Za novac ili za dušu

Za novac ili za dušu

Milana Vuković Runjić, Priča o M., Vuković&Runjić, Zagreb 2004. i Fleur Jaeggy, Proleterka, prev. Lada Silađin, Fraktura, Zaprešić, 2003.

Ovaj tekst, koji govori o dva vrlo lirična romana, započet ću usporedbom romana i poezije općenito, što je za mene vrlo važno, jer roman smatram formom koja je kadra izraziti svu dubinu poezije. Dalje, bit će riječi o nezaobilaznom književnom tržištu — što je također povezano s temom o kojoj pišem — te na kraju o samim romanima.

Moram priznati da više volim poetičnost od poezije. Poetičnost kao osobinu, kao atribut, kao srž koja se može kriti u raznim i sasvim proizvoljno (recimo: demokratski) odabranim stvarima. Nije li nas Duchamp davno naučio da i najobičniji pisoar okrenut naopako i gledan na određeni način može biti čista poezija? Na jednom predavanju čuo sam da su stari Grci uočili razliku između pojmova tehne i muzike. Ovdje je riječ o muzike, koja je prispodobiva mnogim stvarima. Dakle, riječ je o univerzalnom atributu, pojmu koji nije strogo ograničen na formu, niti je njom uvjetovan. Zašto sam skeptičan prema čistoj poeziji, zato jer mi je proglasiti nekoga pjesnikom nekako pretenciozno. Sam grafički prijelom stihova za mene nikad po sebi nije bio poezija, nego je za mene poezija, u mediju pisma, samo ono što daje takav učinak, pa makar je brojili i pod prozu ili esej, štoviše, smatram da proza često oslobađa više muzike od poezije same, jer pruža više mogućnosti. Najpoetičnija stvar koju sam pročitao u posljednjih dvadesetak godina u ovim našim malim književnostima bio je upravo roman Bašta, pepeo Danila Kiša. Nedavno sam u intervjuu poznatoga glazbenika Koje pročitao kako mu zvuči nevjerojatno da je Jimi Hendrix nekada bio na vrhovima top-lista. Danas bi Hendrix, da se opet rodi, bio marginalac. Zašto? Pa zato jer su nekada, a to nije bilo tako davno, u glazbi vladali stručnjaci, ljudi koji su se kužili u stvari i kojima je glazba bila sveta. Danas vas pitaju razni menadžeri: koliko ste ljudi imali na koncertu, ili: koliko ste prodali knjiga? Također, čujem da se nobelovac Coetzee prodavao vrlo slabo donedavno i na Zapadu (i Nobel još jedva pomaže). Ili tko, molim vas, danas čita Shulza — desetak fanatika. Film, ona loša (holivudska, komercijalna) strana filma, kao i većina ostalih masmedija, načeli su ukus i mi sad živimo blagi, ali siguran zalaz.

Milana Vuković Runjić, kao i svi mi ostali, pliva u toj vodi. Pokušava izdržati, kao i svi mi i pisati — biti aktualna, svježa, dopadljiva i široj publici. I ona bez ikakave sumnje, sad nakon nekoliko objavljenih djela, a to su: tri romana, zbirka priča, pjesme, ali i mnoštvo kolumnističkog teksta — definitivno zna pisati. Roman Priča o M. priča je o ljubavnom trokutu, napisana u rašomonskom obliku, u kojemu naša spisateljica hrabro i vrlo literarno preuzima zadatak da opiše istu stvar iz tri različita viđenja, da prikaže tri karaktera. I to joj uspijeva. Prolazi kroz tri različita karaktera relativno točno — jer to je težak zadatak.

Meni se osobno ne sviđa rašomonski oblik pisanja, imam osjećaj da se takvim pisanjem stalno uravnotežuje stvar, a uvijek me zanima iskliznuće pojedinca, to jest jedno viđenje, poremećaj ravnoteže, a ne ukupna slika koja daje neku čudnu simetriju (majstori su Faulkner i Kurosawa). A tu je simetriju Milana Vuković Runjić uspjela postići, postigla je ravnotežu neuravnoteženosti, poništavanje međusobno suprotnih polova.

Najlakša ruka naše nove književnosti razvija priču s lakoćom, niže opise i događaje takvim literarnim zamahom i radošću pisanja, da to mogu samo majstori, pisci koji su mnogo napisali i koji znaju pisati. Mogu pohvaliti ovaj roman, njegovu uspjelu trostruku viziju i zaželjeti da se ova autorica, premda je već afirmirana, dodatno valorizira na našoj sceni, jer to svakako zaslužuje.

U pisanju Milane Vuković Runjić malo se osjeća i da piše kolumnu na sličnu temu, pa mi se čini da njezina rečenica, koja je inače vrlo blizu da se razvije kao bogata barokna lepeza, ostaje i dalje pomalo prigušena pravilima, ili kvazipravilima, koja su nametnuli masmediji. Za moj ukus, Milana Vuković Runjić treba u pisanju romana što više odbaciti način kako piše kolumnu, i način kako razmišlja u kolumni — premda to čini za egzistenciju. Rješenje da se te dvije stvari pomire leži u pesoanskom principu: treba ih posve razdvojiti. Jednostavno, ali teško izvedivo: jedna osoba piše kolumnu za novac, a druga piše romane za dušu.

S druge strane Fleur Jaeggy, barem njezin roman Proleterka, sušta je suprotnost Priči o M. Dok se Priča o M. temelji na radosti pisanja i gomilanju događaja, Proleterka se temelji na stanovitoj stilskoj redukciji. Prvo, priča je i na makroplanu drukčije postavljena, nije riječ o sukobu mišljenja, nego o samo jednom mišljenju, to jest o razvoju tog jednog mišljenja i njegovu eventualnom iskliznuću. Dakle, riječ je o dubokom solipsizmu ja-forme, kojim je autorica u nekoliko poteza opisala svoje djetinjstvo i odrastanje. Ta mi je forma draga, jer uvijek nosi nešto tajanstveno u sebi, nešto po čemu drugi likovi uvijek ostaju djelomične zagonetke, to jest Drugi u punom smislu riječi. Fleur Jaeggy u pisanju Proleterke pravi dodatne redukcije, čini se da je svoje odrastanje i sazrijevanje sažela u nekoliko slika i oduzela im svaku potencijalnu raskoš, pretvorivši ih tako u vrst gorke, reducirane i suzdržane poezije. Tomu svakako pridonosi i nevjerojatno iscjepkan ritam (postignut nizovima vrlo kratkih rečenica), ritam koji čitanje knjige od stotinjak stranica znatno odužuje, jer ga golem broj točki usporava, kao da je knjiga opsegom barem dvostruko veća. Čitatelj je prisiljen malo zastati i razmisliti gotovo nakon svake točke, što stvara čudan efekt.

Rade Jarak