Ja sam protiv širenja Zagreba

Ja sam protiv širenja Zagreba

Bila sam i bit ću protiv širenja Zagreba jer mislim da time što Zagreb privlači nove stanovnike šteti cijeloj Hrvatskoj, ali i građanima grada Zagreba, jer usporava razvoj ostalih dijelova naše zemlje. Zagreb se širi i dobiva nova naselja, gradi se nova komunalna infrastruktura a nedovoljna je infrastruktura u dijelovima grada u kojima ljudi žive već godinama ili stoljećima. Jasno da Zagreb ne treba postaviti rampu i reći da se u njega više nitko ne treba doseliti, ali ne bi trebalo poticati širenje grada, a zapostavljati druge dijelove Hrvatske

Arhitektica Marina Matulović-Dropulić jedna je od troje ministara u vladi premijera Sanadera (uz Božu Biškupića i Andriju Hebranga) koji su se vratili na ministarsku dužnost koju su već obavljali. Vrlo je cijenjena zbog svoje stručnosti i odlučnosti, kao i zbog visoke profesionalnosti s kojom je obavljala sve povjerene joj dužnosti. Politički joj protivnici zamjeraju što je prihvatila dužnost gradonačelnice Zagreba nakon što je predsjednik Republike odbio potvrditi četiri gradonačelnika koje je izabrala Gradska skupština. Iako su neki mediji tvrdili da je tvrtka njezina muža Duška Dropulića dobivala poslove pod povoljnim uvjetima za vrijeme dok je ona bila na istaknutim dužnostima, ona je to više puta opovrgnula, naglašavajući da dok je obavljala dužnost gradonačelnice, odnosno ministrice, projektantska tvrtka njezina supruga nije obavila ni jedan posao za grad, odnosno državu. Nije se nikad uključivala u stranačke sukobe ni u javne polemike, usmjerujući svu svoju veliku energiju na odgovorne poslove koje je obavljala. Jedini je ministar u vladi čije je imenovanje podupro i njezin prethodnik, Radimir Čačić.

U nekoliko javnih nastupa nakon preuzimanja dužnosti spomenuli ste da stanje zatečeno u Ministarstvu ne zadovoljava. Koji su najveći problemi koje ste zatekli u Ministarstvu i što ste konkretno poduzeli da se oni riješe?

— Najveći problem u Ministarstvu bila je nebriga za ljude i nebriga za to odrađuje li se posao na pravi način ili ne. Najbolji je primjer građevinska inspekcija. Inspektori rade vrlo težak i odgovoran posao, a, nažalost, za njega nisu dovoljno plaćeni. Oni nisu mogli djelovati na način na koji su trebali djelovati. Zbog takva stanja fluktuacija je ljudi vrlo velika. Prošle su godine osamdeset i četiri inspektora otišla iz inspekcije. Došli su novi mladi ljudi koji se uhodavaju u posao. Problem je što je inspekcija rješavala samo ono što je trenutačno bilo goruće ili ako je došlo do reakcije javnosti, umjesto da je radila svoj posao sustavno i djelovala preventivno. Imamo i urbanističku inspekciju, znači inspekciju koja mora rješavati stanje u prostoru, odnosno upozoravati ljude da ne grade jer ne mogu dobiti dozvolu dok se plan za određeno područje ne donese. Inspekcija ne smije djelovati isključivo vatrogasno.

Drugi veliki problem koji smo zatekli sedam je i pol tisuća neriješenih upravnih predmeta i četiri tisuće neupravnih predmeta. Podatak da je potkraj 1999. godine ostavljeno osamsto neriješenih predmeta govori sam za sebe. Danas dakle imamo više od deset i pol tisuća neriješenih predmeta više nego prije četiri godine. Organizirali smo ljude u Ministarstvu, uveli prekovremeni rad i angažirali honorarne suradnike koji znaju rješavati te predmete. Hoće li neka lokacijska ili građevinska dozvola biti potvrđena ili odbijena, ljudima je bitno. Sve činimo, čak smo osigurali i dodatni novac u proračunu, da se ti predmeti što prije riješe kako bismo mogli krenuti dalje.

