Vremenski diskontinuitet

Izgubljeni u prijevodu (Lost in Translation), red. Sofia Coppola, sklad. Kevin Shields

Vremenski diskontinuitet

Film Izgubljeni u prijevodu redateljice Sofije Coppola, priča o dvjema izgubljenim dušama u potrazi za sobom u potpuno stranom svijetu potpuno strane kulture, jezika i ljudi, glazbeno nije usmjeren stvaranju tipično holivudske popratne glazbe, čija je svrha uvući gledatelja u radnju. Glazbeno je film potpuno realističan i od te se premise rijetko odvaja. To znači da se redateljica odlučila na pjesmoliku pratnju i da su joj u toj ideji pomogla tri glazbenika: Kevin Shields, koji je u filmu potpisan kao skladatelj (riječ je o irskom gitaristu koji je za grupu My Bloody Valentine pisao i pjesme), Brian Reitzell, koji je potpisan kao glazbeni producent (bubnjar sastava Red Kross koji je sa Sofiom Coppolom surađivao i na filmu The Virgin Suicides) i William Storkson, koji je na posljednjem mjestu spomenut kao čovjek koji je radio additional music za film (inače, Storkson jedini od trojice ima dulju filmografiju, a za Izgubljene u prijevodu nije skladao samo dodatnu glazbu, nego je radio i na zvučnim efektima). Trojica skladatelja, kao i cjelokupna zvučna koncepcija filma, sve to snažno podsjeća na Tykwerov film Princeza i ratnik, gdje se suvremena pop i rock-glazba također funkcionalno koristila kao prizorno-neprizorna pratnja filmu.

Presijecanje

Upravo je to slučaj s filmom Izgubljeni u prijevodu, čija je zvučna vrpca većinom okupirana songovima. No to nisu filmski songovi u negativnom smislu pjesama nametnutih filmu od producenata koji žele dodatno zaraditi na filmskom soundtracku. Doduše, soundtrack je doista ispunjen pjesmama, ali pjesme su u filmu uporabljene funkcionalno, na mjestima gdje se logično očekuju: u noćnim klubovima, hotelskom kafiću, u vlaku, taksiju itd. Postupak kulminira u scenama zajedničke noći koju Bob i Charlotte provode zajedno, jer brojne promjene mjesta na kojima se zabavljaju (uključujući tu i zabavu kod japanskih prijatelja) nose sa sobom i brojne glazbene promjene. Film i njegovi glazbenici ne dopuštaju gledatelju da se navikne na jednu pjesmu, nego ih iz scene u scenu naglo presijecaju, uvijek započinjući novu pjesmu. Time je istaknut vremenski diskontinuitet: gledateljev je osjećaj da noć za Charlotte i Boba traje dugo i da im svaki zajednički trenutak znači vrijeme kojega će se uvijek sjećati. Također, različite glazbe koje se čuju iz različitih taksija, dućana, kasina i hotelskih prostora ili filmskih studija sugeriraju velegrad — realno i sasvim moguće mjesto odvijajanje radnje.

Od te se koncepcije odustalo u rijetkim i doista iznimnim trenucima. To su najčešće scene u kojima Charlotte luta Tokiom. Dok se izrazito osjeća strankinjom, glazba se na nju ne obazire (pjesme vezane uz prostor). No postoje trenuci u kojima u tom stranom svijetu Charlotte pronalazi stvari koje voli: na primjer, u prostoru gdje Japanke rade ikebane (ranije saznajemo da i ona sama radi ikebane) ili pri lutanju svetim prostorima, gdje susreće svete ljude (Japanka s pratnjom) i divi se krasno uređenim vrtovima.

Nježnije i mirnije

Za te je scene Kevin Shields stvorio gitarističke instrumentale koji se po općem zvuku ne izdvajaju iz realističke koncepcije popularne glazbe, ali ipak djeluju nježnije i mirnije te neopazice funkcioniraju (u sceni u kojoj Charlotte skakuće s jednog otočića na drugi kako bi prešla jezero, gitaristički pojedinačni tonovi gotovo sugeriraju mickey-mousing). Zapravo, budući da se Shieldsovi instrumentali nadovezuju na oblikovanje glazbene podloge kao pjesme, njihova se funkcionalnost doživljava kao slučajnost. No u filmu, gdje je glazbena koncepcija bila strogo zadana unutarnjim zbivanjima filmske priče i filmskih likova, a gdje se na prvi pogled činilo da će partitura, ako pjesmolika, djelovati površno, slučaj nije imao što tražiti. Montažno razbijena struktura pjesama i osmišljena uporaba instrumentala (ponekad se kolebamo da li je rije o prizornoj ili neprizornoj glazbi) pridonijeli su unutarnje-vanjskom, nadasve realističnom prihvaćanju svih filmskih aspekata.

