Ban pučanin i pjesnik

Ban pučanin i pjesnik

Najbolji dokaz o uspjehu predavanja bila su brojna pitanja te živa i zanimljiva rasprava koja se razvila nakon predavanja. Na pitanja su odgovarali g. JovanovićBarolda i Krsto Cviić

U veleposlanstvu RH u Londonu 21. siječnja 2004. održano je predavanje Ivan Mažuranići stvaranje moderne Hrvatske. Predavač je bio arhitekt i povjesničar Roland JovanovićBarolda, predsjednik Matrix Croatica UK. Uvodnu je riječ održao Krsto Cviić, ugledni novinar, analitičar i savjetnik Europske banke za obnovu i razvoj.

Ogranak Matice hrvatske sa sjedištem u Londonu organizira u veleposlanstvu predavanja i književne večeri u svrhu promicanja hrvatske povijesti i kulture. Predavanja su vrlo popularna, pa je tako i ovom prigodom dvorana u veleposlanstvu bila ispunjena do posljednjega mjesta. Zanimljivo je da je tema privukla ne samo stariju generaciju hrvatske dijaspore nego i niz mladih intelektualaca koji stalno ili privremeno žive u Britaniji. Neki su doputovali u London na predavanje iz drugih gradova. Najbolji dokaz o uspjehu predavanja bila su brojna pitanja te živa i zanimljiva rasprava koja se razvila nakon predavanja. Na pitanja su odgovarali g. JovanovićBarolda i Krsto Cviić, tako da su se posjetitelji dugo zadržali razmjenjujući ideje, razgledajući literaturu koju je za tu priliku donio predavač, a imali su prilike i razgledati izložbu akvarela i crteža engleskog arhitekta i putopisca Sir T. G. Jacksona, koji je tijekom 19. stoljeća više puta boravio u Hrvatskoj i naslikao niz veduta i spomenika kao pripremu za ilustraciju knjige Dalmatia the Quarnero and Istria objavljenu 1887.

Gospodin JovanovićBarolda, arhitekt i povjesničar, potomak starih novljanskih obitelji, većgodinama živi u Londonu. Aktivan je u radu britansko-hrvatskih udruga i jedan od osnivača ogranka Matice hrvatske u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Stara novljanska obitelj

Predavač je na početku istaknuo kako su Mažuranići jedna od starijih novljanskih obitelji, spominju se jošpočetkom 16. stoljeća, te se nakon kratka uvoda o obitelji posebno osvrnuo na Ivanova starijeg brata Antuna, istaknutoga hrvatskog jezikoslovca, citirajući njegova glavna djela i ulogu koju je imao u Ivanovu životu. Nakon toga kronološki je opisao Mažuranićev život, od rođenja 11. kolovoza 1814, školovanja u rodnom mjestu, pa zatim Rijeci, Zagrebu i Szombathelyu u Ugarskoj. Istaknuo je njegove sjajne školske uspjehe, ali i vrlo skromno pa i sirotinjsko imovinsko stanje i oduševljenje kada je tijekom boravka u Szombathelyu doznao za proglas Ljudevita Gaja da će izdavati »Novine horvatzke« i »Danicu« kao književni prilog. Kada je preko brata Antuna saznao da će mu Gaj platiti honorar (vjerojatno prvi u povijesti hrvatske književnosti), bio je posebno uzbuđen i među ostalim zapisao: »...domovinu ljubiti dužnost jest i tako mislim da u izvršavanju svojih dužnosti zasluge nije nikakve.«

Ova njegova ocjena odnosa prema dužnosti i domovini ostat će bitno obilježje njegova sveukupnog javnog i političkog života. U daljem izlaganju predavač je opisao život i rad Ivanov nakon povratka u domovinu, njegovu angažiranost u krugu iliraca i nastojanje da se osnuje ilirski narodni teatar. Iako je bio zanesen ilirstvom, Mažuranićje iskazivao vlastita stajališta često različita od svojih prijatelja, primjerice isticao je geslo: »Za vašu i našu slobodu«, i to napredno liberalno načelo vrlo je jasno izrazio u svojem izvanredno važnom političkom spisu Hrvati Mađarom. Uvijek je ustrajao na posebnosti hrvatskoga jezika i bio je protivnik bezuvjetne slavenske uzajamnosti. Nije vjerovao u isključivost bilo kojeg od naša tri narječja. Vjerovao je da je hrvatski jezik izvanredno prikladan za pjesništvo, ali premalo razvijen za uporabu u gospodarstvu i znanosti, pa je 1842. objavio Njemačko-ilirski slovar u suradnji s Jakovom Užarevićem. Taj važni rječnik, odraz takozvane zagrebačke filološke škole, bit će osnova kasnijim rječnicima i mnogi neologizmi koji se u tom rječniku nalaze ostati će trajno blago hrvatskoga jezika.

