Zapisi o baki koja sja

Zapisi o baki koja sja

Neki tragovi ostaju, a neki se gube. Najviše pamtim iz djetinjstva portrete moje bake i djeda, sasvim andersenovski i anđeoski kip male Vladoše, zatim knjige pisane na ne sasvim razumljivu jeziku, lijepi, starinski, secesijski uvezi i ilustracije. Bilo je to vrijeme kada su knjige bile drukčije, dodirivalo ih se s nekom opreznošću, gotovo pobožnošću. Ostao je taj osjećaj kao možda samo meni dragocjena obiteljska popudbina

U kući knjige i slike, stare fotografije i stara pisma sa zaboravljenima i možda vrijednim markama, prekrasne razglednice sa svih strana svijeta, časopisi, tavan pun čuda, napuknuto porculansko posuđe, ručno rađene, nevjerojatno brze sanjke; odrastala sam u neobičnom, poticajnom okolišu.

Vrlo sam rano naučila čitati i već s pet godina s najvećom sam pohlepom čitala sve što mi je došlo do ruku. Čitala sam slikovnice, knjige za djecu, ali dokopala sam se i Zofkinih knjiga, tako čudnih i ne sasvim razumljivih. Zofku koja je umrla pet godina prije moga rođenja (1926) i nisam zamišljala kao uobičajenu baku, onakvu kakve sam doživljavala u knjigama za djecu i omladinu ondašnjega vremena. Nosila je meni sasvim nepoznato ime Zofka, za koje nikad prije nisam čula, a zapravo izvedeno od dostojanstvena i mudra imena Sofija.

Začarani jezik

Mislila sam tada da su Zofkine knjige pisane nekim namjerno začaranim jezikom za koji ja nisam pronašla spasonosni ključić. Tek sam poslije shvatila da je slovenski jezik poseban jezik, pa ipak ta čudesnost, zapravo moje čuđenje, opstalo je. Zašto su neke riječi slične našima ili čak iste, ali kojiput s drugim značenjima, a neke sasvim nerazumljive? Zamišljala sam da je to tajna igra, smišljena baš za mene. Probdjela sam noći čitajući čak ispod popluna s malom baterijskom lampicom. Zofkin svijet koji je dopro do mene bio je mračan i beznadan, njezine knjige, one prve koje sam pročitala, možda ne i shvatila, bile su mi kao neki težak teret u djetinjstvu. Srećom čitala sam i drukčije knjige, primjerene svojoj dobi.

Doživljavala sam je kao visoku, krupnu ženu, stvorila sam u mašti lik koji možda uopće nije odgovarao zbilji.

U slovenski Loški Potok na granici s hrvatskim Gorskim kotarom došla sam prvi put na skromnu proslavu stogodišnjice rođenja moje bake (1878-1978). Taj kraj, u kojem je ona provela svoje mlade godine, opčinio me i očarao, kao nešto najljepše i najdivljije; u prekrasnim, maštovitim drvenim kućama preparirani medvjedi i razne divlje životinje, lovački trofeji... I moja majka, najmlađa Zofkina kćerka Miroslava (Mira, Mirica), rođena u Zagrebu 1911. godine, bila je tada prvi put u kraju gdje se prema spisateljičinu opisu lomi kraška bura o nepregledne borike, na granici Kranjske i hrvatskoga Gorskoga kotara, tamo kraj Prezida i Čabra... u nekd najsiromašnijem i najosamljenijem kraju Slovenije. Hrvatariji nazivali su se sezonski šumski radnici, uglavnom drvosječe, koje je Zofka opisala snažno i realistično u istoimenoj noveli. Između 1880. i 1914. bili su to hrabri i samozatajni muškarci koji su nadnicu zarađivali na teškim, fizičkim poslovima, bili su svojevrsni preteče današnjega pojma gastarbajter. U prigodi stote obljetnice 1978. dobila sam na dar knjižicu Pavle Hočevar Pot se vije. Moja djetinja mašta nekako se podudarila s opisom u njezinu tekstu. Opisuje baku Zofku, još mladu, ljepoticu, veliku, snažnu, s raspletenom kosom, prošla je kraj Pavle s lavorom punim vode, krenula se umivati, ali nije po običaju najprije počešljala svoje bujne, snažne vlasi. Još mlađa tada Pabla divila se Zofki kao ženi i spisateljici. — Što može mladoga čovjeka usrećiti kao lijepa knjiga? pitala se u svojim uspomenama.

