TRAŽITI KOMEDIJU U SEBI

TRAŽITI KOMEDIJU U SEBI

U Vassi Železnovoj osim Alme Prica, Melanije Dugandžić, Zvonimira Zoričića i mene nastupaju i brojni odlični mladi glumci s kojima prvi put surađujem. Svim kolegama zahvalna sam na trudu koji ulažu u rad na predstavi i želim im da i sami jednoga dana dožive čast da im HNK priredi ovakvu proslavu obljetnice

P rvakinja Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Branka Cvitković ove sezone obilježava dvije glumačke obljetnice: 35 sezona na daskama koje život znače, od kojih je posljednjih trideset najvećim dijelom provela na pozornici HNK u Zagrebu. S Brankom Cvitković razgovarali smo između brojnih proba predstave Vassa Železnova, koja će u HNK biti premijerno izvedena početkom ožujka.

Diplomirali ste komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu i potom se upisali na Akademiju. Koji su bili razlozi što su vas potaknuli na bavljenje glumom i kasniji upis na Akademiju i tko vam je u tome pružio najveću potporu?

— Književnost je moja velika ljubav i, dakako, sve što joj je blisko, ponajprije kazalište, jer se zasniva na literaturi. Kada sam se upisivala na Filozofski fakultet, nisam razmišljala o glumi. Bila sam opijena poezijom i voljela sam govoriti stihove i odlaziti na mjesta gdje se to moglo bez ograničenja. Primjerice u Tingl-tangl u Mesničkoj ulici, gdje su se okupljali čudni, zanimljivi i drukčiji ljudi od onih koje sam sretala na ulici. Bilo je tu pjesnika, slikara, kipara, novinara i glumaca — priznatih i nepriznatih. Upravo tu sam, onako usput, čula za neku audiciju u Studentskom eksperimentalnom kazalištu. Kolegica s faksa me prijavila, otišla sam iz štosa i prošla. Te sam godine zaigrala u kultnoj predstavi Druga vrata levo Aleksandra Popovića u režiji Bogdana Jerkovića, u kojoj me zapazio Fadil Hadžić i angažirao me 1968. u svom Kabaretu Jazavac u Medulićevoj ulici. U Kabaretu sam s Mladenom Crnobrnjom Gumbekom, Martinom Sagnerom i Banetom Petrovićem nastupala dvije sezone. Za studenticu zarađivala sam prilično dobro. Pomisao o upisu na Akademiju logično se nametnula i 1971. otišla sam na prijemni ispit za koji me je pripremao profesor Vladimir Gerić. Prošla sam, i tako je sve počelo. Najveća potpora na početku moje glumačke karijere kao i u životu općenito bila mi je moja mama Viktorija. Zauvijek je otišla prije pet godina, a i danas mi jako nedostaje.

Koliko vam je s obzirom na prethodno glumačko iskustvo značila Akademija te kako danas doživljavate tu visoku školu, budući da ste i sami neko vrijeme na njoj predavali?

— Akademija je bila ključ koji mi je otvorio vrata kuće u kojoj sam se vidjela od sama početka, a to je HNK. Sretna sam što sam mogla učiti od profesora kao što su Juvančić, Gerić, Klaić, Marinković, Lonza, Crnković, Durbešić, Palašev.

Na Akademiji sam kao volonter radila jedan semestar s generacijom u kojoj su bili Goran Višnjić, Rene Bitorajac, Tarik Filipović i Alen Šalinović, na njihovoj drugoj godini. Također sam godinama držala seminare i pripremala mlade ljude za upis na Akademiju. Trenutno je na Akademiji desetak studenata koje sam ja pripremala, a onih koji su već diplomirali ima uistinu mnogo. Kad god mogu, gledam ispitne predstave, pratim što se događa i kako se radi sa studentima, i to me zaista zanima. U profesorskom kadru na Akademiji odvija se smjena generacija, a odlazak velikana teško je nadomjestiti u kratku roku i taj proces studenti osjete. Uvjerena sam da će, kad proces bude završen, studenti biti zadovoljniji Akademijom. Dok su na Akademiji, o mladim se glumcima brine, no kad završe školovanje, uglavnom su prepušteni sebi samima. Mislim da tema koju ste načeli pitanjem zaslužuje više prostora.

Možete li se prisjetiti dojmova svojega prvog nastupa na pozornici HNK u ulozi Amalije u Putu u raj Miroslava Krleže 23. listopada 1973?