Treći je problem taj što je u Ministarstvu bila ukinuta Uprava za prostorno uređenje, odnosno utopljena u Zavod za prostorno uređenje. Dobro znamo što znači prostorno uređenje i kakav nam je prostor. Ponovno smo osnovali Upravu i u njoj su stručnjaci koji stvarno znaju svoj posao. Zavod radi isključivo planove, a Uprava izdaje lokacijske dozvole, pregled planova, dakle sve ono što ulazi u djelokrug uprave. Mislim da smo drukčijom organizacijom Ministarstava i postavom pravih čelnih ljudi napravili mnogo i stvorili dobru radnu atmosferu. Nije nikakav problem ako se neki posao mora napraviti izvan radnoga vremena, nitko to od čelnih ljudi ne odbija.

Koje su novosti u uređenju Ministarstva osim vraćanja Uprave za prostorno uređenje?

— Što se tiče ustroja, drukčije smo organizirali drugostupanjske poslove. Nemamo više upravu za drugostupanjsko rješavanje predmeta. Organizacija posla počiva na sektorskim načelnicima, koji uz svoj rad daju naloge i nadziru ono što se napravi. U zaštiti okoliša mnogo smo veću pozornost posvetili problemu otpada. Do sada su se samo tri službenika bavila tim područjem. Svaku smo upravu organizirali na način da ona bude što učinkovitija. Iz bivšega Ministarstva javnih radova preuzeli smo stanogradnju, komunalne poslove i graditeljstvo. Sada je naša briga izgradnja novih stanova u poticanoj izgradnji i za žrtve Domovinskog rata te komunalna djelatnost. Na taj je način povezano prostorno planiranje, zaštita okoliša i komunalna djelatnost, što je u izravnoj vezi.

Možete li nam predstaviti svoje najbliže suradnike i njihove ključne referencije zbog kojih ste ih odabrali?

— Moji najbliži suradnici radili su u operativi i u upravi. Uprava je težak i složen posao, upravu treba znati i ako netko barem nešto o toj upravi ne zna, vrlo se teško može brzo uklopiti u posao. Davor Mrduljaš prvi je državni tajnik, zadužen za Samostalnu službu za zakonodavstvo i Samostalnu službu za žalbe i prekršaje. On radi na pravnim poslovima i ukupnoj normativi, usklađenosti hrvatskih zakona s Europskom unijom, te na pripremi svih zakona s područja naše djelatnosti. Prije je radio u Ministarstvu, tvrtki i u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, i dobro je da se htio vratiti u Ministarstvo. Pomoćnica ministrice Josipa Blažević-Perušić na čelu je Uprave za inspekcijske poslove, zna organizirati posao i razumije teme i građu, bavila se inspekcijom i prostornim planiranjem, i sigurno može animirati i stručno voditi ljude dajući im prave zadaće. Pod njezinim vodstvom inspekcija je krenula raditi na drukčiji način. Nadamo se da će situacija biti mnogo bolja.

Državni tajnik Aleksander Russo na čelu je Uprave za stanovanje, komunalno gospodarstvo i graditeljstvo, radio je u Ministarstvu na izgradnji stanova za stopostotne invalide Domovinskog rata, i u gradu Zagrebu na poslovima izgradnje većih objekata i komunalnim poslovima. Važno je da poznajete funkcioniranje jedinica lokalne samouprave kada izrađujete zakone. Zakoni koje donosimo moraju biti provedivi, jer mi radimo zakone za jedinice lokalne samouprave, za ljude, a ne za sebe. Zato se događa da moramo ići na izmjenu Zakona o gradnji koji je tek napravljen kao i Zakona o otpadu, moramo izmijeniti i Zakon o prostornom uređenju te Zakon o komunalnom gospodarstvu. Znači, imamo mnogo posla. Na čelo Zavoda za prostorno uređenje postavljen je Matija Salaj, koji je napravio mnogo planova, koji točno zna što znači izrada plana, i koji zna kako pomoći jedinicama lokalne samouprave u izradi planova.