Naslov Misterij žene pobuđivao je u ranim mojim godinama posebno znaimanje, bile su tu riječi koje nikako nisam mogla odgonetnuti... zastrupila se mestna vlačuga... što je to? što to znači?

— Ah, ti! ljutila se moja mama. — Uvijek čitaš ono što nije za tebe. Čitaj Vladku, Mitku in Mirico, to je o nama. O meni i mojim sestrama, samo ja sam bila najmlađa, još u povoju, i zato o meni ima najmanje.

Poslije više od pola stoljeća, kad je moja majka bila već u dubokoj starosti, umrla je u devedesetoj godini, i nadalje bi mi ponavljala: — Zašto te priče ne prevedu na hrvatski? One su najljepše od svega što je napisala. (I zaista, doživjele su niz ponovnih izdanja na slovenskom i češkom jeziku.) Tako je mislila moja majka, najmlađa Zofkina kćerka koja je svoju majku, moju baku, izgubila s petnaest godina. Njezina su sjećanja zato bila vrlo maglovita, možda i nepouzdana, često temeljena na pričama kućnih prijatelja, znanaca, pa i pisaca, uvijek sklonima izmišljanju i domišljanju. O svojoj je majci Zofki govorila s poštovanjem i divljenjem, iako je velik dio djetinjstva provela u internatima i kloštrima (na pr. u Škofjoj Loki), gdje su ih podučavale časne sestre, a odgoj je bio prilično spartanski. To je pridonosilo odricanju i kasnijoj umjerenosti u pojedinim životnim razdobljima.

Dva portreta

Za vrijeme kad se nije mnogo fotografiralo postoji priličan broj Zofkinih fotografija, prate je od rane mladosti, kad djeluje kao ozbiljna i lijepa sufražetkinja, do posljednjih godina života, kad je očito prerano ostarjela i prepustila se nekoj melankoliji. Divne, podignute i maštovite frizure u mladim godinama i opuštena, ravna, umorna kosa prošarana sjedinama. Sve je prošlo tako brzo i dramatično, nekima se žuri, beskrajno nekud žuri, Zofka je bila među njima, kao da se nikako nije mogla zaustaviti, odmaknuti, povući i razmisliti. Imala je strast, povjerenje, bezazlenost, vjerojatno se mnogim ljudima zamjerila... Brzi, siloviti potezi koji stvaraju neprijateljstva; u njoj, čini se, nije bilo nimalo proračunatosti, diplomatske suzdržanosti. Učiniti nešto ludo, pa što bude. Već u trenutku činjenja bilo je jasno da će ishod biti katastrofalan, pa ipak, učinilo se.

Ali ja svoju osebujnu baku prvenstveno pamtim na osnovi dva pokreta. Prvi ružičast i sav nekako optimističan naslikao je Ivan Tišov (1870-1928), a drugi taman i mome djetinjskom oku privlačniji i tajnovitiji bio je rad Ljube Babića iz 1911. godine. Slikar je živio od 1890. do 1974. godine i u svojim mladim danima bio je čest gost u Zofkinoj obitelji.

Na prvom je portretu baka sjala, sva nekako umekšana, odjevena u damast i svilu, samouvjerena u svome ženstvu i obilju koje ga je pratilo, na drugom, Babićevu, baka je nalikovala nepoznatoj Španjolki tamne kose, zaogrnutoj šalom i s velikim brošem na grudima. — Zašto su joj ruke crne? pitala sam zabrinuto mamu ne shvaćajući umjetničku slobodu izražavanja, povodeći se tada isključivo svojim djetinjskim realističnim doživljajem svijeta. Ruke i nisu bile crne nego nekako neodređeno sivkaste, na jednoj je sjala narukvica. — Pa, mislim da slika i nije sasvim gotova, uvjeravala me mama. — Slikar se navodno jednog dana nakon svađe o kojoj ja ništa ne znam, jednostavno pokupio i otišao. Rekao je da će doći, ali nije došao i ruke su takve ostale. Možda je i htio da budu takve.