— Tada sam bila studentica druge godine i nastupala sam sa svojim profesorom Vanjom Drachom. Doista sam bila u sedmom nebu. Citirat ću Fadila Hadžića, koji je u osvrtu na predstavu u »Vjesniku« od 27. listopada 1973. napisao: »Sam raj na kraju predstave koji je spektakularno postavio režiser Dino Radojević bio je komforan gotovo kao pravi raj... a u tom carstvu nebeskom zablistala je mlada glumica Branka Cvitković i osvojila na prepad cijelu dvoranu.«

Na pozornici HNK ostvarili ste niz antologijskih uloga, od Marije Antonovne u Revizoru, Maše u Galebu, Mery u Ćelavoj pjevačici, Ines u Iza zatvorenih vrata, Margetićke i Eve u Vučjaku, Marte u Tko se boji Virginije Wolf pa do Generalice u Večeras se improvizira, da nabrojim samo neke. Zašto su vas u određenim razdobljima u vašem kazalištu zaboravljali?

— Ne bih rekla da su me zaboravili, jer su se ipak bavili mnome na ovaj ili onaj način. Zapravo, o pitanju koje ste mi postavili nisam nikad imala vremena razmišljati, pogotovo ne u negativnom kontekstu. Smanjenje opsega posla na matičnoj pozornici dalo mi je priliku za suradnju s drugim kazalištima, što je moju karijeru obogatilo. Mislim da će glumac koji čeka svoje prilike samo u HNK ostariti neostvarivši svoje snove.

U stalnom ste angažmanu u HNK od 1975. Premda ste nastupali i u drugim kazališnim kućama, ostali ste vjerni HNK i kada ste nosili repertoar kao i onda kada niste bili zadovoljni svojim statusom u toj kazališnoj kući. Zašto?

— Među mojim su osobinama i odanost i vjernost. Volim tu kuću. U nju sam ulazila još kao dijete s osjećajem da ulazim u hram. Ni danas ne propuštam ni jednu predstavu, bez obzira bila riječ o drami, operi ili baletu. Za mene je HNK čarobno mjesto.

Miro Gavran napisao je u predstavama Ljubavi Georgea Washingtona i Čehov je Tolstoju rekao zbogom uloge za vas. Kakav je osjećaj kada netko napiše ulogu upravo za vas?

— Znala sam kako je to kad vam netko posveti pjesmu, slika vas ili modelira, ali kad kao glumica nadahnete nekog dramskog pisca — to je za mene bio nov osjećaj. U osvrtima na moj rad kazališni su kritičari često znali napisati da neku ulogu tumačim kao da je za mene pisana, a od Mire Gavrana dobila sam upravo takvu ulogu. To je vrlo lijep osjećaj.

Po dolasku u HNK redatelji su vas zbog vaše izražene glumačke osobnosti najčešće vidjeli u karakternim, tragičnim ulogama. Trebalo je proći dosta vremena prije no što vas je publika ponovno vidjela u komičnim ulogama...

— Počela sam u kabaretu, a i kao studentica glume nastupala sam u komičnim ulogama — na Dubrovačkim ljetnim igrama igrala sam vile u Grižuli u režiji Joška Juvančića, a Dalibor Foretić je zapisao: »U tom koru razdraganih, šarmantnih mladih djevojaka, one su čas kovitlac ljepote i mladosti, čas parodički intoniran stroj vrlih ratnica predvođenih komično strogom grubom pojavom Vile mudrosti Branke Cvitković.«

Nastavila sam s tragičnim ulogama, no i u najvećim tragedijama volim naći način kako doći malo bliže publici i mislim da je humor idealan za stvaranje tog mosta. Komične elemente pronalazim i u ulogama koje to na prvi pogled nemaju ili ne podnose. Jako mi je važno da barem u jednom trenutku osjetim bliskost s publikom i učinim tako lik koji tumačim ljudskijim, jer to mene i publiku čvršće poveže. To je moj način da iza uloge malo proviri i sama Branka.

Kada sam ponovno dobila prigodu nastupati u komedijama, jednostavno sam potražila komediju u sebi i izvukla je na površinu.

Vaša suradnja s Histrionima započeta 1987. s predstavom Hidrocentrala u Suhom Dolu traje i danas. Što vas je njima privuklo?

— Histrionima me privukao u prvom redu Zlatko Vitez, Gazda, kako ga zovemo mi koji ga volimo, koji posjeduje ludu energiju, upornost i ljubav za kazalište. Upravo su Histrioni mjesto gdje mogu uvijek iznova ispitati svoj komičarski talent jer mi gotovo svake sezone Zlatko pruži novu priliku.

Histrionski kabaret Kavana Torzo donio vam je mnoštvo pohvala...

— U kabaretu sam napravila svoje prve glumačke korake i danas se odlično snalazim u toj formi. Zato mi je Kavana Torzo tako legla. Igrala sam bivšu operetnu subretu, zvijezdu kabarta, pjevala sam sjajne songove Arsena Dedića i dobila mnoštvo nagrada za tu ulogu, o kojoj je kritika pisala kao sjajnoj glumačkoj i pjevačkoj kreaciji.

Ratnih devedesetih bili ste članica Croatian Art Forces i vrlo aktivni u humanitarnom radu. Kako, s vremenske distance od desetak godina, gledate na svoju aktivnost u tom razdoblju?

