Violončelo je prekrasna dama

Violončelo je prekrasna dama

Izvođenje komorne glazbe obično je mnogo intimnije iskustvo, osobito ako se ima mogućnosti svirati s prijateljima ili glazbenicima koje se dobro poznaje i cijeni, i s kojima se dijele isti nazori o stvaranju glazbe. Rezultati su često posve različiti. Ako svirate kao solist, susretnete se s orkestrom tek dan prije izvedbe, održite jedan ili dva pokusa

Violončelist sjajne tehnike, strastvena temperamenta i duboko proživljene poetike muziciranja, Mischa Maisky, jedan od najtraženijih solističkih glazbenika u svijetu danas, najviše je zaslužan za ugled što ga dubrovački festival Rachlin & Friends uživa već od početka.

Rođeni ste u Rigi, potom ste radi školovanja otišli u Sankt Petersburg i na kraju stigli u Moskvu na studij kod slavnog Mstislava Rostropoviča...

— Mstislava Rostropoviča upoznao sam mnogo prije negoli što sam kod njega počeo studirati. To mi je inače uvijek bio san, jer on je bio moj idol. Na kraju, kada mi se san ostvario, bilo je to uistinu nevjerojatno iskustvo, jer on mi je bio mnogo više nego samo profesor. Na neki mi je način zamijenio oca, koji je nedugo prije toga preminuo. Bio mi je poput drugog oca u mojem prvom životu — kako uvijek nazivam razdoblje provedeno u Rusiji. Nakon toga i dalje me pratila sreća: kada sam u studenome 1972. napustio Sovjetski Savez, otišao sam najprije u Izrael, a nekoliko mjeseci kasnije u Sjedinjene Države, u Kaliforniju, na studij kod Gregora Piatigorskog, koji mi je također bio kao drugi otac u mojem drugom životu. Imali smo vrlo blizak i intenzivan odnos — bilo je to potkraj njegova života, kada je bio vrlo bolestan. Volio se izražavati ruskim jezikom, a ja u to doba nisam dobro znao govoriti engleski, tako da smo mogli jako dobro komunicirati na ruskom. Četiri mjeseca, koliko sam proveo s Piatigorskim, vjerojatno su najljepši mjeseci mojega života. To ne znači da je on bio bolji pedagog od Rostropoviča — to bi bilo isto kao i tvrditi da je Mozart bolji skladatelj od Bacha — nego sam ja u to doba bio bolji student. Bio sam mnogo zreliji, na početku svojega novog života, pun pozitivne energije. Tijekom ta četiri mjeseca s njime sam proveo više vremena, nego u četiri godine studija u Moskvi s Rostropovičem, jer on je neprestano putovao radi nastupanja diljem svijeta.

Uvijek kažem da sam najsretniji čelist na svijetu jer sam jedini imao mogućnost učiti kod Rostropoviča i Piatigorskog. Postoji još mnogo drugih razloga zbog kojih se smatram najsretnijim čelistom na svijetu, kao što je na primjer moja velika sreća da upoznam Pabla Casalsa u Jeruzalemu, dva mjeseca prije njegove smrti. Svirao sam pred njim i s njime proveo nekoliko sati u njegovu hotelu. Bilo je to stvarno nevjerojatno — imao je tada devedeset sedam godina. Osim toga, imao sam nevjerojatne sreće da sam mogao svirati na dvadesetak koncerata i ostvariti mnoštvo snimki s Leonardom Bernsteinom, koji je po mojem mišljenju jedan od najvećih glazbenika i osobnosti koje sam ikada susreo. Također imam nevjerojatne sreće s pijanistima: i dalje sviram s mnogo različitih izvanrednih pijanista, kao što je Radu Lupu, s kojim sam počeo suradnju još za studija na moskovskom konzervatoriju, potom Peter Serkin, Malcolm Freger, Nelson Freve, i dakako posljednja, ali ne najmanje važna Martha Argerich, s kojom sviram u duu sada već više od dvadeset i pet godina. I na kraju, naravno, tu nisu samo pijanisti. Tu su također mnogi drugi glazbenici, izvrsni violinisti... Ja sam jako sretan čovjek.

S Marthom Argerich također često nastupate i u klavirskom triju uz violinista Gidona Kremera.