Zofka zapravo nikada nije govorila o svađama, ona je i razgovore o neugodno povišenim tonovima uvijek nazivala — debatama, možda joj je to bolje zvučalo.

Iako prema majčinu kazivanju slika nije bila dovršena, na moju je maštu proizvela dubok utisak. Imala sam dvije bake, jednu crnu i ozbiljnu, drugu ružičastu i pomalo umišljenu. Moja je baka imala mnogo lica, poslije sam ih gledala i na preostalim obiteljskim fotografijama. O svakoj bi se možda mogla ispričati drukčija priča. Baka je imala vedru i tamnu stranu bića. Nije stigla ostarjeti i postati prava baka, umrla je u 48. godini. Sve je u životu morala iskušati. I najžešću strast i najstrašniju nesreću. Nije se mogla obuzdati.

Nagon za samouništenjem

Zofka bi vidjela, da je mogla nekim vremeplovom otputovati u budućnost, događaje koje nikako nije očekivala, nesreće o kojima nije slutila u svojim pričicama i zgodama iz djetinjstava triju djevojčica. Njezinu najstariju kćerku Vladimiru — Vladošu, čije je odrastanje opisivala duhovito i s mnogo nježnosti, čekala je najgora sudbina. Vrlo su se rano sukobile zbog različitih razloga, pa i političkih. Vječni sraz mladih i starih bio je, čini se, neizbježan i silovit. Vladoša je otišla na studij u svoj rodni grad Prag i tamo je u roku od nekoliko dana umrla od tada harajuće epidemije španjolske gripe — španjolke. Vladoša je bila rođena 19. veljače 1901, a umrla je na svoj rođendan 1920. Nikada Zofka nije mogla sebi oprostiti tu smrt, preuveličavala je neku svoju krivnju, ako je ta uopće i postojala u poslijeratnom vremenu punom mahnitosti. Taj ju je gubitak trajno obilježio.

Vladimira — Vladoša bila je originalno i mudro dijete, priče o njoj su prekrasne, duhovite, čak i u našem vremenu moderne; napisane s mnogo ljubavi, vrlo zanimljive i uvijek aktualne. Ništa u njima ne sluti na prepirke, odlazak od kuće, brzu i osamljeničku smrt u daleku gradu. Zofka je najstariju, izrazito nadarenu kćerku izgubila, i to se nije moglo zaboraviti. U našoj je obitelji ostala kao mit, mala legenda koja se prepričava iz generacije u generaciju. Na nju je ostao vječni spomen u obliku prekrasne skulpture koju je izradila kiparica Mila Wood (Ludmila Woodsedalek). Ta je umjetnica rođena 1888. godine u Budimpešti, a umrla je u Zagrebu 1968. Govoreći o obitelji iz koje je potekla, često je isticala i utjecaj majčina bratića, hrvatskoga pjesnika Augusta Harambašića. Najpoznatije je njezino djelo spomenik Stjepanu Radiću, postavljen u Petrinji već 1929. U mojoj sobi stoji dražestan kip neupoznate tete Vladoše. Zauvijek je ostala djevojčica u pelerini s kapuljačom i malom škrinjicom u ruci, blagost, vedrina i zaustavljena bezazlenost.

Zofka je živjela brzo i hrabro, živjela je naglo i bez imalo opreznosti, rodila je tri djevojčice, rastala se s prvim mužem, a od drugog je bila napuštena, uređivala je književne i ženske časopise, vodila korespondenciju s bezbrojnim poznatima i nepoznatima, nevažnima ili po mišljenju onih koji uspijevaju — važnima, nije se nimalo štedjela, uz svoj talent za pisanje imala je u sebi i neki nagon za samouništenjem. Bila je u mogućnosti da barem svoj zreli život proživi na udobniji, bezbolniji način, ali ona je uvijek birala najgore mogućnosti, kao da je najviše radila sama protiv sebe. Među brojnim knjigama s posvetama tada suvremenih autora najviše se ističu one koje joj je darovao Ivan Cankar, ali pronašla sam i jednu dječju, Župančičevu Ciciban in še kaj. Posvetu je energičnim rukopisom, sličnim majčinu, napisala Vladoša. Mami za imendan! Vlada, 1916. Kćerka je majci poklonila dječje pjesmice, u tome nalazim neku čudnu nježnost. Za tri je godine umrla, nikad prežaljena.