Odlazak u politiku

Mažuranićev boravak u Karlovcu urodio je njegovim najvažnijim književnim djelima: dopunom Gundulićeva Osmana 1844. (14. i 15. pjevanjem, te Smrću Smail-age Čengića 1846.

Nakon što je ocrtao osnivanje prvih političkih stranaka u Hrvatskoj 1841. i zabranu ilirskog imena 1843. te Mažuranićev javni rad do 1848, predavač je naglasio da je Mažuranićtih godina napustio književni rad i posvetio se političkom. U tome je odlučnu ulogu odigrao poziv bana Jelačića 27. travnja 1848, da Mažuranićpristupi novoosnovanom Banskom vijeću. U burnim danima te iste godine Mažuranićse zdušno prihvatio pisanja saborskih akata, članaka i reprezentacija. Rijetko je kao narodni zastupnik govorio, ali je u jednom od govora u Saboru među ostalim rekao: »ja ne mislim da će se ikad pomirenje (s Mađarima) mirnim putem izvesti moći...«, pa je ustvrdio: »...što god je dosad samo na papiru učinjeno, to Mađar nikad održao nije.« Tako je govorio Mažuranićkoji je bio realist, ali i posve pomirljiv u sukobima, nastojeći unaprijediti položaj Hrvatske u svakoj prigodi.

Predavač je zatim opisao Jelačićevu kampanju i tešku situaciju koja je zadesila Hrvatsku nakon što je na prijestolje došao Franjo Josip te Mažuranićevu reakciju i neuspjelu deputaciju u Beč.

Ivan Mažuranić, kojega je Franjo Josip opisao kao opasna liberala i demokrata, predvodnika onih koji promiču revolucionarne ideje u Hrvatskoj, ipak je bio vrlo cijenjen zbog karaktera i izvanredna pravničkog znanja.

Hrvatski ban

Kada se 1850. preselio u Zagreb, Beč ga je imenovao zamjenikom državnoga tužioca za Hrvatsku i Slavoniju, a 1854. državnim tužiocem.

Predavač je opisao i Mažuranićevo napredovanje u službi i njegovu reakciju kada je Beč 1861. odlučio ponovo priključiti Međimurje Ugarskoj.

Nakon povratka iz Beča Mažuranićse nastanio u Zagrebu, gdje je 1872. izabran za predsjednika Sabora, a 20. rujna 1873. imenovan je hrvatskim banom.

Publika je s velikim zanimanjem slušala o velikom i neumornom reformatorskom i državničkom radu našega velikana, koji je u sljedećih sedam godina banovanja uspio koncipirati, provesti i osigurati da se provede u život tridesetak novih zakona, vijeća i institucija. Bio je političar kompromisa, držao se Austrije jer od Ugarske nije ništa očekivao, a radio je na tome da se postupnim koncesijama proširi autonomija Hrvatske. Težio je federalizmu, povratku Dalmacije, Rijeke i Vojne krajine. Mirno je u Saboru podnosio kritike raznih političkih zanesenjaka, a govorio je samo onda kada je trebalo objasniti neka državnopravna pitanja.

Razočaran i Peštom i Bečom, dao je ostavku na banskoj časti kada se u veljači 1880. otezalo s obnovom financijske nagodbe i priključenjem Vojne krajine.

Izlaganje o našem velikanu, domoljubu i državniku te njegovoj ulozi u stvaranju moderne Hrvatske predavač je završio citirajući Mažuranićeve mladenačke stihove:

...A velik je tko se malen rodi

Al kad pane golem grob mu treba.

Flora Turner-Vučetić

Sjetite se da bijasmo mi

Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi IV (1879-1932), gl. ur. Mato Artuković, Hrvatski institut za povijest — Odjel za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Matica hrvatska — Ogranak Slavonski Brod, Franjevački samostan Slavonski Brod, Državni arhiv Slavonski Brod, 2003.

Sredinom protekloga desetljeća četiri ustanove koje čuvaju i promiču povijesno blago i kulturalne vrijednosti grada Broda — Matica hrvatska — Ogranak Slavonski Brod, Hrvatski institut za povijest — Odjel za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Franjevački samostan Slavonski Brod te Državni arhiv Slavonski Brod — udružile su se na hvalevrijednu projektu izdavanja Kronike Franjevačkog samostana u Brodu na Savi. Do 1998. izdana su prva tri sveska, a u četvrtom, koji je svjetlo dana ugledao tijekom protekle jeseni, franjevački ljetopisci ostavili su dragocjene zapise koji će zasigurno produbiti spoznaju istraživača o razdoblju između 1879. i 1932. godine. Kronika je važna ne samo za povijest Franjevačkog reda u gradu Brodu, u brodskom Posavlju i općenito u Slavoniji i Srijemu nego je važna i za crkvenu i gospodarsku povijest te za povijest svih političkih događanja u Europi u koja je bio uključen i hrvatski narod.