— Da, susreli smo se u nekoliko navrata, snimili dva CD-a, od kojih drugi još nije objavljen. Trebao bi biti na tržištu za nekoliko mjeseci, a na njemu su Klavirski kvartet Johannesa Brahmsa (koji s nama svira Jurij Bashmet) i Schumannovi Fantastični komadi za klavirski trio. Na našem prvom CD-u nalazi se naš koncert održan u Japanu s klavirskim trijima Čajkovskog i Šostakoviča. S Gidonom Kremerom poznajem se još od malih nogu jer potječemo iz istoga grada, a pohađali smo i istu školu. Sjećam ga se koliko znam za sebe. Studirali smo zajedno i na Moskovskom konzervatoriju, gdje smo počeli zajedno svirati. Moja prva snimka za tvrtku Deutsche Grammophon (s kojom već godinama imam ekskluzivni ugovor), ostvarena je 1982. u Beču uz Bečku filharmoniju s Leonardom Bernsteinom kao dirigentom i obuhvaća Brahmsov Dvostruki koncert s Gidonom Kremerom kao violinistom i sa mnom kao violončelistom. Naša je suradnja uistinu dugotrajna.

Kakvo mjesto u vašem glazbeničkom životu zapravo zauzima komorna glazba? Spomenuli ste jednom prigodom da vam je to hobi koji prakticirate od sama početka karijere.

— Da, jer su moj glavni posao solistički nastupi s orkestrom, solistički recitali ili dua. Komornu glazbu intenzivno prakticiram već mnogo godina: ubrzo nakon što sam otišao iz Rusije sudjelovao sam na festivalu Marlboro, što je bilo za mene čudesno iskustvo, biti na festivalu Rudolfa Serkina u Vermontu u Sjedinjenim Državama. Mnogo godina redovito nastupam na festivalu Gidona Kremera u Lockenhausu, nakon kojega obično slijede brojne turneje komorne glazbe. Osim spomenutih, nastupam na tek nekoliko ostalih festivala. U posljednjih deset-petnaest godina postao sam otac i nastojim biti ne prezaposlen tijekom ljeta, kako bih što više vremena mogao posvetiti obitelji. Prema tome, nisam nastupao na mnogo festivala komorne glazbe, no sada mi se ovi dolasci u Dubrovnik čine posebnim iskustvom, koje ću, nadam se, moći nastaviti i dalje.

Uspoređujući praksu izvođenja komorne glazbe i nastupanja kao solist uz orkestar, nalazite li više sličnosti ili razlika? Smatrate li da su to dva posve različita oblika prakticiranja glazbe?

— Oboje. Naravno da je to na više načina posve različito. Izvođenje komorne glazbe obično je mnogo intimnije iskustvo, osobito ako se ima mogućnosti svirati s prijateljima ili glazbenicima koje se dobro poznaje i cijeni, i s kojima se dijele isti nazori o stvaranju glazbe. Rezultati su često posve različiti. Ako svirate kao solist, susretnete se s orkestrom tek dan prije izvedbe, održite jedan ili dva pokusa. Ipak, u dva se načina muziciranja mogu naći i mnoge sličnosti u smislu općenita pristupa stvaranju glazbe. Za mene je glazba najizražajniji jezik koji postoji. Veliki je njemački pjesnik Heinrich Heine rekao da glazba počinje tamo gdje riječi nedostaju. Mi glazbenici imamo veliku sreću da možemo komunicirati s ljudima diljem svijeta, s ljudima posve različitih pozadina, religija, odgoja, jezika i tako dalje, putem Velike Glazbe. To je naša velika povlastica.

Na čemu gradite svoju osobnu interpretaciju nekoga poznatog djela standardnog klasičnog repertoara?