Umorna pripovjedačica tužnih slika

Čitajući o Zofki, ali prateći i njezine vlastite zabilješke, pisma i ispovijedanja, stekla sam dojam kako je poneki put znala zaploviti u sigurnu luku, kako je izgledalo da će se napokon srediti, povući iz kolopleta intriga i zlobnih misli kojima je bila opletena, da će se konačno osloboditi svih nevažnosti... pa ipak, nikada se to nije dogodilo, ona se zapletala sve više, nije se mogla, a ni znala izvući, njezina sudbina kao da je krenula nekom tamnom, urokljivom stazom. Nije se više mogla zaustaviti, možda nije doživjela priznanje koje je očekivala, možda su joj se sve nade i ljubavi izjalovile pa je ostala sama, bespomoćna, oslonjena na nekoliko vjernih prijatelja, do kraja odanih. Bilo ih je malo, ali tako biva u životu svakoga čovjeka. Možda nije usprkos već zrelim godinama to shvatila, kao da je i mudra kćerka naslutila u njoj neku djetinju naivnost. Valjda je i umrla razočarana, na vrijeme, u priželjkivani trenutak, jer posljednje su njezine crtice Po putovima života bile samo žalostivo naricanje, i od one hrabre Zofke koja je mnogim ženama početkom prošloga stoljeća služila kao uzor ostala je tek sumorna i umorna pripovjedačica tužnih slika.

Te njezine priče, koje je izgovorila prije smrti jer više nije imala snage za pisanje, doimlju se kao da ih nije stvarala ista osoba, ona koja je s mnogo samosvijesti kročila u životu. To su trpke ispovijedi potlačene i neljubljene žene, koja je izgubila entuzijazam i ideale. Sve se svodi samo na izgubljenu ljubav. Ima li je ili nema? Ne znam što bi Zofka uopće mislila o dostignućima modernoga feminizma — imala je drukčije, samozatajnije ideale, bliže duhovnoj strani ženskog bića. Divljenje mladosti i ljepoti bilo je u nje prirodno, ali stalna težnja za uljepšavanjem i pomlađivanjem činila bi joj se besmislenom.

Moji djed i baka žive samo na slikama, nisam ih upoznala. Doktora Vladimira Jelovšeka, oftalmologa, Zofkina prvog muža, s kojim je izrodila tri djevojčice, naslikao je Tomislav Krizman (1881-1955) i taj njegov portret pamtim također od najranijega djetinjstva. Moj djed Jelovšek prikazan je kao relativno mlad čovjek, svijetlosmeđe lijepe kose i modrih očiju koje zakrivaju prozirni cvikeri, ozbiljan je i zadubljen u neke svoje misli. Odjeven je s ležernošću dandyja koji zna otmjeno odijelo nositi nehajno. Baka ga je u svojim pismima, pa i autobiografskim zapisima, nazivala hladnim. Ne mislim da je bio takav, barem ne u odnosu na žene, krio se u njemu ženoljubac, možda čak za ono vrijeme i potajni razvratnik. Zofka mu je bila prva žena, poslije se ženio još dva puta, najprije bivšom ženom Milana Marjanovića, a potom puno mlađom Vericom, o kojoj se u našoj obitelji nije mnogo govorilo. Sve moje pretke, dakle, doživljavala sam knjiški, zatim najviše po pripovijedanju majke i tete Maše. Uvijek su one žalile za Vladošom. Nepravedna i posve neočekivana smrt.

Neki tragovi ostaju, a neki se gube. Najviše pamtim iz djetinjstva portrete moje bake i djeda, sasvim andersenovski i anđeoski kip male Vladoše, zatim knjige pisane na ne sasvim razumljivom jeziku, lijepi, starinski, secesijski uvezi i ilustracije. Bilo je to vrijeme kada su knjige bile drukčije, dodirivalo ih se s nekom opreznošću, gotovo pobožnošću. Ostao je taj osjećaj kao možda samo meni dragocjena obiteljska popudbina.

Sunčana Škrinjarić