Irena Paulus

CD soundtrack: Betty Blue (37,2° Le matin), red. Jean-Jacques Beineix, sklad. Gabriel Yared

Igra žanrovima

Unatoč kultnom statusu, soundtrack filma Betty Blue oscilira između banalnih i vrlo uspjelih brojeva. Skladatelj Gabriel Yared, kojemu je Betty Blue bila jedna od prvih filmskih glazbi, njihanjem između statično-tematskog i banalno-popularnog glazbenog materijala nastojao je sugerirati njihanje u umu mlade Betty, čije će ponašanje tijekom filma sve više i više izmicati nadzoru. Ne može je kontrolirati čak ni bezgranično zaljubljen mladić Zorg.

Dvije su teme dominantne u smislu određivanja filmskog identiteta. Prva je tema saksofona koju predstavlja prvi broj soundtracka, Betty et Zorg. Tema asocira na meditiranje nekoga tko se odlučio poigrati sa saksofonom: harmonijski sugerirana statika i minimalna varijacija teme u drugome dijelu čine je iznimno melankoličnom, čak i malo sjetnom. No zanimljivo je da Yared namjerno stvara prvi i drugi dio koji su zapravo jedna te ista tema: riječ je, naime, o temi Zorga i temi Betty, koje se međusobno razlikuju samo u tri drukčije razmještena tona. Zato je moguća igra imenima: Betty et Zorg (broj 1) — Zorg et Betty (broj 9). Pretposljednji broj soundtracka donosi tu temu kao svojevrstan zaključak (zato se verglec u Maudits Manages kao posljednji broj doima gotovo neukusnim), ponavljajući je i razvijajući u smjeru rocka, koji zvuči kao efekt (kombinacija je neobična, ali i Yaredova je glazba takva).

Druga tema, koja je još poznatija od prve, glavna tema filma, također je melankolično-statična melodija. No zanimljivo je da je put do nje na soundtracku dug — ona se u poznatu obliku pojavljuje tek u sredini CD-a. Doduše, u broju 3, Cargo voyage, Yared daje naslutiti obrise glavne teme i njezinu tipičnu instrumentaciju (usna harmonika uz pratnju električnih instrumanata), ali broj traje prekratko (oko minutu i pol). I drugi put kada se pojavljuje — a tada je stvarno prepoznajemo — u broju 8 (Comme les deux doight de la main), još djeluje prekratko. Zašto? Zato jer je cijela tema zamišljena prema načelu ponavljanja dva vrlo jednostavna sloja: onoga koji donosi električna gitara (kao svojevrsna pratnja) i onog koji donosi usna harmonika (kao svojevrsna melodija) — ponavljanje je osnovna draž teme. No u odnosu pratnje i melodije teško je doista reći koja dionica igra koju ulogu (u broju 14, Le coeur en skai mauve ono što ovdje nazivamo pratnjom postaje melodija, izobličena poput Betty kojoj se progresivno pomračuje um). U jedanaestom broju, C’est le vent, Betty tema konačno traje dovoljno dugo (više od četiri minute) te sa zadovoljstvom zapažamo da je to stvarno ona tema koju bismo željeli naučiti svirati na glasoviru. Jer ovdje je, prije prijelaza u električni dio, donosi glasovir (koji je u filmu svirala sama Betty). Ponavljanjem se stvara dojam uporna zabijanja u glavu, potrebe da se nešto zapamti, a popratni je efekt opet statika koja potvrđuje neobičan tijek radnje.

Soundtrack filma Betty Blue bilo bi vrlo ugodno slušati da se na njemu pojavljuju samo ove dvije teme i njezine varijacije (tada bi bio nešto poput soundtracka filma Poštar ili Amelie). Ugođaj bi bio prisutan, voljene teme bile bi tu — doduše, možda bismo ih se zasitili od prevelika broja ponavljanja, ali mogli bismo govoriti o zvukovnom jedinstvu. Međutim, CD se u prvoj polovici igra žanrovima nudeći različite tipove valcera (različitih stupnjeva jeftinoće) kojima se nastoji razbiti slijed poznatih tema. Stoga iznenadna pojava klasičnoga glasovirskog broja La petit Nicolas djeluje kao potpuna suprotnost jeftinu zvuku prethodnih brojeva — barem po načinu na koji se imitira zvučanje klavirske minijature 19. stoljeća. A onda opet nastupa nešto treće — Gyneco zebre — asocijacija na kvaziafričku narodnu glazbu. Prijelazi su prenagli, a glazbeni žanrovi odveć udaljeni za slušatelja, pa čak i vjernog gledatelja koji će opravdanje ovih brojeva pronaći u filmu. Daleko je zanimljivija igra dvjema temama koje se ili ponavljaju, ili razrađuju u drugome dijelu CD-a (doduše, i u toj polovici broj Lisa rock također sabotira koncepciju jedinstva). Naravno, bez obzira na nedostatke, CD Betty Blue danas ponosno nosi svoj kultni status (popularnost glazbe premašila je popularnost filma) i jedan je od onih koje obožavatelj filmske glazbe mora imati u zbirci. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog dviju tema — ili barem one jedne koju svatko »želi naučiti svirati na glasoviru.

Irena Paulus