Bistrina gustoga prijevoda

Bistrina gustoga prijevoda

Miguel de Cervantes Saavedra, Bistri vitez Don Quijote od Manche (prijevod Ise Velikanovića i Josipa Tabaka), Naklada Ljevak i Mosta, Zagreb, 2003.

Što kazati o knjizi zvanoj Don Quijote? Smijemo li za nju reći išta manje negoli što župnik o njoj govori za Historiju slavnoga viteza Tiranta Bijeloga: »Istinu vam velim, kume, ova je knjiga po stilu najbolja na svijetu!« Pa ma koliko pisac putem svojih likova govorio podrugljivo, ma koliko stil župniku značio nešto posve praktično, ma koliko svaka usporedba hramala, činjenica jest da je veliki diptih o bistrom vitezu postao najvažnijim književnim tekstom na španjolskom jeziku uopće, a da se knjiga zvana Don Quijote bez ikakve dvojbe uvrstila među najslavnije i najbolje na svijetu.

Sudbina Cervantesa nije poštedila određene ironije: djelo koje je napisao s manje pretenzija nego neka druga ostvarenja zadobilo je neočekivano snažan odjek u svojem vremenu i u potomstvu. Prvi svezak o pomućenom čitatelju pustolovnih spisa i o njegovu naivno-lukavom perjaniku Sanchu Panzi dočekan je s oduševljenjem, a uspjeh toga izdanja potaknuo je nekog zavidnika ili koristoljubivca da se apokrifno, krivotvorno ogleda u pisanju nastavka. To je pak navelo sama autora, Cervantesa, da i on požuri nastaviti s pisanjem te da se u drugom svesku zrcalno osvrne i na vlastito pisanje i na taj tuđi smiješni i uzaludni napor, postižući nove učinke iznimne slojevitosti, dajući knjizi protežnost univerzuma, omogućujući nam uvid u duh epohe i karakter svih regija kroz koje agonisti prolaze (dakako, u iskrivljenoj, ekspresivnoj vizuri dostojnoj El Greca, u oslobađajućoj humornoj dikciji ravnoj Lukijanu, u neodoljivoj smjesi poruge i nježnosti, prirodnosti i učenosti, prvobitnosti i višesmislenosti, kakva se možda mogla naći jedino u njegovih suvremenika kao što su Shakespeare i Montaigne).

Kanoni i obični razgovori

Lik Don Quijotea (a i Sancha Panze) odavno je izišao iz područja ekskluzivno književnog raspravljanja, iz literarnog kanona ušao je u ambijente običnih razgovora, uspoređivanja i pozivanja na nj učestala su na raznim stranama Zemljine kugle. Posredovanjem adaptacija i skraćenih verzija postao je baštinom i mnogih manje vičnih literarnom izrazu ili posve nevičnih jeziku izvornika. Prvi hrvatski prijevod sačinio je po francuskoj inačici za mladež (ad usum Delphini) Josip Eugen Tomić 1879, a na prvi prijevod s kastilijanskoga morali smo čekati dvadeseto stoljeće, kada je 1916. Iso Velikanović objavio integralni i na izvorniku zasnovan hrvatski tekst toga najklasičnijeg djela španjolske književnosti.

Učinio je to Velikanović dobro, živo i sočno, zabavno i podosta točno, jer, premda prijevodi razmjerno brzo zastarijevaju, njegov se, u stanovitom smislu, održao evo već gotovo čitavo stoljeće. Naime, Velikanovićev prijevod jest opstao i traje do danas, ali se za njegovu svježinu i jasnoću, preciznost i čistoću već više od pedeset godina brine drugi veliki prevoditelj, Josip Tabak. Priređivao je on i prerađivao razna izdanja Velikanovićeve verzije od 1951. (zatim 1958, 1967. i 1983), kao redaktor i kao komentator, da bi se tek u ovom najnovijem publiciranju potpisao konačno i kao suprevoditelj, osjećajući udio dovoljno relevantnim u cjelini ponuđenoga oblika i procjenjujući kako je učinio sve u svojoj moći da usporedi mnoga izdanja i verzije, da učini gipkijima sve sintagme i frazeme, da olakša protočnost i uveća točnost svake rečenice.

Da bi došao do stanja koje smatra definitivnim, Josipu Tabaku trebalo je mnogo rada, no u međuvremenu je opskrbio knjige tako bogatom aparaturom bilježaka i tumačenja, koja ima gotovo znanstveni karakter, a pretpostavlja čitavu biblioteku traženih objašnjenja i referencija. Sami Tabakovi komentari zauzeli bi opsežan svezak od stotinjak stranica, a više od šest stotina bilježaka čitaju se s napetošću i veliko su kulturno obogaćenje. Povijesne i etnografske opaske, filološki i poetički dodaci, podaci o recepciji i kontekstu — sve to Tabakov komentar Don Quijotea čini gotovo remek-djelom žanra, ispisan uostalom s mnogo šarma i elegantne jezgrovitosti.