Franjevci ljetopisci

Kroničari franjevci zapisuju događaje u Crkvi, gradu Brodu i njegovoj okolici, a pišu i o odnosima s vojnim vlastima, sa stranim vladarima, s Hrvatima u prekosavskim krajevima, o sudjelovanju Broda u radu Hrvatskog sabora te o počecima hrvatskih misija, posebice onima u Americi. O đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru ljetopisci su pisali i prije, a u ovom svesku moći ćemo još podrobnije upoznati svijetli lik đakovačkoga biskupa i uočiti neizbrisive tragove koje je ostavio u hrvatskoj povijesti, posebice kulturalnoj.

Četvrti svezak, za razliku od prethodnih, donosi određene promjene u smislu jezika. Prošli svesci pisani su uglavnom dvojezično — originalna latinska transkripcija i hrvatski prijevod, no kako se početkom 20. stoljeća zapisivači sve češće koriste i hrvatskim jezikom te navode dijelove hrvatskih tiskovina svoga vremena, u ovom svesku nisu ispisivane tekstovne bilješke u smislu kritičke povijesne metode izdavanja narativnih povijesnih izvora pisanih latinskim jezikom. Originalna grafija kako latinskog tako i hrvatskog jezika nije mijenjana te je četvrti svezak Kronike vrijedan i u jezičnom smislu jer čuva hrvatski jezik i posebnosti govora Broda i Brodske posavine.

Najveći dio rada na vrijednom četvrtom svesku Kronike Franjevačkog samostana u Brodu na Savi obavio je dr. Josip Barbarić, znanstveni savjetnik HAZU koji je načinio transkripciju latinskoga teksta i prijevod na hrvatski jezik te transkripciju teksta pisana hrvatskim jezikom. Barbarić je također i sastavljač triju opširnih kazala (osoba, mjesta i stvari).

Sandra Cekol

Pomoćni motori

Knjiga Helene Sablić Tomić i Gorana Rema Slavonski tekst hrvatske književnosti, koja je izašla u nakladi Matice hrvatske, predstavljena je 17. veljače.

Okupljene je u ime Matice hrvatske pozdravio njezin urednik Vlaho Bogišić, istaknuvši kako je riječ o jedinstvenoj knjizi nastaloj uz potporu brojnih slavonskih društava, koja nema samo književno, teorijsko i kritičko, nego i društveno značenje, stoga Matica hrvatska, kao izdavač, može biti ponosna na ovaj projekt.

Vinko Brešić istaknuo je kako su dosadašnja problematiziranja slavonske književnosti rezultirala sa nekoliko usustavljivanja te kako se na slavonskim projektima posebno počelo raditi proteklih desetak godina, a Goran Rem među prvima se zauzeo za novo viđenje slavonske književne povijesti i stvaranje novoga sustavnog pregleda korpusa. Remov zagovor bio je uvod u još jedan slavonistički projekt, u kojemu mu se pridružila Helena Sablić Tomić, a rezultat je Matičina knjiga kao dio njihova znanstvenoistraživačkog projekta. Knjiga nastala sa svrhom da pospremi što više autora poslužit će budućim povjesničarima, ali i svima koji žele na jednom mjestu naći popis slavonskih autora i njihovih djela, te je do sada najpotpunije usustavljivanje slavonske književnosti, istaknuo je Brešić.

Predstavljajući knjigu Cvjetko Milanja kazao je kako pozdravlja svaku sistematiku književnosti, koja samim svojim pojavljivanjem zaslužuje svaku pozornost. Knjiga Slavonski tekst hrvatske književnosti enciklopedijsko-leksikografskog je karaktera, ali su autori, kako je istaknuo, imali i ambiciju da joj daju kulturne ambleme.

Autorica Helena Sablić Tomić istaknula je želju da završenom knjigom proizvedu buku, dijalog, što im je i uspjelo, dok je drugi autor, Goran Rem istaknuo kako su im pomoćni motori u nastanku knjige bili urednička i nakladnička energija, kao i brojni suradnici, napose studenti.

Poetski glasovi

Ogranak Matice hrvatske iz Subotice 18. veljače predstavio je knjige hrvatskih vojvođanskih autora, Ta renesansa ne još kao posljednja šansa i Moderna i njena mimikrija u postmoderni Jasne Melvinger, Iznad žita nebo Milovana Mikovića te Putovanje prema Crnome moru i Put u Egipat Petka Vojnića Purčara.