Osnovan je također Savjet prostornog uređenja Vlade RH koji je operativan i sastavljen od uglednih stručnjaka iz svih hrvatskih regija s velikom praksom. Na temelju programa rada Savjet će izraditi kriterije za izradu prostornih planova i pratiti njihovo ostvarivanje.

Prvi smo put u proračunu osigurali novac za pomoć jedinicama lokalne samouprave za izradu prostornih planova. Država je decentralizirala određene funkcije, odnosno prebacila ih na lokalnu samoupravu, a nije prebacila i novac. Jedinice lokalne samouprave trebale bi imati mnogo više izvornih prihoda nego što ih imaju. Znači da moramo pomoći da ugovore izradu planova i konačno ih izrade jer neke jednostavno nemaju novaca ni stručnjaka. Državna tajnica za zaštitu okoliša je Višnja Jelić Mück, koja je godinama radila na zaštiti okoliša, radila je i s gospodarstvenicima na zaštiti okoliša i poznaje cijelu tematiku. To je dakle ekipa ljudi koja će moći napraviti mnogo više nego što je napravljeno do sada.

Spomenuli ste pomoć lokalnoj samoupravi. No, koje mehanizme imate za provođenje svojih odluka na lokalnoj razini?

— Malo, ponajprije djelujemo savjetodavno. No, ako jedinice lokalne samouprave određene stvari ne naprave u zadanu roku, npr. do prvoga siječnja iduće godine ne utvrde lokacije za deponije otpada, onda to postaje zadaća županija, pa nakon toga Vlade. Vlada ima ovlasti djelovati u takvim situacijama i to ćemo sigurno i raditi. Ja sam protiv represivnih mjera ako se možemo dogovoriti. Većina gradonačelnika i načelnika sigurno će to napraviti ako im financijski pomognemo.

Stječe se dojam da ste skloniji legaliziranju nego rušenju. Je li taj dojam točan?

— Svi očekuju zakon o legalizaciji bespravne izgradnje. To nikomu ne treba, jer jedinica lokalne samouprave bez ikakvih problema može legalizirati one objekte koji se nalaze u građevinskim zonama. Jasno je da se ne može legalizirati one koji su sagrađeni ili se grade na infrastrukturnim pojasevima ili koji se nalaze u zaštićenim područjima. Te ćemo objekte morati rušiti. U proračunu smo osigurali dosta velika sredstva za rušenje onih objekata koji se ni u kojem slučaju ne mogu legalizirati. Najgora je mjera nešto rušiti ako se moglo na vrijeme intervenirati i zabranjivati izgradnja. Zašto nije? Zato što su se inspekcije bavile samo palijativnim rješenjima i zato što je premali broj inspektora.

Zatim tu je i problem neriješene gruntovnice, tj. vlasničkih odnosa. Formirali smo ekipu stručnjaka zajedno s Ministarstvom pravosuđa sa zadaćom da pripreme zakon koji će po kratku postupku moći povezati gruntovnicu i katastar. Austrija je imala zakon koji je jasno i na vrlo jednostavan način rekao: sve ono što je u posjedu zapravo je vlasništvo. Ne ćemo to prepisati, ali ćemo naći rješenje primjereno domaćim uvjetima.

Problem je i što jedinice lokalne samouprave nisu napravile prostorne planove. Pomoći ćemo im i financijski i savjetodavno te sudjelovati u izradi pojedinih planova, i vjerujem da će to ići mnogo brže i mnogo bolje. Sve su županije donijele prostorne planove, a sada to trebaju učiniti i gradovi i općine. Mnogi već rade, pa se ne može reći da nema pomaka.

Treći su problem bespravni graditelji, koji ne žele legalizirati objekt i koji ne žele platiti komunalne doprinose, i tu nastaje problem. Svatko tko gradi na području općine ili grada mora platiti komunalni doprinos, a neki koji to ne žele misle da inspekcija neće djelovati.

