Završetak dominacije art-filma

Završetak dominacije art-filma

35. mađarski filmski tjedan, Budimpešta, 17. siječnja — 3. veljače 2004.

Kada sam prije tri godine prvi put boravio na Mađarskom filmskom tjednu u Budimpešti, nacionalnom festivalu naših sjevernih susjeda, bio sam fasciniran i brojem od tridesetak prikazanih cjelovečernjih filmova, ali i njihovom vrijednošću, jer ih je barem desetak bilo znatno iznadprosječnih dometa, doduše najvećim dijelom u okvirima art-filma, što im je donijelo i više od godišnje uobičajenih dvadesetak nagrada na raznim međunarodnim festivalima. Velik broj kvalitetnih filmova mogao se doduše objasniti i bogatom tradicijom, jer je Mađarska još između dva svjetska rata imala znatnu produkciju, da bi već od kraja pedesetih godina prošloga stoljeća vrlo često bila među najzanimljivijim manjim kinematografijama u svijetu s nizom autora poznatih u svjetskim ili barem europskim razmjerima. Zato me više začudilo kako također tranzicijska zemlja sa nešto više od dva puta više stanovnika od Hrvatske uspijeva snimiti gotovo šesterostruko više igranih filmova, tako da su prilike za dokazivanje imali autori različitih generacija — od najmlađih do veterana (poseban je kuriozitet da jedan od velikana, Miklós Jancsó, u svojim osamdesetima gotovo svake godine snima novi film).

Međutim, možda sam imao sreću da je upravo festival te 2001. bio jedan od najboljih, jer su već slijedećih godina rezultati bili nešto skromniji, a ovaj put pad je bio još uočljiviji, čak i po broju snimljenih igranih filmova. U protekloj godini realizirano ih je 24, od toga 17 na standardnoj 35mm vrpci, jedan na 16mm i šest na videu. Među njima ipak je manje art-filmova (koji u kina, ako u njih stignu, privlače pet do dvadeset tisuća gledatelja), jer su filmaši ipak postali svjesni da je posljednjih godina i u Mađarskoj u kinima prevladao američki komercijalni film i da i tu većinu publike tvore mladi koji se formiraju u ozračju holivudskih modela te tako opada zanimanje za vlastitu produkciju, pa zbog toga oko trećine igranih filmova i ne stignu u kina.

Prodiranje nacionalnog mita

Možda je najradikalniji otklon od art-filma napravio najstariji autor Miklós Jancsó (1921) s Mohačkom bitkom (A Mohácsi vész). Dva autsajdera naprave primitivan vremeplov s kojim se vraćaju u 1526. da bi izmijenili ishod velike bitke u kojoj je sultan Sulejman porazio Mađare i prekinuo njihove snove o tome da će postati velika kontinentalna sila. Parodija je to ne samo na nacionalne mitove nego i na vlastito Jancsóvo ozbiljno bavljenje sudbinom pojedinca u prijelomnim povijesnim zbivanjima u njegovim najboljim filmovima šezdesetih i sedamdesetih godina, kojima se afirmirao kao jedan od važnih europskih redatelja. Rezultat je zabavan, povremeno vrlo duhovit film s nekoliko iznimno efektnih sekvenci, koji ipak ne doseže vrhunske domete njegovih negdašnjih uspjeha, a još je zadržao toliko elemenata osebujna autorskog prosedea da je pitanje hoće li privući širu mađarsku publiku.

U tome je čini se po broju gledatelja koje upravo sada privlači u kina uspješnija druga parodija s važnom povijesnom temom Mađarske skitnice (Magyar Vándor) Gábora Herendija (1960), o sedmorici plemenskih vođa koji su potkraj 9. stoljeća poveli Mađare u osvajanje njihove današnje zemlje. No, noć prije pohoda napili su se kumisa i drugo jutro ustanovili da su njihovih šesto tisuća sljedbenika već otišli, pa ih vođe nastavljaju tražiti tijekom cijelog filma lutajući ne samo raznim krajevima nego i razdobljima, da bi na kraju pronašli svoj narod u Budimpešti na dočeku trećeg tisućljeća. Iako je posrijedi groteska bez većih pretenzija kojoj je jedina svrha nasmijati publiku, Herendi privlači brojnu domaću publiku, dok strancima (kojima nedostaju povijesne referencije) taj film i neće biti posebno zanimljiv.

