Život u glasu

Život u glasu

Kaže se da je fado glazba koja se sviđa nekima, ne sviđa mnogima, no koja slušanjem osvaja svako uho. Da Zagreb ima uho za tu sjetnu pjesmu ogoljenih emocija u kojoj se krije toliko strasti i tuge, pokazalo se i ovaj put, gostovanjem portugalske pjevačice Misije, danas vodećega suvremenog interpreta ove vrste pjesme. Prepuna dvorana Vatroslava Lisinskog toplo je primila umjetnicu za koju je Zagreb, prema vlastitim riječima, jedan od najpoetičnijih gradova svijeta.

Nepuna tri tjedna prije zagrebačkoga koncerta, održana u sklopu promotivne turneje albuma Canto, Misia je primila francuski Chevalier, odličje za posebne dosege na području umjetnosti i literature, a gotovo istodobno premijeru je doživio i dokumentarni film čileanske redateljice Carmen Castillo, Misia’s Fado, koji je oduševljeno prihvatila i kritika i publika. Dakle, bila je to prava prigoda za doživljaj umjetnice na vrhuncu karijere.

Koncert je započeo instrumentalnim duetom dvije gitare — portugalskom i violom do fado, tradicionalnom pratnjom, uz koju je Misia, potom, otpjevala šest klasičnih fado-skladbi, od kojih je posljednja bila djelo najvažnije pjevačice fada, Amalije Rodriguez, Lagrima — fetiš-fado Misije i favorit publike. Tu je, u potpunosti, do izražaja došla intenzivnost Misijine interpretacije, svojevrsno ritualiziranje sjene slavne prethodnice na potpuno suvremen način. Misijin glas, suptilnom promuklošću i finom zrnatošću, prekrivao je glazbenu pratnju teksturom kojom je vladala suspregnuta strast bez pretvaranja i uzmaka. »Za fado treba više od glasa — osobnost, iskustvo i ožiljci života«, rekla nam je u razgovoru Misia, dan prije. »Moja baka i majka uvijek su mi govorile: Moraš staviti život u glas.« Ovo je bio dio nastupa pun fatalizma i suptilne dramatike, koji poklonici nazivaju fado za vene.

Fino nijansirana intima osjećaja

Drugi dio koncerta u potpunosti je pripao materijalu s novoga albuma. »Ovo nije fado, ali fado je uvijek prisutan u mome glasu«, najavila je Misia skladbe nastale dodavanjem tekstova na instrumentalnu glazbu Carlosa Paredesa, suvremenoga portugalskog skladatelja i gitarista čiju glazbu, često pisanu za kazalište i film, mnogi kritičari svrstavaju u ozbiljnu. Sljubljivanje različitih umjetničkih jezika — instrumentalnoga predloška neobično jake osjećajnosti i snažnih stihova uobičajenoga tematskog trokuta: ljubav — smrt — sudbina, bilo je temelj u stvaranju ugođaja začudne duhovne kvalitete. Pri tome, Misijina je interpretacija dobivala punu slobodu traženja fino nijansirane intime osjećaja. U tom dijelu gitaristima su se priključili violinist i violončelist, koji su, izražajnim aranžmanima, dodatno pojačali ljepotu Paredesove glazbe.

Od dramatične Sem saber o ponovljenim greškama do Ah năo o rastanku ljubavnika, redale su se priče koje istodobno proganja bijes i nježnost utkane u melodije koje nisu fado, ali kojima vlada njegov duh. Čudesan, tajnovit, uzbudljiv i poetičan, atraktivan i blistav — sve kvalitete kojima slušatelji opisuju Misijin glas, i ovaj su mu put dale neobičnu strastvenu mirnoću kojom je dočarao najširu lepezu snažnih osjećaja.

Velimir Cindrić