Predložit ćemo zakon kojim će se uvesti vrsta rente (u svijetu su poznate takve rente) koju će morati platiti svi koji nisu legalizirali objekt, a mogli su. Ta renta neće biti mala. Država će jedino u tome intervenirati, sve ostalo stvar je jedinica lokalne samouprave. Rušenje ostaje krajnja mjera, i to tamo gdje stvarno objekti ne mogu ostati.

Koji su najveći problemi u području zaštite okoliša u ovom trenutku u Hrvatskoj?

— Najveći je problem danas otpad. Problem je i komunalni i opasni otpad. U ožujku ćemo Saboru predložiti kratkoročne mjere kojima će se precizno odrediti zadaci i njihovi nosioci kako bismo konačno počeli rješavati problem. Naime, građani koji imaju pravo na zdravi okoliš nemaju više povjerenja, ne vjeruju da će netko napraviti dobar deponij. Međutim, imamo i dobrih primjera, kao što su Poreč, Rovinj, Bjelovar. Ima još gradova koji su bili dovoljno savjesni i svjesni da moraju riješiti odlaganje otpada, i to su počeli rješavati na vrijeme. Posjetili su me predstavnici gradova i općina zainteresiranih da se na njihovu području napravi sanitarni deponij, što podrazumijeva recikliranje otpada koji ide u proizvodnju te deponiranje ostatka koji se ne može preraditi. Ako to bude deponij, kao što su deponiji po cijeloj Europi, ljudi će se prestati bojati takvih situacija. Najvažnije je vratiti povjerenje ljudi.

Koji su najveći zagađivači danas u Hrvatskoj?

— Što se zagađivača tiče, još nemamo točne podatke, što zamjeram bivšoj ekipi u Ministarstvu. Nemamo potpune podatke ni o deponijima, a o opasnom otpadu još manje. Iako imamo Agenciju za zaštitu okoliša koja mora prikupljati podatke, ona to nije obavila, što iz subjektivnih, a što iz objektivnih razloga. Znamo, međutim, da među najveće zagađivače pripadaju državna poduzeća, npr. INA i HEP, koji su to po svojoj proizvodnji. Ta se poduzeća restrukturiraju i vjerujem da će u tome biti zastupljena i ekološka komponenta, na čemu i sama ta poduzeća rade. Za razliku od velikih proizvodnih tvrtki manje se tvrtke brže prilagođavaju zahtjevima međunarodnoga tržišta. Riječ je o vrlo rigoroznim zahtjevima kojima podliježu sve tvrtke što žele na to tržište. Osnovali smo Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Fond je dobro počeo raditi i od prvog ožujka u njega bi trebao stizati novac pa možemo početi planirati realizaciju određenih programa. Takve fondove ima i većina ostalih europskih zemalja, a funkcioniraju prema načelu — zagađivač plaća. Počinjemo s motornim vozilima. Prilikom registracije automobila plaćat će se prosječno osamdeset kuna, ovisno o starosti auta i sl. Novac uplaćen u Fond moći će se prioritetno rabiti temeljem natječaja. Zato je važno da jedinice lokalne samouprave imaju spremne projekte za sanaciju deponija kako bi se mogle javiti na natječaj. Prioritet su dakle deponiji.

Ima li ekoloških bombi u susjednim zemljama, ugrožava li nas nešto što je blizu našim granicama?

— Nuklearka Krško u javnosti se doživljava kao najveća potencijalna opasnost. Timovi stručnjaka ispituju vodu i temperaturu Save i zraka, provode se seizmološka i ostala istraživanja. Mislim da se u ovom trenutku ponajprije moramo baviti problemima koje imamo u zemlji.

Kakva je suradnja sa susjednim zemljama po zaštiti okoliša?

— Dobra je. Često se organiziraju konferencije, sastanci, razmjenjuju stručnjaci. U svemu tome aktivno sudjelujemo.

