhitektonskom promenadom što u kontinuiranu spiralnom penjanju stubištima i pasažima, od prizemlja do krova kuće, povezuje sve javne sadržaje. Spektakularna prostorna struktura odraz je programskih zahtjeva, što rezultira ekspresijom transparentnosti, lakoće i boja (zelene i nizozemski narančaste).

Esencija Koolhaasovih oblikovnih strategija zasnovana je na principu da je govor formi odraz snažne ideje. Valja na kraju istaknuti da, umjesto kreativne prerade njegovih principa, vojske nedarovitnih sljedbenika mehanički i doslovno preslikavaju oblikovne predloške, što prijeti monotonijom kloniranih oblika u arhitektonskom krajoliku. No to je već neka druga tema i ne umanjuje Koolhaasov izniman doprinos korpusu suvremene arhitekture.

Vinko Penezić