Boks kao metafora

Boks kao metafora

Izvrstan spoj mačističkog i sentimentalnog sloja u karakteru boksača Škoke oblikovao je Božidar Orešković, ostvarivši u sjajnoj suigri s Perom Juričićem u ulozi Knjigovođe brojne humoristične momente

Posljednji sati u životu svjetskoga boksačkog šampiona, oproštaj od ovozemaljske slave i ljudskoga zaborava, lice i naličje senzacionalne sportske biografije — temeljne su točke na kojima se gradio Šampionski nocturno, najnovija drama mlade hrvatske dramatičarke Marijane Nola. Praizvedbu njezina teksta u režiji Lawrencea Kiirua pulska je publika na Maloj sceni Istarskoga narodnog kazališta 21. veljače ispratila višeminutnim pljeskom. Praizvedba Šampionskoga nocturna u neku je ruku bila i prigodničarska, s obzirom da je INK predstavu tempirao upravo u vrijeme održavanja Europskog boksačkog prvenstva u Puli.

Iako autorica teksta Marijana Nola, ujedno i dramaturginja na predstavi, u programskoj knjižici sugerira kako je riječ o afirmativnome pogledu na boks, o »ljepoti i zadovoljstvu ispunjenoga života, o radosnome izrazu ljudske duše i izrazu ljudske sreće zbog pobjede i postignuća«, redatelj Kiiru iz njezine priče kao dominantnu izvlači upravo suprotnu liniju: akcent stavlja na tragediju natjecateljski ustrojena karaktera, na klasičnu antičku pouku o sudbini junaka koji se svojim postupcima izdiže iznad prosjeka.

Kompleksnost emocija

Redatelja Kiirua je, prije svega, zanimala kompleksnost emocija koje nužno prate antipod iznimnoga ljudskog ostvarenja. I tako je Šampionski nocturno, zanatski solidno napisan, ali umnogome predvidljiv tekst, dobio znatno dublju dimenziju priče o propalome boksaču Josipu Škoki, koji umire u bolničkoj sobi za vrijeme televizijskoga prijenosa meča novoga šampiona. Izvrstan spoj mačističkog i sentimentalnog sloja u karakteru boksača Škoke oblikovao je Božidar Orešković, ostvarivši u sjajnoj suigri s Perom Juričićem u ulozi Knjigovođe brojne humoristične momente, utemeljene ponajprije na promišljenu i proživljenu shvaćanju karaktera obaju dramskih likova. Savršeno osluškivanje emocija publike tijekom izvedbe, sjajan scenski pokret, izvrstan osjećaj za elegantne i brze prijelaze dramskih situacija — tek su neke od odlika glumačkoga segmenta Šampionskoga nocturna.

Posebnu pozornost publike izazvala je mlada pulska glumica Romina Vitasović u ulozi medicinske sestre Marije. Na nimalo laganu zadatku, jer igrala je pred svojom publikom, s dvojicom prekaljenih veterana hrvatskoga glumišta, Romina Vitasović uglavnom se odlično snašla. Osnovna zamjerka u kreaciji njezina lika, koji je jezično nedosljedno prebačen u istarski čakavski idiom, tiče se nepoštivanja prozodijskoga sustava jezika. Iako u osnovi privlačna, takva ideja treba biti doista temeljito i stručno razrađena i uvježbana, s obzirom da je upravo akcenatski sustav jezika posljednji sloj koji izvorni govornik gubi. To znači da nema mjesta zamjerkama na nepoštivanje sustavnosti u leksiku, ali kad se akcentuacija ne poštuje dosljedno, to itekako utječe na uvjerljivost dramskoga lika. Scenografija Stjepana Mihaljevića točno je ocrtala smisao Šampionskog nocturna: bez velikih ambicija, kojima ovdje i nije bilo mjesta, dao je jednostavni, minimalistički realizam bolničke sobe, ali je zato emocionalni naboj bio praćen i potican izvrsnim oblikovanjem svjetla. Konačni sklad ovog jednosatnoga komada postignut je i odličnom scenskom glazbom Marijana Jelenića te kostimografijom Đurđe Janeš, čije su kreacije inventivno istaknule blage humorne note u predstavi. U cjelini, Šampionski nocturno, posve lišen artificijelnosti, predstava je koja zapravo točno zna što hoće i gdje je njezino mjesto, a takvo što publika itekako znade prepoznati i uglavnom dobro prihvaća.

Dubravka Lampalov