Bujice riječi, bujice misli

Bujice riječi, bujice misli

Zoran Mašović, Dogodilo se na današnji dan, Insula, Čakovec, 2003.

Druga po redu nagrađena prozna knjiga biblioteke Insula, koju su putem natječaja pokrenuli Grad Čakovec i Međimurska županija, bio je roman Zorana Mašovića Dogodilo se na današnji dan. Nagrada je dodijeljena za 2002. godinu. Objavljena je godinu poslije. Autoru Zoranu Mašoviću to je druga prozna knjiga (do sada je objavio zbirku pjesama Komuna izama te kratki roman Ona).

Zanimljiva mi se zamisao javlja u vezi s imenom biblioteke — Insula — s Međimurjem koje ju je pokrenulo te s Mašovićevim romanom. Kao što su otoci baš uvijek teže dohvatne točke kopna omeđene beskrajnim plavetnilom mora i oceana, tako je i Međimurje, omeđeno s vrha do dna dvjema golemim rijekama, također svojevrsna insula (o čemu neka svjedoče baš i karakteri i mentalitet njegovih stanovnika... ili štoviše nezgrapne političke suvremene formulacije koje su kadre bez grižnje savjesti otok podčiniti kopnu, zapravo taj otok naprosto i previdjeti u ideji umrežavanja države kao takve). Pa i Mašovićev roman! Ne sam po sebi; ipak se pripovjedačkim postupkom ne odvaja od matice recentne hrvatske proze. Izdvaja se insularnošću teme, likovima s ruba socijaliziranoga zdravog (?) građanskog svijeta. Mašović je svojim romanom dotaknuo rubnu (insularnu) temu i dao je odraditi likovima koji su i sami insule u moru svijeta što se voli predstavljati kao svijet reda, zdravlja, povjerenja, rada i uspjeha. I dok brojni i različiti duhovni gurui ovoga, ipak u velikoj mjeri ranjenoga svijeta, uglavnom žele sugerirati kako učiti malo, a postići mnogo ili kako poslodavcu reći NE i preživjeti te postati uspješan — Mašović nema savjeta Tek priču.

Teksturom zbijen roman

Pred čitateljem je gust, teksturom zbijen roman, koji u ich-formi

pripovijeda mlad liječnik psiholog koji se stjecajem okolnosti u ulozi psihijatra nađe u mjesnoj bolnici. Prema vlastitu priznanju i sam ima problema s alkoholom, koji će ga do kraja romana dovesti do kriminalnog dosjea ili barem svjedočenja u ubojstvu bez zle nakane. Svi se likovi, budući da su psihijatrijski pacijenti, zovu općim imenicama tipa Djevojka, Mladić, Bogalj, Žena, Čovjek. Baš zato što su likovi tako pomno skriveni iza općih imenica te i zato što se i pripovjedač poistovjećuje s likom psihijatra, također i zato što je prostor zbivanja romana relativno prepoznatljiv, roman upućuje na misao da je autobiografski, dokumentiran i snažan. Pa ipak, nije! Istina je da takav roman ne bi mogao pisati autor bez psihologijsko-psihijatrijske naobrazbe. Profesija psihijatra svakako je ovom romanu dala sveukupan i upečatljiv karakter. Tu su u strukturi romana i drugi profesionalno obojeni ideogrami — žuta kuća (iako je predstavljena kao boravište plućnih bolesnika, odnosno tek privremena psihijatrija); ideja eksperimenta u poslu s ljudima (ideja o dramskoj radionici kao prostoru / mjestu / ideji lječilišta; podvrgavanje eksperimentu (u cijeloj je priči to možda najčudnovatiji uspjeh — činjenica da se petero ljudi dalo izolirati u neki poseban svijet koji su uglavnom zvali škola i koji su shvaćali i živjeli na najozbiljniji moguć način); mnogo, zaista mnogo priče, razgovora, bujice riječi, bujice misli i analiza te gluma u nužnoj no ipak velikoj mjeri potrebna svima njima da bi opstali na malom vrhu igle zvane eksperiment. Eksperiment koji je ponajprije u psihijatrijskoj struci dočekan s neodobravanjem, pa se uspio realizirati tek političkim vezama; eksperiment koji je zatim trajao (Koliko? Danima? Tjednima?); koji u osnovi nikoga od pacijenata nije promijenio; ostavio im je dakle iste probleme, ali je postigao to da su svi u određenom trenutku uspjeli izaći iz sebe, izraziti se. Pošteno su im i autor i pripovjedač dali tu priliku. Pripada li ideogramu svijeta psihijatrije (ili su to samo predrasude?) i predvidiv zločin u takvoj sredini? On će se u romanu dogoditi, a način na koji je izveden, tumačen i opisan zaista pripada snažnijim slikama zaumnoga ili možda tek rubnoga svijeta. Daleko od svijeta kriminala; mnogo bliže potrebi za izražavanjem ega! Pripada li istoj ikonografiji i činjenica da likovi (bolesnici) zapravo i nisu bili tretirani kao bolesnici. Je li to strah nedovoljno iskusna mladog psihologa pred bolešću te istodobno polet mladosti koja voli eksperimentirati — otklonio ideju o duševnim bolestima? Ako su u lakšim oblicima — postoje li te bolesti uopće? Jesmo li svi mi već sadašnji ili uskoro budući pacijenti nekih žutih kuća i nekih eksperimenata?