— To je takoreći kombinacija intelektualnog pristupa (koji se sastoji u pokušaju da se nauči sve o skladatelju, o vremenu u kojem je živio i njegovoj glazbi) te intuitivnog i vrlo emotivnog stava. Smatram da upravo kombinacija tih pristupa čini glazbenika dobrim — to nikada nije samo jedan ili samo drugi. Za mene postoje različite razine komunikacije između umjetnika na pozornici i publike u gledalištu koncertne dvorane: osnovna, fundamentalna razina sam je fizički element — stvaranje zvuka, zvukovnih valova bez kojih nema glazbe i kojima zvukovi dopiru do ušiju slušatelja; iduća intelektualna razina jest ona kada se zvukovima prenose određene glazbene ideje koje bi trebale dosezati dalje od ušiju slušatelja, doprijeti do njihovih misli. No za mene je najvažnije ono što čini razliku između samo vrlo dobrih glazbenika i velikih umjetnika, a to je dodatni emocionalni element, koji ponekad postiže izravnu vezu između glazbenika i slušatelja od srca k srcu. To se ne događa umjesto prethodna dva elementa, nego kao dodatak njima. O tome je riječ kada ljudi napuste koncertnu dvoranu s osjećajem koji ne mogu izraziti riječima, a koji pamte do kraja života — toliko budu na određeni način dirnuti. Za mene je to glazba.

Što mislite o autentičnosti u glazbi? Pokušavate li u svojoj interpretaciji biti autentični u odnosu prema skladatelju?

— Naravno, ali ovisi o tome što podrazumijevate pod autentičnošću. Vjerujem u autentičnost duše i emocije, a moram priznati da nimalo ne vjerujem u pokušaj da se na početku 21. stoljeća nanovo stvori 17. ili 18. stoljeće. To je nemoguće bez obzira koliko se nastojalo. Živimo u posve drukčije vrijeme, okruženi zvukovima i šumovima koji u protekla vremena nisu postojali, posjećujemo posve drukčije koncertne dvorane, čak i udišemo posve drugačiji zrak, nažalost mnogo zagađeniji. To je iluzija. Kao što je Pierre Boulez rekao u svom intervjuu, to je kao da vam netko stavi na stol prekrasni antikni svijećnjak i zahtijeva da se osjećate kao da ste pred Lujem XIV. Bez obzira što stavili na stol, vi niste u 17. stoljeću, nego na početku 21. Smatram da je to nepotrebno, osobito u slučaju velikih skladatelja kao što je Bach. Mislim da se to u biti kosi s Bachovim načinom mišljenja koje je, kao u svih velikih genija, bilo iznimno napredno. Bach je bio toliko ispred svojega vremena, da se vjerojatno okreće u grobu kada čuje da se na početku 21. stoljeća njegove skladbe izvode u smjeru dva stoljeća unatrag. Mislim da je to posve protivno njegovoj stvaralačkoj filozofiji, ali onda opet, što ja uopće znam? Ne pretvaram se da svakodnevno razgovaram s Bachom. Tko zna, možda sam posve u krivu. Vjerujem da na svijetu ima mjesta za mnogo različitih mišljenja i načina života, odijevanja, prehrane, a isto tako i stvaranja glazbe. Sve dok se nitko ne pretvara da je njegov način jedini ili najbolji, ili jedini ispravan, prema kojem bi sve ono što je različito bilo krivo, u tome nema problema jer ima dovoljno prostora za sve. Moj je glavni moto u životu: Živi i pusti da žive. Mislim da je najvažnije biti tolerantan i bez predrasuda. Odrastao sam u bivšem Sovjetskom Savezu, u vrijeme kada je glavni moto vlasti bio Tko nije s nama, protiv nas je, što znači da ako se netko s vama ne slaže sto posto, vaš je neprijatelj i neizravno bi ga trebalo ukloniti. To je u načinu mišljenja na kojemu su stvorena sva totalitarna društva. Uvijek spominjem onaj banalni primjer da svi konflikti i neslaganja najčešće počinju oko pitanja kako staviti toaletni papir, na ovu ili onu stranu. Neki ljudi najvjerojatnije završe s razvodom zbog takve vrste neslaganja, što je dakako suludo. Slični povodi dovedu do svjetskih ratova, milijuni ljudi ubijaju jedni druge zbog drukčijeg Boga ili drukčije ideologije. Glazba je negdje između. Najvažnije je biti otvoren, tolerantan i ne osjećati se ugroženim zbog razlika. Treba uvidjeti da svi možemo nešto naučiti i imati koristi od upoznavanja različitih kultura, ideja i načina mišljenja. Ja sam kozmopolit: rođen sam u Letoniji, koja je u ono vrijeme bila dijelom Sovjetskog Saveza, ali sada je neovisna zemlja, odrastao sam i obrazovao se u Rusiji, ponovno pronašao svoju domovinu — kako ja to nazivam — Izrael, sada živim u Belgiji, moja je supruga Amerikanka, moja je kći rođena u Parizu, a sin u Bruxellesu, sviram talijanski violončelo, koristim francusko gudalo, njemačke i austrijske strune, vozim japanski automobil, nosim švicarski sat i putujem svuda diljem svijeta. Uživam i cijenim nove stvari i mislim da je to zdrav i pozitivan pristup.