Koje ćete mjere poduzeti po pitanju smanjenja zagađenja zraka od automobila?

— To se već sada provodi. Važno je trajno pratiti stanje. Stoga gradimo mrežu mjernih postaja za praćenje kakvoće zraka. Trenutno su pred otvaranjem tri nove mjerne postaje u Sisku, Kutini i Osijeku. Planiramo tijekom ove godine izraditi program koji će omogućiti da rezultati praćenja kakvoće zraka budu dostupni i na našim web stranicama.

Zakonom je određeno da od 1. listopada 2004. automobili moraju na eko-test. Već je nekoliko puta taj datum bio odgađan. Nadamo se da je ovo produljenje roka posljednje i nakon njega automobili koji ne zadovoljavaju odgovarajuće parametre neće moći voziti. Ostali zagađivači zraki morat će uplaćivati ekološku rentu u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Među njima postoji bojazan da će to biti veliki iznosi. No, visina iznosa ovisit će o njima samima, kao što je to u slučaju plaćanja naknade za zaštitu voda. Uplaćen novac za zaštitu voda redovito se vraća tvrtkama koje ugrađuju pročišćivače i poduzimaju druge mjere u zaštiti okoliša. Isti slučaj bit će i u slučaju ekološke rente. Tvrtkama će se vraćati novac kad, primjerice, ugrade filtre. Mislim da će sve to potaknuti tvrtke da počnu obnavljati svoja postrojenja jer će inače taj novac izgubiti. Očekujem da će tada situacija biti mnogo bolja. Vlada RH tek treba donijeti uredbu o plaćanju ekološke rente i ona bi se trebala na temelju zakona početi primjenjivati od prvog srpnja ove godine.

Na Jadranu ima nekoliko gradova koji imaju probleme sa zagađenjem otpadnim vodama. Bilo je nekoliko međunarodnih projekata potpore da se to riješi.

— Najpoznatiji je projekt Kaštelanski zaljev. Realizacija je toga projekta pri kraju i napravljeno je mnogo u odnosu na kanalizaciju, vodoopskrbu, ispuste u more. U Splitu je sanirana gradska luka. Mnogo je toga napravljeno i na drugim lokacijama, instalirani su pročišćivači i more je čišće nego što je bilo. No, imamo još jako mnogo posla. Jedna je od prioritetnih investicija zaštita mora. Ako hoćemo čisti okoliš, moramo uložiti velik novac da to realiziramo.

Treba li zaštita voda ući u djelokrug Ministarstva?

— Bilo bi to najbolje rješenje, jer bismo zaštitu okoliša tada mogli sagledati slojevitije. Zaštita voda u djelokrugu je Ministarstva poljoprivrede i šumarstva i mislim da ćemo s njima dobro surađivati. Naši će predstavnici biti u upravnim vijećima i nadzornim odborima pa mogu intervenirati ako je potrebno. Mislim da će biti mnogo bolja situacija jer je iskazana volja da se problemi rješavaju zajednički.

Iz perspektive ministrice zaštite okoliša, kako gledate na mogućnosti daljeg energetskog razvoja Hrvatske, odnosno za koji tip dobivanja energije mislite da bi bio ekološki najprihvatljiviji?

— Mislim da su hidroelektrane ekološki najprihvatljivije i da ih treba graditi u zagrebačkoj županiji i u ostalima, gdje god je to moguće. Mislim da možemo ići i na vjetroelektrane, iako one neće davati velik broj megavata. Osim toga treba raditi termoelektrane na plin. Osnovno je da struka kaže svoje mišljenje na kojem treba planirati izvore energije za svako područje posebno. Plomin se, na primjer, pokazao kao dobra investicija. Nije toliko važno pitanje goriva za rad termoelektrane, mnogo je važnije pratiti njezin kasniji rad, te da svi parametri budu nadzirani. Imamo propise koji to određuju, ali u nas je problem provedba tih propisa. Sigurno je da moramo imati sva alternativna rješenja, i termoelektrane i hidroelektrane i vjetroelektrane, ali sigurno nećemo imati nuklearke.

