Flaša opojnosti

Jednom sam posjetio znanca s kojim sam morao razgovarati o nekom poslu. Bili smo sami u sobi, i on me upitao želim li možda nešto popiti. Dok sam ja još oklijevao, znanac je prišao polici s knjigama — a polica je bila golema, sezala je do stropa i zauzimala čitav zid — pa je s nje skinuo jedan svezak. Donio ga je do stola za kojim smo sjedili, te na nj spustio svezak onako kako se knjige inače ne spuštaju: uspravno, s osloncem na najužu plohu. Ali, s obzirom na to da je knjiga bila prilično debela, nije se prevrnula. Ubrzo sam shvatio i zašto je tako: moj domaćin je odvrnuo poklopac na gornjem dijelu sveska (tek sam ga sad opazio, tako je dobro bio kamufliran), pa je potom nagnuo knjigu i stao iz nje lijevati piće u čaše. Bio je to konjak.

Ostao sam zatečen. Knjiga u obliku boce? To mi se učinilo nekako zazorno. Doduše, odmah sam se sjetio kako postoje zdjele u obliku bundeve, grickalice za nokte u obliku gitare i upaljači u obliku gondole. Zašto onda ne bi postojala i boca u obliku knjige? Kič kao kič, čudna mi čuda. Zašto bi baš knjiga bila pošteđena od nadriumjetničke uporabe?

Ali, onda sam razmislio malo bolje, dok smo pijuckali konjak — a ni ja ni moj domaćin nismo ni riječju komentirali taj neobični predmet — pa sam napokon i shvatio zašto me ta boca u obliku knjige toliko onespokojila: naprosto, nisam joj se nadao ondje gdje sam je vidio. Prije bih očekivao da je nađem na kakvoj polici gdje inače nema knjiga, a ne ovdje, gdje i prave knjige postoje. Moj je znanac bio i sâm čovjek od knjige, pa sam se lecnuo kad sam ga vidio odakle toči piće. Ukratko, izgledalo mi je to tako nekako kao da on i knjige — i vlastito bavljenje knjigama — shvaća na posve drukčiji način nego ja. Da ih shvaća kičasto, baš kao što je kičasta bila i ona boca. Da ih srozava na razinu svijećnjaka u obliku Eiffelova tornja. To mi nije išlo u glavu, stalno me zaokupljalo, i mislim da toga dana nisam bio baš osobit sugovornik, pa smo tako i posao zbog kojega sam bio došao jedva nekako obavili.

I, nije nimalo čudno što sam o čudnoj boci u obliku knjige nastavio mozgati i dalje, sve tražeći neko opravdanje za onoga svog znanca (kojega inače cijenim i kao stručnjaka i kao čovjeka), trudeći se da nađem u toj njegovoj čudnoj boci — i u prirodnosti geste s kojom ju je skinuo s police — nekakav dublji smisao, koji bi nadmašio kič i kičasti pogled na svijet.

I, našao sam ga, s vremenom mi se stalo činiti da pomalo shvaćam. Našao sam za svoga znanca čak dva opravdanja, jedno po logici negacije, a drugo po logici afirmacije.

Ovako sam razmišljao: imati bocu u obliku knjige može i smije samo čovjek koji se zdušno bavi knjigama, kojemu je to kruh i životni poziv. Stavljajući na svoju policu onu kičastu nakazu, on zapravo zauzima ironijsku distancu prema vlastitom poslu. Taj je posao vrlo često zasnovan na jako uozbiljenom i jako autoritativnom stavu kako su knjige nevjerojatno važna pojava na ovome svijetu, i kako su ljudi koji se njima bave silno ozbiljni i mudri. Pravi čovjek od knjige, međutim, zna — kao što je znao onaj moj znanac — da su mnoge knjige iznutra šuplje i bezvrijedne, baš kao što je šuplja ona boca kad se iz nje istoči konjak. Istinski čovjek od knjige razumije da mnoge od pravih knjiga — onih papirnatih, tiskanih — kriju u sebi nešto slično što i ona njegova keramička boca s konjakom: izvana izgledaju kao vrelo mudrosti, a zapravo zaglupljuju; predstavljaju se kao hrana za duh, a zapravo ugađaju tijelu, predstavljaju se kao spiritus movens, a zapravo su špiritus. Tako je i onaj moj znanac držao da može posve mirno među ostale svoje knjige staviti i tu, keramičku, postavljajući tako malu zamku i sebi i svakome tko bi posegnuo za nečim s police: neka čitatelj zna da s knjigama nikada ništa nije sigurno.

Ali, ima cijela ta stvar i drugu stranu, onu afirmativnu. Jer, oduvijek se znade da su književnost i alkohol bliski rođaci koje je često moguće vidjeti skupa. Ne samo da su mnogi pisci bili pijanci, pa su samo u piću mogli pisati, nego i sama književnost — osobito lirska poezija — vrvi od pohvala alkoholu kao takvu, a onda i pojedinačnim alkoholnim pićima. Kad to znade, čovjek lako razabire i koji je tomu uzrok: pisci su rado pili zbog toga što se književno stvaranje odvajkada smatra nečim što nastaje iz osobita stanja opijenosti, mahnitosti, iz trenutaka kad je čovjek izvan sebe, baš kao kad se narolja. U drugu ruku, za samu se književnost nerijetko tvrdilo kako proizvodi učinke poput dobra pića: od nje se čovjeku magli u glavi, on postaje duhovit, hrabar, sentimentalan, baš kao onda kad malo cvrcne. Tako se onda knjiga u obliku boce zapravo tim svojim kičastim izgledom poziva na dugu tradiciju razmišljanja o književnosti, na niz ozbiljnih poetičara. A čini to manje izravnom poredbom (koja otprilike kaže: knjige su kao konjak), a više željom da pomogne: ako čitatelja ne uspiju opiti knjige što ih nalazi na toj polici, možda će ga opiti ova keramička knjiga u kojoj je alkoholno piće. A time se misao o opojnosti literature ne niječe, nego se, naprotiv, još više afirmira.

Tako sam nekako razmišljao, i tako sam našao opravdanje za onoga svog znanca kod kojega sam pio konjak, pa mi se on nakon toga činio još simpatičnijim, a osobito mudrijim nego što sam prije mislio. Izgledao mi je kao čovjek koji znade konceptualizirati i svoj svakodnevni život, pa i kičastomu predmetu dati novo značenje, koje je posve suprotno kiču.

I ostao sam u tom uvjerenju sve dotle dok nisam od nekoga čuo kako je tu riječ o nečemu posve drugom: čovjek ima strogu ženu koja mu ne da piti, pa se, eto, na ovakav način snalazi.