Okupljate li na isti način najrazličitije utjecaje u svojoj interpretaciji?

— Pokušavam, sve to neizbježno utječe na mene. Kada gradite svoju osobnost kao čovjek i glazbenik, sve u vašoj okolini utječe na vas. To dvoje ne možete odvojiti — barem ja to ne mogu.

Godine 1995. nakon više godina odsutnosti vratili ste se u Rusiju u povodu koncertiranja. Kakvi su vas osjećaji pritom pratili?

— Osjećaji su bili podijeljeni. Prošlo je dvadeset i tri godine otkad sam posljednji put napustio Rusiju i prvi put se onamo vratio. Lagao bih kad bih rekao da mi je bilo isto kao da sam stigao bilo gdje drugdje. Očito je to za mene emotivno bilo vrlo osobito iskustvo, koje je u meni pobudilo vrlo različite uspomene i iskustva. Naravno da imam lijepe uspomene na svoj prvi život — godine učenja u glazbenoj školi u Sankt Petersburgu, a potom i na Moskovskom konzervatoriju. Jednako imam i jezovita sjećanja na vrijeme provedeno ondje poput onoga kada sam bio u zatvoru i godinu i pol radio u radnom logoru, te umjesto da sviram violončelo miješao cement gradeći komunizam, očito bezuspješno. Nakon toga dva sam mjeseca proveo u bolnici za duševne bolesti, što je bio jedini način da se izbjegne služenje vojske. Posljednje dvije godine boravka u Rusiji nisam čak ni vidio svoje violončelo, a kamoli ga svirao. Premda je to bilo teško razdoblje mojega života, ne tužim se i ne žalim. Vjerujem da svatko može i mora u svakoj prilici — bez obzira na to koliko teška i bolna ona bila — naći neki pozitivni element, jer u svemu uvijek ima nešto pozitivno. Čaša je uvijek ili poluprazna ili polupuna, ovisi kako je gledate. Iako zbog opisanih iskustava nikada nisam stekao diplomu Moskovskog konzervatorija, mislim da sam dobio mnogo potpuniju životnu školu. Na stanovit mi je način drago što sam imao tu mogućnost. Premda je ponovni susret s Rusijom pobudio u meni podijeljene osjećaje, publika je ondje divna i uvijek joj se rado vraćam. Upravo sam prije nekoliko mjeseci nastupao u Moskvi i u Sankt Petersburgu i nadam se da ću tamo i dalje često navraćati.

Što mislite o publici u drugim dijelovima svijeta? Jeste li u posljednje vrijeme svjedok općenitog opadanja interesa za klasičnu glazbu ili to ne prati karijeru velikih glazbenika poput vas?

— Osobno to ne osjećam. Znam da u svijetu klasične glazbe trenutno vlada takozvana kriza. Možda sam u krivu, ali smatram da je to djelomično zbog pretjerane kvantitete koja ide na račun kvalitete. Za mene je uvijek kvaliteta bila važnija od kvantitete. Danas s modernom tehnologijom snimanja raširenom posvuda u svijetu smatram da se previše naglašava kvantiteta. Pod kvalitetom ne podrazumijevam samo tehničku kvalitetu emitiranja snimke, što je u posljednje vrijeme dosegnulo vrhunske domete i zbog koje je po mojem mišljenju nestalo određenog izraza. Smatram da ima previše koncerata, previše festivala, previše orkestara, previše snimki koje doista nemaju što nova reći. Nikomu ne treba još jedna 179. snimka Dvoűákova Koncerta za violončelo ili Beethovenovih simfonija osim ako nema reći nešto vrlo jedinstveno i osobno. Prava kvaliteta uvijek će preživjeti. Nisam nimalo pesimističan, znam da je velika glazba nadživjela na stotine godina i živjet će i dalje dugo nakon što mnogih od nas više ne bude. Jednako vrijedi i za velike interprete. Trenutno sviram na više koncerata nego što sam ikada svirao, ili barem više nego što bih želio svirati. Među publikom na mnogim najrazličitijim mjestima susrećem mnogo mladih ljudi unatoč tvrdnjama da publika klasične glazbe izumire. To se osobito odnosi na Daleki istok, često nastupam u Koreji, Japanu i Kini. Nisam nimalo pesimističan.

