U spomen Ivi Frangešu

Nisam imao sreću da budem đak šjor Ive, još manje mogu reći da smo se osobito poznavali; ja sam njega iznimno poštovao, a on je valjda »znao za mene«. Ali kako me je obdarivao iskrenim smiješkom i toplinom u glasu, osmjelio sam se da mu 15. travnja 1995. pošaljem ovaj prigodni sonet o njegovu 75. rođendanu:

Aetatis suae...

Izniman kâd po sijedoj glavi pljušti,

Veličaju se djela vrla muža:

Oštrina mislî i ljepote ruža,

Fanfaronade, laske, čudni gušti...

Romon života s Jelačića placa.

A gdje je Trst i ponad zipke duga?

Naslućen raj i sarajevska tuga?

Gdje Cvjetni grad kiparâ i mudracâ?

Eseji, libri, studije i članci;

Štorija bolnih hrvatskih pisména;

Lament nad pukom sirotim što drijemlje.

Xerox je srce prognao sa zemlje;

Xanadu osta u kraljevstvu sjena.

Vazmene dare prinose neznanci.

Nakon mjesec i pol dana dobio sam pismo naslovljeno nepoznatim rukopisom, pismo koje me ispunilo protuslovnim osjećajima. Veliku sam čast doživio što mi je Ivo Frangeš na sonet uzvratio sonetom, i to kakvim sonetom! Ali dok sam čitao te rukom napisane stihove, slušao sam predavanje o tvorbi soneta i pomalo se stidio što sam svojom drskošću naveo velikoga umjetnika riječi da me 3. lipnja 1995. zauvijek zaduži ovim odgovorom:

Pronađoh sonet kojemu se divim,

jer veliča djela »vrla muža«,

al kako mislim ja brzinom puža,

tek od jutros, čiji je, ja šljivim.

Kad jednom pođeš stopama ti krivim,

zaludu ti je duhovita skuža

i jalovice muze marna muža —

ostaješ, jadan, mislima u sivim...

Čekam da pukne nadahnuća top

da i ja nešto »spiritožo« kažem...

Al težak mi je zvonjelice sklop.

U njemu jedva rimičice važem,

a grlo mi se zgrčilo u grop,

uzalud riječi te odbojne slažem.

Od silne želje da postane lijep

bijedni je sonet dobio i rep.

Koliko se osobnosti toga velikodušnoga čovjeka odrazilo u tih šesnaest redaka što ih je, kako kaže, s mukom složio! Tu se najprije ispričao što tobože kasni s odgovorom, zatim sebe i mene samopodsmješljivo podsjetio na onoga »vrlog muža«, te naposljetku, držeći se najstrožih kriterija sonetne struke, vrlo znalački ispunio cijeli »zvonjelice sklop«, gdje nije izostala ni završna coda.

Na dnu pisma, prije potpisa kojega na žalost nije bilo u mojem studentskom indeksu, zagonetno je stajao najprisniji komentar: »Ben ghe sta! — rekla bi moja nona.«

Mate Maras