Dva su se redatelja pak okrenula ponajprije mladoj publici. Steven Lovy (1964) napravio je zanimljiv film MIX o američkom tinejdžeru mađarskoga podrijetla koji s ocem dolazi u Budimpeštu na sprovod djedu i tijekom nekoliko noći upoznaje niz različitih vršnjaka i noćni život grada. Iako ima stanovitih scenarističkih nedostataka, atmosfera i prikaz mlade generacije i glazbe koju ona sluša efektno su uobličeni. Tamás Sas u Tata bi poludio (Apám beájulna) koristi se pak stereotipima tinejdžerske komedije u priči o dvjema sedamnaestogodišnjakinjama koje iz Balatona (na kojem po vjerovanju njihovih roditelja provode čitavo ljeto) kreću na pustolovni put do Grčke, Barcelone i Rima. Iako bez većih vrijednosti, komercijalna orijentacija ipak mu je donijela i za mađarske prilike respektabilnih osamdesetak tisuća gledatelja.

Zaokruženi mikrokozmos

No, da je mađarska (velikim dijelom mlada) publika otvorena i zahtjevnijim filmovima pokazuje i dvjesto tisuća prodanih ulaznica za Kontrolu (Kontroll) Nimróda Antala, koji je žiri stranih kritičara izabrao za najbolji film festivala. Čitav film zbiva se ispod površine — na postajama, tračnicama i u spremištima podzemne željeznice, podsjećajući atmosferom na Subway (1985) kultnoga francuskog redatelja Luca Bessona, a takvim asocijacijama pridonosi činjenica da i u Antala postoji ubojica koji možda i nije ljudsko biće. No, dok je u Bessona metro mjesto na kojem se pojavljuju vampiri, mađarski redatelj za svoje protagoniste bira kontrolore karata u podzemnoj željeznici, gradeći u tim klaustrofobičnim prostorima potpuno zaokružen mikrokozmos koji je na neki način mračnija slika odnosa u čitavom društvu s galerijom vrlo različitih likova koji žive svoje zamršene živote u tim podzemnim prostorima, pune akcije, romanse i humora, prijateljstva, ljubavi i mržnje. Dovršenost i izdvojenost tog svijeta može upućivati i na kolektivni strah od onoga što se zbiva iznad površine, a isto tako i na bojazni koje donose društvene promjene u vanjskom svijetu. Sugestivnost i brz ritam redateljskoga postupka vjerojatno vrlo dobro korespondiraju s mentalitetom mlade publike, no na znatno su manje razumijevanja naišli kod službenog žirija koji je Kontroli od mnogih nagrada dodijelio tek onu za najbolji debitantski film.

Taj je žiri, sastavljen od mađarskih filmskih profesionalaca, privržen dugogodišnjoj tradiciji prevlasti art-filma i čini se najmanje svjestan promjena koji se zbivaju i u publike, ali i u čitavoj kinematografiji, pa je najboljim filmom proglasio Nakon jučer (Másnap) Attile Janischa (1957), staromodan, pomalo kafkijanski, ali ne i potpuno uvjerljiv art-film, iako je i u toj vrsti filmova mnogo dojmljiviji i moderniji Dealer Fliegaufa Benedeka (1974), vizualno vrlo atraktivna, ali pomalo hladna postapokaliptična triler-drama, koji je Benedeku donio nagradu za scenarij i podjelu nagrade za režiju sa Zsuzsom Böszörményi, koja je napravila solidnu (ali ne mnogo više od toga) dramu o trudnoj djevojci koja je odrasla u sirotištu i sada traži majku koja ju je napustila.

Moguće je da je ova godina — u kojoj po mom mišljenju tek Antal i Benedek mogu očekivati veći međunarodni odjek — ipak tek iznimka u inače zavidnoj mađarskoj produkciji, no možda je ipak riječ i o više ili manje svjesnoj potrebi za traženjem drukčijih putova, koji ovaj put uglavnom nisu bili pronađeni ili barem realizirani na pravi način.

Tomislav Kurelec