Neke su vaše snimke osobito popularizirale klasičnu glazbu, napose onu za violončelo.

— Nadam se, ali onda se opet ponekad javljaju nesuglasice. Snimio sam uglavnom željezni klasični repertoar, počevši s Bachovim suitama, koje sam u dva navrata snimao na CD-e, a potom nastavio sonatama Bacha, Beethovena, Brahmsa i Schuberta, te koncertima Dvoűáka, Schumanna, Saint-Saensa, Šostakoviča, Prokofjeva i tako dalje, ali isto sam tako ostvario i nekoliko nosača zvuka s kratkim skladbama jer ih jako volim. Ima toliko mnogo skladbi koje se izvode isključivo kao dodaci na koncertima i inače se nemaju prilike svirati. Uvijek sam ih želio snimati i počeo sam kada mi se rodila kći prije šesnaest godina. Toliko sam bio osupnut roditeljskim iskustvom da sam ga svakako htio na neki način glazbeno proslaviti. Dva mjeseca prije njezina rođenja snimio sam niz od osamnaest kratkih skladbi, od kojih su neke bile prave uspavanke iz opusa Brahmsa, de Falle i drugih skladatelja, a druge istog raspoloženja i karaktera. Taj sam CD želio nazvati Lullaby for Lili B. — jer njezino je prvo ime Lili, a srednji inicijal B — no tvrtka Deutsche Grammophon, vjerojatno iz komercijalnih razloga, na kraju je odabrala naslov Meditacija. Edicija je objavljena tek u doba kada se rodio moj sin, što sam morao obilježiti još jednim CD-om da on ne misli da njegovu sestru volim više od njega. Nastavio sam istu zamisao i složio program s isključivo polaganim stavcima, ovaj put uz orkestar, s Pariškim orkestrom i Semjonom Bičkovim kao dirigentom. Taj se nosač zvuka zove Adagio i vrlo je brzo postao vrlo uspješan. Ljudi su me počeli pitati koliko ću imati djece. Želio sam imati više, ali nisam mogao bez suglasnosti svoje žene, koja je odlučila da je dvoje dovoljno. To me nije spriječilo da nastavim snimati polagane kratke skladbe, pa je moj sljedeći projekt bio CD pod naslovom Cellissimo, što sam ga posvetio majci svoje djece za petnaestu obljetnicu našega braka — na njemu je petnaest brojeva, svaki za svaku godinu. Potom sam ostvario svoj san — izvođenje solo pjesama na violončelu. Snimio sam jedan CD sa Schubertovim i dva CD-a s Brahmsovim solo pjesmama (očito bez riječi) i prekrasni CD s francuskim melodijama, a posljednji je onaj s Mendelssohnovim sonatama izvorno pisanim za violončelo i obradbama njegovih Pjesama bez riječi. Nastojim to i nastaviti snimanjem ruskih romanci iz pera Čajkovskog, Rahmanjinova, Glinke i Rimski-Korsakova, a možda i nekih španjolskih pjesama. Ima mnogo izvanredne glazbe koja po meni vrlo dobro pristaje violončelu ako se vrlo pozorno odabire. Ni u kom slučaju ne mislim da sve može proći. Među više od šest stotina Schubertovih solo pjesmama pronašao sam tek petnaest koje po mojem mišljenju vrlo dobro pristaju violončelu. To nije bilo lako. S Brahmsom je bilo posve suprotno: njegov opus obiluje solo pjesmama koje vrlo dobro zvuče u izvedbi violončela, a snimio sam njih osamnaest. Ako se vrlo oprezno bira glazba i izvodi s ljubavlju i poštovanjem prema izvorniku, ne vidim ništa ružno u izvođenju obradbi. Veliki se čistunci zgražaju i govore da se to ne bi smjelo, ali pritom zaboravljaju vrlo jednostavnu činjenicu da je većina skladatelja prošlosti neprestano obrađivalo vlastita djela i ona drugih autora. U tome nema ničega lošeg ako se to čini s pažljivošću, dobrim ukusom, poštivanjem izvornika i ljubavlju, to je sve. Ljubav je sve što nam treba.