Govorili ste o građevinskim inspektorima. Kakva je situacija s inspektorima zaštite okoliša?

— Građevinski inspektori, urbanistički inspektori i inspektori zaštite okoliša zaposleni su u Upravi za inspekcijske poslove, jer ne mogu djelovati jedni bez drugih. Potrebno je i važno da, kada je u pitanju ozbiljan problem, na teren izlaze svi zajedno jer moraju i zajedno djelovati. Imamo i premalen broj inspektora zaštite okoliša i inspekciju ćemo morati svakako popuniti novim ljudima. Problem je, međutim, dobiti pravog čovjeka.

U Hrvatskoj se premalo reciklira otpad u odnosu na Europu.

— Recikliranje je prvi i osnovni problem zbrinjavanja otpada. Propisat ćemo da u cijeni odvoza kućnog smeća mora biti sadržan dio troška primarne reciklaže uz odvoz otpada i sanaciju postojećih deponija, koji mogu primati otpad još neko vrijeme. Jasno da kompletna sanacija deponija ne može biti obuhvaćena u cijeni jer bi ona bila previsoka. No, tako dugo dok primarnu reciklažu ne riješimo na mjestu događanja, imat ćemo problem velike količine otpada. Naše tvornice papira i stakla moraju uvoziti sirovinu, a mi je bacamo na smetlište. Zato zajedno s njima radimo program kojim bismo riješili način prikupljanja sirovina i time smanjili obujam smeća za najmanje pedeset posto. Kontejnere će morati financirati grad ili općina, a odvoz do proizvođača jedinice lokalne samouprave dat će u koncesiju tvrtkama. Novac koji se dobiva predajom papira ili stakla ne može pokriti troškove nabave, pražnjenja i odvoženja kontejnera i to mora biti u cijeni.

Koje je vaše stajalište o projektu Družba Adria?

— Za sada nije određeno, jer čekam da se napravi studija utjecaja na okoliš. Struka o tome treba dati mišljenje. Prvi je korak izrada studije i ocjena te studije. Moraju biti poznati svi parametri, tj. hoće li do zagađivanja mora doći ili neće, kolika opasnost prijeti od otpadnih voda, na koji se način sve to može reducirati, što znači ulazak tankera itd. Dakle, stajalište ne mogu artikulirati dok se svi ti parametri ne raščiste.

Koje se pouke mogu izvući iz slučaja makarskoga smeća?

— Pouke o tome što znači višegodišnja nebriga o otpadu. Jasno da se onda događa ovo što se događa. Ne može se dvadeset godina linijom manjeg otpora istovarivati smeće na neko područje i uopće ne razmišljati o tome da bi to trebalo riješiti na primjereniji način. U Makarskoj, u Donjoj Gori, odlagalište se definitivno zatvara jer u parku prirode ne može biti deponij. Predložili smo da se deponij sanira jer ne može ostati kakva jest. Još bi se trinaest mjeseci odlagao otpad, koliko bi trajala sanacija, a nakon toga deponij će se zatvoriti. Za to vrijeme mora se pronaći drugi deponij za cijelu splitsko-dalmatinsku županiju ili za dio županije. Inače mislim da nije realno očekivati da se, i to ne samo u ovom slučaju, za cjelokupnu županiju organizira jedan deponij, nego treba imati više manjih deponija na kojima će se otpad razvrstavati. To znači da će se na deponijima odvijati gospodarska aktivnost, a dio otpada koji nije uporabljiv odlagat će se na primjeren način na tom deponiju ili odvoziti u središnji deponij. To bi trebao biti naš program za budućnost.

Spomenuli ste kako ćete nastojati ubrzati suradnju gruntovnica s Ministarstvom pravosuđa, no pitao bih vas konkretno za zagrebačku gruntovnicu, koja je trenutno smještena u NSB, što i znanstveni i kulturni krugovi smatraju katastrofalnim rješenjem. Može li se to nekako riješiti, imate li neki prijedlog s obzirom i na bivše objekte vojarni ili sl.?