Kao jedan od predstavljača autora i njihovih djela Tonko Maroević istaknuo je njihov prinos hrvatskom jeziku, u što se uvjerio kontinuirano prateći njihovo djelo. Kao autoricu najbolje poznaje Jasnu Melvinger, čiji je razvojni put i pratio. Ona u svojoj poeziji, kako je istaknuo, ritmizira čudesne situacije, dok se u predstavljanoj knjizi poezije o renesansi, koja je jedna od njezinih najboljih, poziva na slike i anegdote, a u poetski govor unosi grubu, polemičku građu. Iako se s djelom Milovana Mikovića susreo tek nedavno, Maroević ističe važnost njegova pisanja na dijalektu. I na kraju zaključuje kako su ta tri pisca poetski glasovi, govori koji obogaćuju plodnošću potencijala pisaca.

Branimir Donat u posljednje vrijeme bavi se objavljivanjem knjiga vojvođanskih pisaca kako bi omogućio publici da osjeti čudesnu riznicu govora, te ističe potrebu da se u Hrvatskoj nešto poduzme kako bi knjige tih autora bile dostupne. Tu se posebno ističe uloga Matice hrvatske, koja bi trebala poraditi na tom polju. Govoreći o Petku Vojniću Purčaru ističe njegov poseban stil, neposredan i bogat jezik.

Predstavnik subotičke Matice Lazar Merković govorio je o djelu Milovana Mikovića, jednog od najplodnijih autor srednje generacije u Vojvodini, u čijem je opsežnom djelu, iz kojeg je teško izdvojiti neko kao posebno, hrvatski čovjek uvijek jedna od glavnih tema.

Prinos predstavljanju dali su i sami autori čitajući svoju poeziju i prozu.

Antonija Vranić

O hrvatskom jeziku

»Motrišta«, glasilo Matice hrvatske u Mostaru, ur. Jago Musa, broj 29, Mostar, siječanj 2004.

Opsežno glasilo Matice hrvatske u Mostaru »Motrišta« i ovaj put, u najnovijem 29. broju, na dvjestotinjak stranica donosi niz zanimljivih i raznovrsnih tema. Broj je podijeljen na deset poglavlja, no nažalost to nigdje nije prikazano kakvim olakšavajućim kazalom. Nakon uvodne Poruke slijedi najopsežniji, na sedamdesetak stranica protegnut, Okrugli stol, ovaj put ozbiljno zaokupljen temom hrvatskoga jezika promotrena i obrađena s raznih aspekta od mnogih njegovih uvaženih proučavatelja — člana predsjedništva MH Mostar — Slavka Muse, Velimira Laznibata, Ive Lučića, fra Žarka Ilića, Mile Mamića, Mladena Bevande, Ante Miškovića, Frane Ljubića, Zdravka Kordića, Željka Ivankovića, Antuna Lučića, Ivana Lovrenovića i Bože Žepića — ponajprije na osnovi njegova položaja i budućnosti u BiH, kao neizostavnoga temelja nacionalnoga identiteta i kulture. Slijedi statističko-kartografski prilog u boji koji prikazuje narodnost, materinski jezik i vjeroispovijed stanovništva BiH prema popisu stanovništva 1991. godine; potom rubrike Baština, Iz književne radionice, Putopis (u kojem se zanimljivošću nameće tekst Drage Marića o Luju XIV, točnije o posebnoj građevinskoj tehnici primijenjenoj na prozorima njegove spavaće sobe, u kojoj je sunce, kako kaže autor »...obavljalo posao — budilnika«. Sljedeća rubrika — Ogledi, donosi dva odlična teksta — onaj Zlatka Tomičića u kojem razmatra o Antunu Branku Šimiću kao esejistu, odnosno Ivana Pederina koji govori o dvobojima u književnosti, kojih je bilo oduvijek i koji su se različito tretirali u različitim književnim epohama (njihova učestalost u viteškim romanima, institucionaliziranost u apsolutističkim monarhijama itd.). Rubrika pak Rasprave donosi tekstove Zorana Primorca Znanost i ideologija (podnaslovljen kao Ratovi znanosti), odnosno Stjepana Lapende Kur’anske paradigme u Ahdnami Mehmeda II, u kojem autor raščlanjuje kur’anske korijene i ishodišta u povelji o slobodama — Ahdnami, koju je Mehmed II. godine 1463. podario franjevcima bosanske vikarije. Posljednje tri rubrike jesu Mediji, Prikazi te Više od povoda, u kojoj Ljerka Ostojić prigodno piše o prvim promoviranim liječnicima na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Katarina Marić