Glazba je doista vitalan dio vašega bića, zar ne?

— Apsolutno. Rođen sam u glazbeničkoj obitelji. Mnogo prije nego što sam rođen, od trenutka kad sam začet, bio sam okružen glazbom. Moja je sestra deset godina starija, ona je svirala klavir, a moj brat, šest godina stariji od mene, na početku je svirao violinu, a poslije postao muzikolog, orguljaš i čembalist. Otkad znam za sebe okruživala me glazba i ona je postala najvažniji dio mojega života. Ona jest u osnovi moj život, to je činjenica.

Doživljavate li glazbu kao način mišljenja, disanja i komuniciranja?

— Sve to, apsolutno. Izabrao sam violončelo jer je u mladosti sestra svirala klavir, a brat violinu, no nikada nismo uspjeli oformiti obiteljski klavirski trio. Sada mi je san imati klavirski trio s djecom, jer moja kći svira klavir, a sin violinu, i nadam se da ću jednoga dana s njima u triju obilaziti Dubrovnik, Zagreb i sva ostala mjesta na svijetu.

Uz snimljene CD-e, koliko je ipak važno inzistirati na što češćim koncertnim nastupima uživo?

— To je najvažnije. Za mene publika dolazi nakon same glazbe, koja je najvažniji element u muziciranju. Ona mi daje mnogo nadahnuća i energije jer sviram za ljude, a ne za Boga ili mikrofon. Studijska snimanja uvijek su vrlo teška, upravo iz razloga jer na njima treba ponovno stvoriti atmosferu koncertnoga nastupa. Stoga sam napravio tek nekoliko studijskih snimki, a sve više ih nastojim ostvariti na nastupima uživo. Leonard Bernstein sve je svoje posljednje snimke ostvario uživo, a imao sam sreću sudjelovati na tri od njih: dvije u Beču s Bečkom filharmonijom — Brahmsov dvostruki koncert i Schumannov koncert — i jedna u Izraelu s Izraelskom filharmonijom — Dvoűákov koncert i Blochova rapsodija Schelomo. Nakon toga sam snimio nekoliko koncerata s Marthom Argerich i ostvario naš zajednički obljetnički CD Live in Japan sa Chopinovim, Franckovim i Debussyjevim sonatama. Potom smo zvučno zabilježili naš nastup s Gidonom Kremerom, također u Japanu. Posljednja snimka s Marthom Argerich koja će biti objavljena iduće godine zvučno je dovršena prije nekoliko mjeseci u Bruxellesu, gdje trenutno živim. Snimili smo rusku glazbu — Talijansku suitu Igora Stravinskog i sonate Prokofjeva i Šostakoviča — što je također bila snimka jednoga našeg koncerta. Osjećam da je važnije ostvariti čudesnu atmosferu koja je moguća jedino uz pomoć publike, nego realizirati savršenu hladnu studijsku snimku.

Imate li u planu izvoditi neke skladbe u budućnosti koje još niste imali prilike do sada? Kakvo je vaše stajalište prema novonapisanoj glazbi?