— I Sud i Gruntovnica moraju se u Zagrebu što prije rješiti, jer je to vrlo velik problem. Osnovani su već i novi sudovi kako bi se rasteretio središnji sud. Što se tiče Gruntovnice, sigurno da nije dobro što je smještena u NSB, ali ona je tamo privremeno. Da je Nacionalna i sveučilišna biblioteka za taj prostor imala programe i novac da to riješi, onda Gruntovnica vjerojatno tamo ne bi ni došla. Potrebno je za Sud i Gruntovnicu sagraditi novu zgradu ili iskoristiti vojne objekte. Ti će se objekti u Zagrebu morati isprazniti s obzirom na uvjete NATO-a, jer takvi objekti ne mogu biti u središtu grada. Zato, ponavljam, zgradu Nacionalne i sveučilišne biblioteke mora se u potpunosti vratiti njezinim sadržajima, što znači da Gruntovnicu treba iseliti, ali to se ne može odmah napraviti.

U Zagrebu treba izgraditi i Arhiv, za koji postoji slobodna lokacija. Ona je godinama čuvana za Arhiv, a nalazi se kraj NSB-a.

Veliki je problem s POS-om taj što je bivša vlast u posljednjih nekoliko mjeseci sklopila vrlo veliki broj ugovora. Da li vi sve morate po tim ugovorima provesti, jer očito je da toliko novaca ipak nema?

— Nema nikakve mogućnosti da se svi objekti koji su ugovoreni naprave u predviđenom roku. Ako su u dvije i pol godine sagrađena 1023 stana, onda je nemoguće da se u godinu i pol napravi osam i pol tisuća, koliko je ugovoreno. To je potpuno nerealno. Zašto je to napravljeno, možemo samo nagađati, ali nije razumno ni stručno utemeljeno. Tvrdim da je ovo što je ugovoreno posao za sljedeće tri, četiri godine, a ne za 460 dana, koliko je maksimalan rok ugovoren s izvođačima radova. Predstoji razgovor s izvođačima radova, neki će se objekti graditi, a neke ćemo morati na određeno vrijeme zaustaviti. Nitko ne spori da su provedeni natječaji, da su ugovori potpisani i izvođači dobili posao, ali morat će malo pričekati.

Izjavili ste da ste protiv širenja Zagreba. Kako i gdje zadovoljiti potrebu za novim stambenim prostorima?

— Bila sam i bit ću protiv širenja Zagreba jer mislim da time što Zagreb privlači nove stanovnike šteti cijeloj Hrvatskoj, ali i građanima grada Zagreba, jer usporava razvoj ostalih dijelova naše zemlje. Zagreb se širi i dobiva nova naselja, gradi se nova komunalna infrastruktura, a nedovoljna je infrastruktura u dijelovima grada u kojima ljudi žive već godinama ili stoljećima. Drugi je problem što se broj automobila jako povećao i teško se kretati po gradu. U Zagrebu se ne mogu širiti ulice. Imamo krasan grad i ne bi trebalo dopustiti da njime ovladaju automobili. Jasno da Zagreb ne treba postaviti rampu i reći da se u njega više nitko ne treba doseliti, ali ne bi trebalo poticati širenje grada, a zapostavljati druge dijelove Hrvatske. Zato treba ulagati što više sredstava u razvitak drugih gradova i dijelova Hrvatske. Hrvatskoj je potrebno da mladi i stručnjaci ostaju u svojim sredinama i pomognu njihovu razvitku.

Grad je, temeljem Zakona o povratku imovine, izgubio velik dio slobodnih parcela na kojima bi mogao organizirati gradnju. Zato je mnogo pametnije da Grad otkupljuje privatne parcele u okviru postojećih naselja i na njima gradi dvije, tri ili pet kuća, umjesto da se grade nova naselja od deset ili petnaest tisuća stanovnika.

