Značajna desetljeća

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, gl. ur. Ante Stamać, god. LX, br. 1, DHK i Školska knjiga d.d., Zagreb, siječanj 2004.

Iako to nije nigdje posebno istaknuto, čitajući priloge teorijskoga dijela siječanjskog broja »Republike« zapaža se jedna zajednička karakteristika — u većini se priloga govori o pedesetim i šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća kao onima koje u hrvatskoj umjetnosti označavaju bitne pomake ka novim temama, estetici i idejama.

U kazališnoj umjetnosti pedesete i šezdesete svakako donose niz važnih novosti i promjena — osnivanje Akademije, utemeljenje Dubrovačkih ljetnih igara te novosti na repertoaru kazališnih kuća neke su od njih. O tim događanjima piše Igor Mrduljaš, sagledavajući ove kazališne pomake ponajprije kroz odnos spram tadašnjega režima. Njegova je analiza tadašnjih predstava i pojava u teatru usmjerena na prikazivanje kako se u tim, nimalo bezazlenim vremenima, domaća kazališna umjetnost postupno i oprezno izvlačila iz ralja socrealističke estetike i uvijek budne cenzure. Opravdana težnja za dokazivanjem osviještenosti i snage hrvatskih umjetnika ovog autora ponegdje u tekstu dovodi do nekih oštrijih stavova (npr. podjele na uljuđene, građanske hrvatske glumce i srpske i bosanske dotepence bez škole i osobne kulture), što, ma koliko istine bilo u tome, pomalo umanjuje dojam objektivnosti prikaza.

Generacije hrvatskoga krimića

Istražujući razvoj hrvatskoga kriminalističkog romana Antonio Juričić razmatra njegove preteče te zaključuje kako kriminalistički roman ima svoju tradiciju i prije početka pravog domaćeg krimića, koji autor smješta nešto ranije no što je uobičajeno — u pedesete godine, konstatirajući kako on nastaje upravo u kontekstu socrealizma. Prve pojave kriminalističkoga žanra u djelima Šoljana, Nikolića, Raosa, Belana i Brixyja popunjavaju književnu prazninu između tradicije kriminalističkog romana i generacije pisaca poput Pavličića, Tribusona i Bauera, stoga autor zaključuje kako bi te pisce trebalo smatrati prvom, i drugom generacijom hrvatskoga krimića.

O pomalo samozatajnom žanru radiodrame piše Nikola Vončina, koji konstatira kako su pedesete godine važne i za razvoj ovoga žanra, prikazujući to na primjeru drame Zvonimira Bajsića, Mekana proljetna zemlja, čija izvedba na BBC-u označava prvi veliki korak hrvatske radiodrame u Europu. Autor analizira dramu pronalazeći u Bajsićevim postupcima tragove estetike Jana Mukaoovskog, neorealizma, filmova Vittorija De Sike i Cesarea Zavattinija, ali i hrvatskog pisca Vjekoslava Majera. Ponovo u skladu s temom pedesetih i šezdesetih godina, Miroslav S. Mađer prisjeća se vlastitih početaka vezanih uz časopis »Izvor«, govoreći o tadašnjem pojmu književnih početnika, što ga navodi i na usporedbe s današnjim književnim pisanjem koje se ostvaruje u bitno drukčijim okolnostima.

Jedini tekst koji se izdvaja iz niza posvećene minulim desetljećima govori o hrvatskoj glazbenoj historiografiji u 19. stoljeću. Riječ je o svojevrsnu izvješću autorice Sanje Majer-Bobetko o završetku prvoga dijela znanstvenog projekta Hrvatske glazbena historiografija do 1945. godine. Pored opisa dosadašnjih postignuća projekta, autorica ukratko prikazuje početke domaće glazbene historiografije u radu njezinih najvažnijih predstavnika — Franje Ksavera Kuhača, Vjenceslava Novaka i Vjekoslava Klaića.

Teškoće prevođenja

U prozno-poetskom dijelu kao zanimljiviji mogu se istaknuti prijevodi stranih književnika. Uz prijevod pjesama Velimira Hljebnikova nalazi se i tekst Vladimira Gerića u kojem nas upoznaje s teškoćama na koje je naišao u prevođenju već jedne jedine Hljebnikove pjesme, što ga dovodi do pitanja da li je uopće moguće prevoditi poeziju, ali i do potvrdnog odgovora uz konstataciju o nužnosti razlike između originala i prijevoda koja proizlazi iz osobitosti svakoga jezika. Sve to posebno je uočljivo u slučaju Hljebnikova, čiji specifičan odnos spram značenja riječi i pojedinih glasova Gerić naziva pejzažem jezika. Valja istaknuti i Sedmero Simenonove djece čileanskoga pisca hrvatskog podrijetla Ramóna Díaza Eterovica (prijevod Željka Lovrenčić), ulomak iz istoimenoga romana, objavljena u izdanju Hrvatske matice iseljenika i Nakladnog zavoda Matice hrvatske, a tu su i Cioranove Bilježnice iz kojih su izabrani oni tekstovi koji govore o piščevu odnosu prema Rumunjskoj.

Pored redovite kronike DHK-a na kraju broja, rubrika Kritika donosi prikaze izdanja iz književne teorije i filozofije te kritičarevu pohvalu novog Araličina romana Svetinka.

Ljubica Anđelković