— Najbolje o sebi mislim upravo kad se sjećam tog razdoblja. Radila sam nešto dobro i nešto pravo. Volim sebe iz tog vremena. Odličje koje sam dobila za humanitarni rad, Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, draže mi je od svih drugih priznanja i nagrada.

Kako je došlo do ideje o snimanju Lili Marlen, odnosno Čekam te?

— Glumice Suzana Nikolić, Urša Raukar, Anja Šovagović Despot, Barbara Nola, Alma Prica, Doris Šarić i ja željele smo napraviti nešto u to doba, kada se zaista malo moglo napraviti. Lili Marlen dogodila se iz najljepših i najplemenitijih pobuda, a onaj tko pokušava u tom naći nešto drugo zlonamjeran je ili bedast.

Na filmu ste nastupali prilično rijetko. Koji su po vašem mišljenu razlozi?

— Na to mi je pitanje najlakše odgovoriti. Niti ja zanimam hrvatski film niti on zanima mene.

Tijekom karijere surađivali ste s mnogim redateljima i glumcima. Što je prema vašem mišljenju ključno za dobru predstavu?

— Uz dobru i pametnu ekipu, pošten i predan rad, maštu i želju, suradnju, iskrenost i otvorenost, dobru atmosferu u dobrim uvjetima nužno je i nešto novca, jer umjetnost je skupa i nije za svakoga. Novac daje određeni sigurnosni okvir i lakše je kad se netko za to pobrine jer se tad glumac može usredotočiti samo na svoj posao.

Većina poznavatelja situacije složit će se s time da je HNK-u nužna još jedna scena. Mislite da dvorana na Pešćenici može udovoljiti tom zahtjevu?

— To se pitanje rješava otkako sam došla u HNK, a tomu ima već trideset godina i, usprkos tome što se o njemu već toliko pisalo i govorilo, rješenje se još ne nazire. Dvorana na Pešćenici ne može i ne smije biti trajno rješenje. Bila sam dosta bliska i mnogo sam radila s profesorom Habunekom te se ne mogu pomiriti s tim da se njegovo ime veže s Pešćenicom, jer kad kažem Habunek mislim na London i Pariz.

Uskoro bi trebala izaći vaša glumačka monografija...

— Monografija, koju je napisala Ana Lederer, upravo je u tisku i u njoj će se naći i cjelovit popis više od stotinu uloga u kojima sam do sada nastupala na raznim pozornicama.

Trideset sezona vjernosti pozornici HNK obilježit ćete nastupom u Vassi Železnovoj Maksima Gorkog, koja će premijerno biti izvedena početkom ožujka. Kako je došlo do izbora Vasse Železnove? Recite nam nešto više o svom liku u predstavi te o ponovnoj suradnji s redateljem Zlatkom Svibenom.

— Uprava HNK izrazila je želju da obilježi tri desetljeća moje vjernosti toj kući. S ravnateljicom Drame i dramaturškim timom razgovarala sam o mnogim naslovima i nekolicini redatelja, načinili smo uži izbor i uskoro se odlučili za Vassu Železnovu, koja je bila na repertoaru HNK samo jednom, od 1948. do 1950, kada je Vassu tumačila Vika Podgorska.

U razgovoru došli smo i do Svibena, koji je od predstave, po mom mišljenju, napravio malo čudo jer je interpolirao dijelove romana Djelo Artamanovih istog autora, povezao likove obaju romana te napravio vrlo smjelu i posebnu dramaturšku obradu, tako da predstavu možemo čitati i kao sagu o obitelji Železnovih.

Vassa Petrovna Železnova snažna je žena koja se u vremenima krize bori kako bi održala obitelj na okupu i spasila obiteljski posao od propasti. Pritom nažalost ne može računati na pomoć najbližih, svoje djece, što njezin cilj čini neostvarivim. Bez obzira što je Gorki napisao Vassu početkom prošloga stoljeća, predstava je i danas vrlo aktualna jer u današnjem vremenu krize ljudi jureći za poslom imaju sve manje vremena za obitelj.

S redateljem Zlatkom Svibenom imam najbolju moguću suradnju i dobro se razumijemo. Sjajno radi s glumcima, zahtjevan je i vrlo uporan i dok ne dobije od glumca ono što traži ne odustaje. Uz njega shvatiš da se nikad ne smiješ opustiti niti biti zadovoljan sobom. Uvijek možeš i moraš više i bolje. U Vassi Železnovoj osim Alme Prica, Melanije Dugandžić, Zvonimira Zoričića i mene nastupaju i brojni odlični mladi glumci s kojima prvi put surađujem. Svim kolegama zahvalna sam na trudu koji ulažu u rad na predstavi i želim im da i sami jednoga dana dožive čast da im HNK priredi ovakvu proslavu obljetnice.

Vjerujem da radimo veliku predstavu.

Razgovarao

Goran Ivaniš