Protjecanje vremena

Protjecanje vremena možda je najvažnija tema u romanu, iako ne najčitkija. Razaznaje se iz podteksta. Da vrijeme prođe — čekaju svi — i Čovjek razdiran potrebom govorenja bez kraja i konca (profesor u fiktivnoj školi), ali i distancirani Psiholog (on čeka da pacijenti svi zajedno već jednom završe tu farsu od škole te istodobno nije siguran želi li to, jer što će poslije).

Osjećaj besperspektivnosti i gubljenja u uzusima i postupcima starijih rijetko je doticana, a nimalo bezazlena tema. Ulazak u svijet poslova etabliranih oduvijek je bilo traumatično iskustvo mlađima. Psiholog u ovom romanu sagradio je cijeli golemi obrambeno-napadački mehanizam da bi uspio provesti i najskromnije zahtjeve u poslu.

U uskoj vezi s tim, bez obzira odnosilo se to na zdrave ili bolesne, jest i potreba za afirmacijom i priznanjem. Jednako bolno to priznanje traže i žude i bolesna Djevojka i Žena alkoholičarka i osakaćeni Bogalj i brbljavi Čovjek kao i mladi Psiholog.

Ovaj roman autora srednjih godina čini mi se prvim ozbiljnijim medicinskim, psihijatrijskim romanom u hrvatskoj književnosti. No, to su tek šire tematske odrednice. Roman je bogat slojevima — psihološkim, sociološkim (osobito je uspješno u tom smislu portretiran Mladić), erotskim, ljubavnim, prožet je svijetom snova koji počesto baš i ne pomažu da se preživi svakidašnjica. Roman je to bogate, uvijek višeslojne rečenice, izabrana leksika, složene i sintagmatske i tematske strukture. Ne obraća se čitatelju laka štiva. Traži onoga pažljivoga, koji će misliti i promišljati postupke likova. Zaključivati. Tražiti za svakoga od njih i olakotne okolnosti, kao što ih je u romanu neprekidno tražio Psiholog. Nije želio ili nije mogao suditi? Pa je tako na kraju i sam stradao. Kao začetnik ideje koja je za jednoga od njih loše završila. Ili za sve njih? Tko će suditi? Tko se usudi upustiti u to?

Svakako, iza priče ovoga romana kao da se krije uvjerljiva životna sudbina. Nije potrebno ni na koga upirati prstom. Već je pošteno moći i htjeti učiti!

Irma Kovačić