Brojne četvrti sagrađene u posljednjih pedeset godina još ni danas nemaju dovoljno urbanih sadržaja i ostaju spavaonice...

— Imate pravo. No, u Zagrebu smo nešto pokrenuli. Dok sam bila gradonačelnica, napravili smo dvije gimnazije, Prvu i Četvrtu, u Novom Zagrebu, napravili smo ugostiteljsku školu, dvije sportske dvorane, novo srednjoškolsko igralište, sagradila se crkva, projektirali smo bazen u Utrinama koji se danas tamo gradi... Imali smo koncept upotpunjavanja i poboljšavanja života u pojedinim naseljima. Gospodin Čačić kaže da tzv. točkasti urbanizam nije dobar. Mislim da je upravo točkasti urbanizam za Zagreb jako dobar i da interpolacijama treba rješavati problem stanovanja, a ne izgradnjom novih naselja.

Prijeti li razvoj turizma uništenjem jadranske obale?

— Razvoj turizma sigurno ne smije biti problem. Problem su apartmanska naselja. Moramo mijenjati zakon koji utvrđuje kategorizaciju turističkih objekata jer on omogućava gradnju hotela apartmanskoga tipa pa se grade apartmani kao stanovi. Ne smije se ljudima onemogućiti da na pojedinim lokacijama kupuju apartmane, ali posebne zone moraju biti namijenjene hotelskim objektima. Nisam ni za to da se grade mastodontski hotelski objekti s velikim brojem ležajeva. Moramo razvijati i obiteljski turizam, ali ne na način da netko sagradi apartmane i proda ih. Apartmane treba napaviti u skladu s prostornim planom i namijeniti ih elitnom turizmu.

Što mislite o projektu AFCO?

— Mislim da ga ne bi trebalo dopustiti.

U zaštićenim područjima, kao što su nacionalni parkovi, Kornati, ima dosta bespravne gradnje...

— Sve što je bespravno sagrađeno mora se srušiti, pogotovo na takvim područjima. Tu nema dvojbe. Do sada nismo imali novca za rušenja jer smo bili na privremenom financiranju, a nije bila ni sezona. No kada Sabor usvoji proračun, počet ćemo s rušenjem prema popisu i prioritetima koje je napravila Inspekcija. Zato stalno ponavljam da je pametnije što prije legalizirati bespravnu izgradnju, ako se može.

Koji su vaši ključni ciljevi, najvažniji projekti koje želite do kraja mandata ostvariti?

— Željela bih uvesti veći red u prostor i u zaštitu okoliša. Želim riješiti ključne probleme kao što je bespravna izgradnja, zbrinjavanje otpada i nedostatak prostornih planova. Ako te stvari riješimo, riješili smo mnogo. Očuvati prostor i zaštititi ga, to je moja glavna zadaća.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Marina Matulović-Dropulić rođena je 21. lipnja 1942. u Zagrebu, gdje je završila Klasičnu gimnaziju i 1967. diplomirala na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Do 1969. radi u Dubrovniku u GP Dubac kao projektant i šef gradilišta, nakon toga zapošljava se u GK Međimurje Čakovec kao projektant, rukovoditelj gradilišta i tehnički direktor, a potom kao tehnički rukovoditelj Zavoda za zgradarstvo Građevinskog instituta u Zagrebu.

Godine 1983. dobiva godišnju nagradu Vladimir Nazor za arhitekturu.

Političku karijeru započinje 1985. kao predsjednica Komiteta za graditeljstvo, stambene i komunalne poslove Grada Zagreba. Od 1990. potpredsjednica je Izvršnog vijeća Grada Zagreba, a od 1995. zamjenica gradonačelnika. Godine 1995. ulazi u Vladu na mjesto ministrice prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, no za godinu dana vraća se u gradsku upravu, ovaj put na dužnost gradonačelnice, koju obavlja četiri godine. Godine 2000. izabrana je za zastupnicu u Hrvatskom saboru, a u prosincu prošle godine postaje ministrica zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u Vladi Republike Hrvatske.