— Dodirnuli ste vrlo bolnu točku mojega profesionalnog života. Ima mnoštvo skladbi koje još nisam imao prilike izvoditi, a htio bih. Posebno se to odnosi na suvremenu glazbu. U posljednje vrijeme rijetko izvodim suvremenu glazbu, i to ne zato što mi se ne sviđa — nešto mi se, kao i u svakoj glazbi, od nje sviđa, a nešto ne. To je zato što vjerujem da je velika odgovornost u tome da se svaka glazba izvodi na najbolji mogući način. No kada se sviraju djela Bacha, Mozarta, Schuberta ili Beethovena, ako se to ne čini dobro, nitko neće reći da Bach, Mozart ili Schubert nisu dobri skladatelji, nego će svi kriviti interpreta. Ako se izvodi suvremena glazba a da se ne daje sve od sebe, i ako ste k tome još relativno slavan, dobro poznat glazbenik, postoji velika opasnost da bi ljudi mogli reći: čekaj malo, ovo je slavni glazbenik, čini se da glazba nije dobra. Smatram da je veća odgovornost na izvođaču suvremene glazbe da to čini na najbolji mogući način. Osim toga, za to treba vremena. To je drugi jezik, drugo narječje. Engleski nije moj prvi jezik, no na njemu uspijevam davati intervjue, ali na primjer kad bih pokušao govoriti hrvatski, bio bih posve nesposoban. Možete mi pročitati najljepšu poeziju na kineskom, no za mene je to nažalost samo buka. Tako je i suvremena glazba drugi jezik koji treba savladati da bi se njime dobro izražavalo, a za to je potrebno vremena. Dosad nisam našao vremena da to činim kako treba, pa to prepuštam drugim ljudima koji imaju više vremena i talenta za to. Kao što sam već rekao, za mene je kvaliteta mnogo važnija od kvantitete, zbog toga ne dirigiram poput mnogih mojih kolega, čak i ne podučavam, a i komornu glazbu smatram hobijem. Usredotočen sam na ono što smatram da mi najbolje ide, a to je solistička glazbena praksa. Uz to nastojim što više vremena naći za svoju obitelj, što nije lako. Možda ću u budućnosti naći više vremena za suvremenu glazbu i mnoge druge stvari. Ako ne, onda možda u drugom životu.

Za kraj, bilo bi zanimljivo da nam ispričate priču o tome kako ste dobili svoj vrijedni instrument.

— Potkraj studenoga 2003. točno je trideset godina otkad sam prvi put susreo ovu prekrasnu damu, kako ja uvijek nazivam svoje glazbalo, jer je violončelo na ruskom jeziku ženskoga roda, za razliku od talijanskog ili francuskog izvornika, koji je u muškom rodu, ili pak engleske i njemačke inačice u srednjem rodu. U svakom slučaju mislim da je oblik violončela vrlo ženstven, tako da ga uvijek oslovljavam s ona. Naš se susret dogodio u New Yorku nakon mojeg debuta u Carnegie Hallu. Jedan je gospodin čekao iza pozornice da svi odu, prišao mi i rekao da mu se jako svidio koncert. Spomenuo je da osobno nije glazbenik, ali da je već čuo mnogo toga o meni, između ostalog i podatak da nemam svoje violončelo. Rekao je da ima ideju kako riješiti taj moj problem. Njegov je ujak bio amaterski čelist koji je posjedovao prekrasno violončelo, od kojeg se nikako nije želio odvojiti dokle god bude mogao svirati barem pet minuta na dan. U to su mu vrijeme bile već devedeset i tri godine, bio je napola paraliziran, kretao se u invalidskim kolicima i uopće više nije mogao svirati. Nikada nije ni pomišljao da svoje glazbalo proda trgovcima ili nekom orkestralnom glazbeniku jer ga je toliko volio i želio da na njemu svira netko mlad i nadaren tko će redovito nastupati na solističkim koncertima, kako bi što šira publika mogla uživati u njegovu zvuku. Gospodin koji mi je prišao u Carnegie Hallu rekao je da misli da imam jako dobre šanse postati nasljednikom toga vrijedna instrumenta. Idućeg sam jutra upoznao njegova ujaka, svirao pred njim i proveo polovicu dana u razgovoru s njime. Na kraju našega susreta počele su mu se suze slijevati niz lice od sreće. Rekao je da sada može mirno umrijeti znajući da će netko vrijedan svirati na njegovu violončelu. Od tada je prošlo trideset godina i mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled ili bolje reći ljubav na prvi zvuk, prvi dodir i siguran sam da će trajati do kraja mojega života. Nikada se neću odvojiti od toga predivnoga talijanskog violončela što ga je sudeći prema etiketi izradio graditelj Domenico Montagnana oko 1720. godine u Veneciji. Volim vjerovati da je to doista bilo te godine jer je slučajno upravo te godine Bach napisao svoje suite za violončelo solo. Mislim da je to lijepa slučajnost. Prema tom podatku, ova je dama stara 283 godine, ali još je vrlo mladolika i predivna te ja pokušavam slijediti njezin temperament.

Razgovarala Jana Haluza