Pripremni radovi za taj posao mogli su se odavno pratiti u Tabakovim znalačkim reakcijama, u polemičkim analizama prijevoda Don Quijotea iz pera Đorđa Popovića i u kritičkoj redakciji na Hergešićev prijevod Cervantesova Razgovora pasa (1949, iste godine kad naš prevoditelj tiska i svoj izbor iz Uzoritih novela). Dakle, bitna neravnodušnost za način primanja španjolskoga književnog velikana obilježila je Tabakova polustoljetna nastojanja i omogućila mu da svoju ljubav i predanost zaokruži iznimno zrelim plodom.

Samo je prevoditelj Tabakova formata mogao odustati od ambicije da bude jedini potpisnik hrvatskoga Don Quijotea. Ušao je u tkivo, pod kožu, izvornika i našao niz novih rješenja te se s lakoćom mogao lišiti mnogih Velikanovićevih solucija, nastaviti sam, odnosno krenuti od početka do kraja, umjesto da skrupulozno traga za pogreškama prethodnika i brine se za dopune i nijanse. Nema dvojbe da je i ovako prinos Don Quijoteu jedna od kruna cjelokupnoga Tabakova hermeneutičkoga i spisateljsko-prevoditeljskoga rada, premda mu nipošto ne nedostaje vrhunaca na raznim stranama, to jest književnih transpozicija iz raznih romanskih i germanskih jezika.

Bistrenjem do čistoće

Odlučujući se na djelomično čuvanje Velikanovićeva uloga u prijevodu, Tabak je učinio gestu koju možemo tumačiti na razne načine. Shvatimo li je kao znak skromnosti, nećemo pogriješiti, jer nije daleko od pameti kako je to učinio smatrajući neka rješenja prethodnika nenadmašivima. Shvatimo li to kao znak ponosa, opet nije krivo, jer biti u društvu ravnopravno s Velikanovićem svjedoči već povijesnu perspektivu vrhunskih prevodilačkih dometa (i imena).

Ipak, mislim da je temeljni razlog za navedeni potpisani binom negdje drugdje. Nećemo zlorabiti primisao da se tako sačuvala ona iskonska polarizacija između Don Quijotea i Sancha, ona neponovljiva dvojnost između smiješne uzvišenosti viteza i komične izravnosti perjanika (pa bi tako jedan od prevoditelja bolje zastupao prvi, a drugi drugi registar). Nećemo se isto tako zanositi idejom kako dvosveščani, dvotaktni, u dva različita navrata ispisani (pa ponešto i stilski diferenciran) izvornik zahtijeva četveroručni pristup.

Jednostavno, smatramo kako je Tabak s pozivanjem na Velikanovića želio zadržati stanovitu dijakroniju hrvatskoga jezika, kako je naravnost i narativnost srijemskoga pisca pučke vokacije htio održati kao podlogu na koju je mogao kalemiti svoje rafinirane i istančane doskočice. Radeći na Velikanovićevu predlošku kao na svojevrsnu palimpsestu mogao je postići veću razvedenost razina. Bistrenjem nejasnih mjesta kojima vrvi izražavanje bistroga viteza postigao je Tabak prijeko potrebnu čistoću, a pritom nije izgubio gustinu, tako da prijevod Don Quijotea u Velikanović-Tabakovoj verziji nudi čitateljski užitak sličan ispijanju davno nataložena vina, ohlađena i ponuđena u kristalnim čašama.

Izdanje u ediciji Vrhovi svjetske književnosti opskrbljeno je znalačkim pogovorom Mirjane Polić-Bobić i lucidnim esejom Cervantes i istina francuskoga pisca Jeana Cassoua. I po tome služi na čast izdavačima, no daleko je najvažnije što je pružena prilika Josipu Tabaku da zaokruži svoje davne i dugotrajne napore na dostojnu ponašivanju i kreativnom ukorjenjivanju knjige koja je podjednako zabavna i prodorna, ljupka i britka, tako da hrvatski Don Quijote ulazi u novo stoljeće, pa i novi milenij, priređen kao za svečanost.

P. S. Druga knjiga Don Quijotea promatra čitav svijet, pa i samu sebe, u različitim zrcalnim projekcijama, onakvima koje uvećavaju ili umanjuju, izruguju se zbilji ili je izobličuju. Tako se naš bistri vitez, u šezdeset i drugoj glavi, koja se zbiva u Barceloni, zatekao i u tiskari gdje se slažu knjige te se zavezao i u razgovor s prevoditeljem. Njegova je rezervirana opaska: »Ali uza sve to meni se čini da je to prevođenje s jednog jezika na drugi... ono isto kao da s naličja gledaš flamansku tapetu. Nazireš doduše figure, ali te su figure zastrte koncima, ne vidiš ih jasno, s lica.« Međutim, kao što je i sam skitnik vitez ubrzo morao pridodati stanovite iznimke, »gdje si u blaženoj sumnji koje je prijevod a koje original«, time je ujedno predvidio mogućnost koju u dobroj mjeri ostvaruje hrvatska verzija, koja sav iberski onovremeni kontekst i neusporedivi duh Cervantesova izraza prenosi dolično i dično (u prozi i u stihu, kad nas već rima na to podsjeća).

Tonko Maroević